Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Teme


NEOČEKIVANI SUSRET
Procitaj komentar

Autor: Zijad Bećirević
Objavljeno: 13. November 2019. 15:11:06
Neočekivani susreti prognanih Bosanaca / Bošnjaka danas u svijetu nisu slučajnost, niti poruke iz svemira, već su svakodnevnica, jer nas je rat 90-tih rasuo po cijelom svijetu, kao što se iz urni prosipa pepeo



Često puta čujemo izreku “kako je svijet mali” i to obično od onih koje su iznenadili neki neočekivani susreti, o kojima nisu mogli ni sanjati. Nedavno se i meni se dogodio takav susret. Želim radost tog susreta podijeliti s vama. I ovaj, kao svaki neočekivani susret, pokazuje da prošlost nije uvijek iza nas.

Rođen sam u evropskoj državi Bosni i Hercegovini, gradu Bosanskoj Dubici, a živim u američkoj državi Vermont, gradu Burlingtonu. Kad sam odveo svog starijeg unuka očnom ljekaru, u susjedni gradić St. Burlington, na šalteru nas je primila simpatična mlada žena. Dočekala nas je s osmijehom i upitala šta može učiniti za nas. Na džepu njenog bijelog mantila pisalo je Edita. Pretpostavio sam da je naše gore list, pa sam je bez oklijevanja upitao da li je iz Bosne. Na moje veliko iznenađenje rekla je da je iz Bosanske Dubice i uz to dodala da me poznaje, a poznavala je i moju rah. suprugu Hateminu. Znala joj je čak i ime. Posebno me obradovala kad je rekla da je kćerka Hasnije, koju sam poznavao od djetinjstva, jer je bila približno mojih godina i živjela nedaleko od ulice u kojoj sam se rodio i živio. Poznavao sam joj oca i majku, njenu braću. A bio mi je poznat i kasniji tok njena života, jer smo se ponekad susretali, a i naše porodice su kontaktirale. Posebne veze su bile iz mladelačkih dana. Zajedno smo radili u omladinskoj organizaciji, koja je pokrivala naše gradsko područje. I sada u albumu mojih uspomena imaju mjesto slike sa radnih akcija, koje smo provodili, na kojima smo udarnički i s pjesmom slavili naše male uspjehe. Sve to se meni odjednom vratilo u sjećanje dok sam gledao nasmijano lice njene kćerke Edite.

Njena Edita je bila veoma živahna, sva u pokretu, i puna života. Rekla nam je da već 15 godina radi u očnoj ambulanti, dobro poznaje tu vrstu posla, a specijalnost joj je oblikovanje, izrada i podešavanje naočala za poboljšanje vida. