Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Historija BiH

14. priča
RANJAVANJE I BOL U DUŠI
Autor: Amir Hasanović
Objavljeno: 15. October 2019. 22:10:24


Tog hladnog decembarskog 31. dana ‘94 godine smo dignuti u jutarnjim satima iz pripravnosti u kasarnoj i hitno upućeni u reon Ban brda ... Već od jutarnjih sati naši borci su tamo trpili konstantne agresorske napade jedan za drugim. Došavši na Ban brdo brzo smo raspoređeni na dio linije na “Kosi” koja je bila najviše napadana. Tu smo zatekli ljude iz prve Tuzlanske brigade koji su već tri dana na smjeni. Snijeg je prestao padati i prije na dan otapanje je stalo naglim podizanjem minusa, tako da je na minus 19 sve poput stakla pucalo pod nogama. Tri čovjeka koja smo zatekli u tranšeji bili su nekih 40-tih godina, obradovali su se našem dolasku, kao obično svi... Malo nakon našeg dolaska uslijedio je jak napad četnika sa desne strane koji smo odbili, negdje oko 13 sati ponovo je otpočeo napad praćen podrškom 82-ki i 120-ki. Napad je bio silovit i uspijevali smo donekle da odbacimo prvi val, al’ odmah je krenuo i drugi, usredotočeni na dio loma terena ispred nas, četnici su sa desnog boka uspjeli da nam priđu veoma blizu. U jednom momentu sam samo vidio kad je moj suborac Nermin podigao 84-vorku preko moje glave. Dočekao sam se na lakat i pokušao preko stepenice da zauzmem položaj na desnu stranu. U tom momentu sam jasno vidio par vojnika u crnim kombinezonima i crvenim beretkama, tren, milisekunda i iz tog pravca je doletio projektil, da li zolja ili RB, strahovit prasak i detonacija su me odbacili nazad, osjetio sam jak bol u koljenu i desnom ramenu, ponovo još jedna detonacija, osjetio sam kako tijelo pada preko mene. Dim i zemlja koji su nas zasuli polako su se razilazili. Pokušavao sam da se iskobeljam ispod tijela, kad su iznad nas zatrestali rafali, sa lijeve strane sam vidio kako momci iz nase jedinice, preskaču preko tranšeje i upadaju u naš rov. Nastala je žestoka pucnjava, ustao sam i polahko naslonivši pušku na grudobran počeo da pucam u pravcu četnika. Ubrzo je sve prestalo, napad je odbijen. Podigli su me da pregledaju ranu na koljenu, ja sam gledao u beživotno tijelo čovjeka pored sebe. Pitao sam, šta je sa njim? Mirza mi reče gotovi su obojica.
Izveli su me iz tranšeje i još jednog lakše ranjenog gelerom i rekli da treba da idemo... Naša dva druga su nas svela do ceste gdje je bila naša 150-ka. Iz kuće je izašao jedan oficir i zovnuo našeg vozaca... Pitao sam ga šta je bilo. Da sačekamo kaže da povezemo ova dva poginula, da ne šalju vozila, jer očekuju ponovo napad, nemaju vozila, mnogo je ranjenika. Utovarili su ih pozadi i prekrili nekom dekom, ja sam pokušao da uđem u kabinu, al’ nije bio šanse da savijem koljeno. Pomozite mi, rekoh, da se popnem, i tako nađem mjesto i ispružim nogu, bol je nakon inekcije tu dobijene malo prestao. Tek tad sam vidio komad lima zabijen u moju jaknu ispod miške i krv koja je kapala kroz rukav, al’ već smo bili krenuli...

Onako šćućuren, promrzao pogled mi nije silazio sa blatnjavih čizama koje su virile ispod deke, a iz bočnog džepa na pantalonama je virio paket američkog suhog obroka, sjetih se mahinalno da su ovi stariji ljudi to ostavljali svojoj djeci da ponesu kad krenu kući. Koliko li ima djece, kolika su? Kako će im biti kad im dođe vijest o smrti najdražeg?! Milion pitanja, ni jednog odgovora u hladnoj noći. Iz razmišljanja me prenu muzika koja se prigušeno čula. Kroz kraičak cerade vidjeh osvijetljenje u diskoteci Kameleon u hotelu Tuzla odakle je dolazila muzika. Ljudi su išli gore dole, prolazili, radovali se, smijali se. Pored Omladinskog takođe sve veselo. Osjetio sam se kao da je nas kamion zalutao iz neke druge dimenzije, da ne pripadamo ovdje. Dođosmo do garnizone ambulante, i dva momka odmah pritrčaše da mi pomognu da siđem, vidjevši da je zavoj na nozi sav krvav, govorio je drugima uporno, polako, polahko, polahko... Okrenuh se i vidjeh kako kamion u kom sam dovezen polahko odlazi u mračnu ulicu, klizeći kao barka po mirnoj vodi. U sebi proučih Fatihu, da Allah vas kraj svog arsa posadi poželih šehidima našim, ako Bog da. U tom me prenu glas onog medicinara:

- "Momak, da uđemo, da to pogledamo”.
Ja se dočekah na njihova ramena i krenusmo uz stepenice. Kad sam sjeo u hirurškoj, on odvi koljeno, podiže glavu i pita me, bolil mnogo? Onako zagledan u njegove oči rekoh, ma ne boli mene koljeno.

On se uspravi i upita:

- Nego šta, jesi li još negdje ranjen?

Ma boli mene reko nešto drugo!

A bolilo me, bolilo negdje duboko u duši, u srcu, nije samo bolilo već i gušilo... Zato vi koji ste me danas ispravljali u nekim stvarima, nemojte. Jer uistinu me ne poznajete...



Ostali prilozi:
» RANJAVANJE I BOL U DUŠI
Amir Hasanović | 15. October 2019 22:01
» BOSNA U DOKUMENTU IZ VII. STOLJEĆA
Fikret Hafizović | 05. February 2019 18:27
» N. MALKOLMOVE NELOGIČNOSTI - NEISTINE O ŠIRENJU ISLAMA U EVROPI
Fikret Hafizović | 27. September 2018 17:28
» DEFTERI POPISA U PAKRACU SLAVONIJA
Fikret Hafizović | 17. June 2018 12:55
» KAKO SE STVARALA LAŽNA POVIJEST BOSNE
Fikret Hafizović | 16. March 2018 01:50
» NOVI POGLED NA HISTORIJU BOSNE
Fikret Hafizović | 03. December 2017 14:56
» BOSANSKI KATARI, PATARANI, BOGUMILI...
Fikret Hafizović | 30. July 2017 01:48
» IME ZEMLJE BOSNA JE NJEMAČKOG KORIJENA
Fikret Hafizović | 17. March 2017 14:04
» RODOSLOVLJE BOSANSKE DINASTIJE KOTROMANIĆA
Prof. dr. Enver Imamović | 10. March 2017 14:27
Ostali prilozi istog autora: