Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Sahovici 1924. godine
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Intervjui

Edib ŠALJIĆ, biznismen, političar, pisac, pjesnik, humanitarac, osnivač Fondacije “Šaljić” i ‘Bošnjačke sobe’
"BOŠNJAČKA SOBA" JE MOJ UNIVERZUM U KOME RADIM I ODMARAM
Autor: Avlija
Objavljeno: 20. October 2019. 13:10:12

Mladi Rožajac Edib Šaljić, koji se pored biznisa i politike bavi pisanjem i humanitarnim radom, rođen je 1985. godine u Crnči kod Rožaja, u dijelu Sandžaka koji je u granicama Crne Gore. Poslije osnovne i srednje škole pohađao je Institut za turski jezik u Ankari, zatim Fakultet za međunarodni menadžment i transport-import u Jedrene na Trakijskom univerzitetu koji u roku završava. Po završetku studija angažovan na bugarsko-turskom prijelazu Kapikule, kao i u holdingu Belinda Dis Ticaret kao menadžer izvoza robe za Balkan. Po povratku u rodni kraj upisao Ekonomski fakultet na IUNP-u koji završava prije roka sa prosječnom ocjenom 9,4. Radio kao šef marketinga TV ‘‘Sandžak’’ i kao zamjenik generalnog direktora Centra za humanitarni rad ‘‘Hajrat’’. Osnivač je Fondacije “Šaljić”. Odbornik je u Skupštini opštine Rožaje. Piše prozu i poeziju, prevodi sa turskog jezika. Knjigu “Priče sa one strane života” objavio 2016. godine. Oženjen je i otac dvoje djece.


Nalazimo se u Vašoj kući, predivnoj prostoriji koju ste nazvali “Bošnjačka soba“. Da li u ovakvom ambijentu odmarate ili radite s obzirom da ste pisac?
EDIB ŠALJIĆ:
Još kao dijete sam volio da čitam i razmišljao sam kako izgleda mjesto gde se tolike knjige čitaju i gdje su napisane. Prvo sam mislio da je to neka klupa u avliji, čak sam kao dijete mislio da su to sjedišta u autobusu, kasnije sam bio ubijeđen da je to neka udobna fotelja pored stolne lampe. Na početku studija u azijskom gradu Ankari, imao sam sreću da me jedan veliki mislilac i poznati akademik uvede u svoju radnu sobu i dobro se sjećam da mi je tada rekao da svako ko želi da nešto veliko uradi u životu ima potrebu za tim malim univerzumom koji se zove radna soba ili radni stol koji će opremiti onako kako sam želi, i kako bi se najljepše osjećao u njemu. Tako sam evo i ja sagradio ovdje ovaj moj ”univerzum”, a pritom sam pokušao da spojim modernu arhitekturu sa tradicijom naših pradjedova, te se eto tako stvorila potreba za nekim ovakvim multifunkcionalnim mjestom koje nazivam ”Bošnjačka soba” a nekada ”Alaturka”.


EDIB ŠALJIĆ: Prikupljane svih starina i želja za sabiranjem tih stvari za staru ”Bošnjačku sobu” se rodila davno, ali zbog odsutnosti radi školovanja i poslova nijesam imao baš vremena da se posvetim tome. Tek sam ove godine sve to sakupio na jednom mjestu i ta se moja želja predočila u djelo. Ovo je soba koja sasvim autentično izgleda kao sobe prije nekih stotinu godina sa nekim detaljima koji su i stariji iz tog vakta, a naravno ima radi uljepšavanja enterijera i stvari koje su znatno mlađe od tog vremena.


Zaljubljenik ste u antikvitete, stare stvari, odkud ljubav prema starinama koje podsjećaju na stari dobri vakat? Kada ste postali kolekcionar i gdje ste sve kupovali ove stvari?
EDIB ŠALJIĆ:
Veliki sam ljubitelj prije svega svoje vjere, a onda bošnjačke, albanske i turske tradicije a i svih ostalih. Raduje me da prikupljanje starina dobija sve veću popularizaciju kod mladih ljudi. Posmatrajući stvari koje su koristili naši pradjedovi najbolji način je da shvatimo da su to nekada za njih bile bitne stvari koje su morali mimo svoje volje ostaviti, tako i mi kao njihovi potomci ćemo jednog dana morati ostaviti sve ono za čime danas žudimo i šta nam je bitno. Razmišljajući o tome postajemo bolji ljudi prije svega.

