Autor: Šemso Agović

Rade ŠERBEDŽIJA – Peter Handke nije napravio nikakvo krivično djelo! Nije pomagao Srbiji ni u jednoj vojnoj akciji!

ŠEMSO AGOVIĆ: Naime, iz mračnih književno-političkih dubina izronio je umno poremećeni Peter Handke i na književno-političkoj sceni napravio veliku smutnju. Svjetska javnost se šokirala dodjeljivanjem Nobelove nagrade za književnost baš njemu – čudaku, koji logoraše Bošnjake optužuje da glume patnje, inače u srpskim logorima širom Bosne i Hercegovine lagodno uživaju mir i sigurnost. Ludaku, koji tvrdi da u Srebrenici nije bilo nikakvog genocida. Manijaku, koji je obožavao »balkanskog kasapina« Slobodana Miloševića, i monstruma ispod Durmitora Radovana Karadžića.

Rade Šerbedžija nije bio siledžija; nije bio balvandžija; nije bio ratni galamdžija; bio je samo patetično-romantični pjevač i pozorišno-filmski glumadžija. Ali ga svejedno najuriše iz rodnog Zagreba kao Srbina! Tako je sam govorio. Čim je balvan-revolucija počela. A možda ga nisu najurili, možda se najurio sam, vidjevši kako po Zagrebu noć guta poštene Srbe. Bilo kako bilo, Rade je u to mutno vrijeme navrat-nanos dojurio u Sloveniju. Direktno u Ljubljanu.

Usplahireni Rade je pred kamerama i mikrofonima slovenačkih novinara na sav glas vikao – ljudi, Zagreb i Hrvatsku je zahvatilo fašističko ludilo! Od toga sam pobjegao. Učinite nešto, dok je još vrijeme!

Rade se zatim umirio: Slovenci su ga lijepo primili, naučili ga slovenački, tu i tamo mu kakav poslić sredili – da ponešto otpjeva, da ponegdje odglumi. Bili mu najzad odskočna daska za meteorski let u Ameriku i meteorski uspjeh u glumačkoj karijeri. Otisnuo se Rade u bijeli svijet, a Slovenci ga zaboravili. Ali ne zauvijek.

Naime, iz mračnih književno-političkih dubina izronio je umno poremećeni Peter Handke i na književno-političkoj sceni napravio veliku smutnju. Svjetska javnost se šokirala dodjeljivanjem Nobelove nagrade za književnost baš njemu – čudaku, koji logoraše Bošnjake optužuje da glume patnje, inače u srpskim logorima širom Bosne i Hercegovine lagodno uživaju mir i sigurnost. Ludaku, koji tvrdi da u Srebrenici nije bilo nikakvog genocida. Manijaku, koji je obožavao »balkanskog kasapina« Slobodana Miloševića, i monstruma ispod Durmitora Radovana Karadžića.

Kao što rekosmo, slovenački novinari nisu zauvijek zaboravili Radeta. Pozvali ga da za Radio val 202 da intervju. Rade se rado odazvao, a što ne bi.

– Kako tumačite dodjelu Nobelove nagrade za književnost Petru Handkeu? – pitali ga.

– Peter Handke je zaslužio Nobelovu nagradu.

– ?!

– Peter Handke nije napravio nikakvo krivično djelo. Nije pomagao Srbiji ni u jednoj vojnoj akciji.

– ?!

– Peter Handke nije napravio ništa do kraja nemoralno, da bi mu zato oduzeli nagradu.

Tako je za Radio val 202 govorio pjesnik i glumac Rade Šerbedžija. A izvrsna slovenačka književnica i antropologinja Svetlana Slapšak je u svom kratkom osvrtu napisala:

»Ono što ostaje važno i izvjesno sasvim objektivno, jeste Handkeova izjava o sreći Srba na vijest o nagradi. Tu se pojavljuje žalost, koja govori loše o Handkeovom razumijevanju stvari i, neposredno, i o njegovoj književnosti. Handke jednim glupim potezom briše sve Srbe koji ne odgovaraju njegovom miloševićevskom imaginariju.«

Po pitanju Handkea veliki pjevač i veliki glumac Rade Šerbedžija sebe svrstava u usrećene Srbe. Godine, šta li.