U rodnom selu Crnča imam mali muzej u kojem vjerujem postoji skoro sve ono što su nekada koristile naše nane i djedovi. Posjedujem možda i jednu od najvećih kolekcija starog kovanog novca i ručno rađenih mačeva sa pravim safirima na njima. Dosta sam tih stvari dobijao na poklon od prijatelja iz Sandžaka, Bosne, Turske i naše dijaspore, a neke sam od tih stvari kupovao od Kapadokije pa sve do nekih evropskih zemalja gdje sam pronalazio stvari koje su koristili naši preci, a to sve sa jedinim ciljem da ne padne u zaborav stara bošnjacka, albanska i turska tradicija koje su po mnogo čemu slične. Ako Bog da, trudit ću se da i svojoj djeci ove stvari učinim zanimljivim, da vole svoju tradiciju i kulturu, da poštuju i tuđe kulturne vrijednosti te da im ne bude strano ono za šta su i od čega su živjeli naše nane i djedovi.



Imate bogatu biblioteku, najdraži poklon Vam je knjiga. Pišete poeziju, napisali ste zbirku priča “Priče sa one strane života” koja je nastala tokom Vašeg humanitarnog rada, da li pripremate nešto novo za čitalačku publiku?
EDIB ŠALJIĆ:
Uvijek se obradujem kada mi neko pokloni knjigu i smatram da je to lijep i dragocjen poklon. Treba da nam je uvijek na umu da je lijepa budućnost zagarantovana samo onim narodima koji mnogo čitaju i koji pamte svoju historiju i čuvaju tradiciju i kulturu. Prva objavljena kur’anska riječ je “Ikre”, odnosno Uči!, što smo dosta zaboravili ili nedovoljno pratikujemo u našim životima. Znate kako, kada je kod čovjeka unutra u duši sve na svom mjestu onda je i vani taj red lakše uspostaviti, a taj duševni mir u nama najbolje može donijeti vjera, a onda čitanje knjige i druženje sa ispisanim stranicama. Moja jedina definicija za knjige je da su one kratka historija sutrašnjice.
Knjigu koju ste maloprije pomenuli, koju sam objavio 2016. godine je otkrila jednu novu sliku ljudskih sudbina u našem voljenom Sandžaku, o kojima na ovaj način nikada niko nije pisao.
Tu sam knjigu isključivo napisao kao poklon mom narodu te sam na prvoj stranici te knjige naveo hadis od našeg Pejgambera, alejhis-selam, u kome kaže da je jedna od tri vrste sadake uvakufljeno ili ostavljeno znanje, tako sam i ja tu knjigu uvakufio i ni jednu knjigu nikom nijesam htio prodati već sam skoro sav tiraž poklonio bibliotekama i svojim poznanicima i svima koji su željeli da imaju tu knjigu, isključivo sa ciljem da se preko tog djela priblizim svom Gospodaru. Imam još nekih stotinjak primjeraka knjige, te ovom prilikom pozivam čitaoce Avlije da mi se javi na Facebook profil da im sa zadovoljstvom poklonim preostale knjige.
Što se tiče drugog dijela pitanja, imam već napisanu drugu knjigu ali želim da rukopis još jedno vrijeme odleži u fioci radnog stola, da sačekam pravi trenutak za njeno publikovanje. Trebamo što više čitati i učiti našu djecu da se što više druže sa knjigom i na tom putu nikada ne smijemo posustati i od te ideje odustati.



Napisali ste da ”putovanja najbolje uspostavljaju harmoniju koja postoji između univerzuma i čovjeka jer putovanja na lijepa mjesta nas prvo ostave bez daha, a vremenom nas pretvaraju u pripovjedače.” Da li pišete putopise i da li planirate da objavite neke priče sa nekog putovanja? I šta je za Vas uspjeh?
EDIB ŠALJIĆ:
Putovanja nijesu hrana ali su sigurno poslastica. Najbolje je živjeti život na svoj način, jer život se ne mjeri brojem udisaja koje udahnemo već trenucima koje pamtimo i od kojih pravimo svoj svijet. Rado se sjećam jednog mjeseca posta ramazana u kojem sam od 30 iftara njih 25 dočekao u različitim gradovima. Imao sam čast i zadovoljstvo da iftarim sa postačima u raznim gradovima od Makedonije preko Kosova, Srbije, Crne Gore do Bosne i Hercegovine. Pravim zapise sa tih mojih putovanja, inspirišu me i čine iskusnijim i ako mi dozvolite reći putovanja me čine boljim čovjekom jer vidim i dobro i loše i zlo u svijetu, dobro me obraduje a zlo me rastuži. Kada se vratim kući iznova sam ubijeđen da treba činiti dobro za svoj narod, svoju vjeru, treba činiti dobro zbog emaneta naših predaka a zarad naših potomaka. Treba činiti dobro i kada se dobro dobrim ne vraća.
Pravi uspjeh je kada čovjek savije kičmu samo pred Allahom, a pred ljudima stoji uspravno. A što se tiče u uspjeha na ovom svijetu za njega se moramo potruditi, do tog uspjeha se ne može lahko stići, do uspjeha ne postoji lift, postoje samo stepenice kojima se svojom snagom i trudom moramo penjati.



Volite da putujete i često putujete po svijetu. Pored rodnog mjesta ako biste morali da živite koji grad bi izabrali? Koji gradovi su na Vas ostavili najviše utisaka i zbog čega?
EDIB ŠALJIĆ:
Putovanje je korisno jer ono u sebi sadrži pouke koje se ne mogu spoznati na drugi način. Po završetku srednje škole Institut za jezike sam završio u Aziji, takođe i fakultet tako da sam maltene još kao dijete otišao od kuće. Kasnije mi je opis posla bio da stalno putujem po Evropi i da se družim sa našim ljudima u dijaspori. Mjesto koje bih poslije Rožaja odabrao za život je definitivno grad većine sultana Edirne. Grad koji je najviše ostavio utisak na mene je grad u srcu Anadolije, u staroj persijskoj pokrajini, grad visokih tornjeva i podzemnih gradova, prastaro mjesto Kapadokija ili Eskišehir – kulturna prijestolnica i kolijevka civilizacija. Taj grad je u meni promijenio nešto, promijenio je moj pogled na svijet, isključivo zbog svojih podzemnih gradova kojih ima i u kojima se čovjek osjeća kao da je na drugom svijetu. Pravu istinu o našoj budućnosti najbolje možemo saznati jedino ako uspijemo provesti jedan cio dan u davnoj prošlosti. Boravio sam u podzemnom gradu napravljenom još u 7. stoljeću prije nove ere izgrađenom na sedam podzemnih spratova i to mi je bila dobra životna lekcija da bolje razumijem i planiram budućnost.
Poslije Edirne birao bih Sarajevo za život, to je grad koji ima dušu i koji fascinira čovjeka svojom udobnošću za život, dok su evropski gradovi svakakon uređeni ali nekako građeni samo za ovozemne ljudske potrebe zanemarujući duhovne i moralne potrebe ljudskog bića. A mjesto na koje bih želio otići su definitivno Mekka i Medina.

Nema institucionalne brige za objekte iz perioda Osmanske vladavine na ovim prostorima. Odbornik ste u lokalnom parlamentu Rožaja. Šta lokalna vlast može i treba da uradi na polju zaštite kulturne baštine koja nestaje pred našim očima?
EDIB ŠALJIĆ:
Svakako da bi više novca trebali izdvajati za zaštitu kulturne baštine, pogotovo iz vremena Osmanske države na ovim prostorima. Koliko god da je teška ekonomska situacija mi moramo pronaći model da više ulažemo u istraživanje i očuvanje kulturno-historijskog nasljeđa. Dolazak Osmanlija na prostor Balkana i njihov boravak na našem području je ostavio duboki trag kroz islamsku kulturu koja se prožimala sa tada prisutnom kulturom. Orijentalna arhitektıra je primjer koji se najlakše može primijetiti.



Uticaj zapadne civilizacije i konstantni ratovi na našim prostorima nas je udaljio od naše kulture, tradicije i historije, a drugi su veoma vješto iskoristili taj vakum prostor i bošnjačkom narodu servirali historiju koja nije naša, a pritom nije ni toliko istinita. Sjećamo se svi lekcije “Danak u krvi“ i priča kako su roditelji sjekli prste, nekada i šake svojoj djeci da ih ne bi Osmanlije otimale. Imao sam sreću da o tome učim u bivšoj osmanlijskoj prijestolnici Edirne ili Jedrene. Tamo sam saznao da su tada ljudi svoju djecu uljepšavali i molili Osmanlije da odaberu baš njihovu djecu jer su ta djeca išla na školovanje u Carigrad i postajali veliki i poznati ljudi, a njihovi roditelji im to školovanje nijesu bili u prilici priuštiti.
Osmanlije su ovdje bile 500 godina, za toliko vremena da su Osmanlije htjeli na Balkanu bi danas maternji jezik bio turski. I prije i poslije Osmanlija u vremenu ratovanja nije preživljavao niko ko nije bio onakav kakav je bio onaj koji je vladao tim narodom, a kod Osmanlija je situacija bila sasvim drugačija, većina starih crkava i manastira potiču iz vremena Osmanlija. Romi u svijetu govore svoj jezik samo u državama u kojima su vladali Osmanlije, to trebamo istraživati i u pravom svjetlu prikazati taj dio historije.
Mi Bošnjaci u Sandžaku trebamo ponositi na svoju vjeru, kulturu i svoju tradiciju. A očuvanje osmanlijskih mezarluka je naša vjerska obaveza, a mi ovdje u Sandžaku imamo mnogo više ostataka osmanlijske kulture i historije nego što možemo i pretpostaviti.

Pored biznisa bavite se i politikom. Znamo da generalno politika nije mnogodobrog donijela narodima Balkana. Šta političari treba da urade da se promijeni stanje na Balkanu, da dođe do pomirenja? Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog i održivog mira na Balkanu?
EDIB ŠALJIĆ:
Mi Bošnjaci trebamo spavati na jedno oko, onaj ko genocid zaboravi, njemu se genocid i ponovi. Trebamo više nego ikada biti svjesni, da se historija ponavlja, te da u Bošnjaka, skoro svaka generacija pamti po jedan genocid. Samo suočavanje svih nas sa prošlošću i osudom svih zločina i zločinaca možemo i trebamo započeti graditi pomirenje između svih naroda na Balkanu.



Nije ispravno i ne trebamo sve Srbe gledati kao sljedbenike zlikovaca, jer među njima ima mnogo više onih koji se stide zločina počinjenih navodno u ime srpskog naroda, a i kako nas naša vjera uči trebamo se ponašati dobro prema komšijama, a bošnjački i srpski narodi su komšijski narodi i trebamo se međusobno poštovati kako nas uči naša vjera i kako njih uči njihova vjera. Svaka vjera zapovijeda dobar odnos sa susjedom.
Naravno da vjerujem u izgradnju trajnog mira na Balkanu. Ljudi trebaju za mir da budu spremni da se žrtvuju, a ne da ubijaju. Treba svako od nas zbog interesa društva da u sebi izgradi ono što bi želio vidjeti u drugima, te da nikada ne odustanemo od mira i da prema njemu trčimo, a ako ne možemo trčati makar da puzimo prema miru jer najbitnije je ne odustati.

Da li ste imali avliju u mjestu rođenja, da li sada imate avliju i na šta Vas asocira ova imenica?
EDIB ŠALJIĆ:
Avlija me podsjeća na djetinjstvo, na klikere, na igranje po travi… Djeca su čudan svijet – maštaju, planiraju, vjeruju, sanjaju, to isto činimo i mi odrasli samo što krijemo.
Većinu djetinjstva sam proveo u mojoj avliji na selu. Tako da me riječ avlija prvo asicira na najljepši dio mog života. I sada evo ovdje u gradu imam jednu malu avliju ograđenu visokim zidovima, sa starinskom kapijom pokrivenom šindrom na kojoj su halke za dobronamjerne musafire, u kojoj sam posadio dunju i jabuku, sagradio kamenu česmu i posred avlije kaldrmisao staze da bih mogao u ljetnikovcu da odmorim i dušu i oči.



Nedavno sam završio Bošnjački sobu u mojoj kući i zamolili su me prijatelji da u njoj snime spot za jednu sevdalinka, ali posebno mi je drago što ćemo Vašim čitaocima premijerno predstaviti moj radni kutak upravo zbog naziva Vašeg portala i časopisa jer imenica avlija za mene ima posebni značaj, a naročito jer ste provjereni čuvari naše tradicije kojima ovaj grad općenito treba da iskaže veliku zahvalnost i priznanje zbog svega što radite. Mislim da je rožajska Avlija više uradila iz svoje male kancelarije nego mnoge druge institucije koje su osnovane sa ciljem očuvanja nacionalnog, kulturnog i jezičkog identiteta našeg naroda, ali očigledno da rade sve samo ne svoj posao. (Razgovarao: H. L.)








Ostali prilozi:
» MOJ UZOR U ŽIVOTU JE OTAC RAHMETLI ZAMO
Esad Krcić | 29. September 2019 18:14
» NEGIRANJE BOSANSKOG JEZIKA JE NEGIRANJE BIH I BOŠNJAKA
Vijesti.ba | 24. September 2019 15:15
» PRIHVATIĆU KANDIDATURU ZA REISA
Vijesti.ba | 09. September 2019 15:06
» SENADIN LAVIĆ – NAŠ VIZIONAR I REVOLUCIONAR
Šemso Agović | 17. August 2019 08:53
» DRUŠTVO MORA BITI PROAKTIVNO
AA | 04. August 2019 11:15
» ŽELIM OSTAVITI PISANE TRAGOVE IZA SEBE
Asmir Bihorac | 23. July 2019 10:49
Ostali prilozi istog autora:
» ROŽAJE: “HODAJMO ZAJEDNO”
22. September 2019 13:13
» STRUNE U DALEKIM VRTOVIMA
17. January 2018 15:32
» MIRNA BOSNA (I HERCEGOVINA)
03. January 2018 15:30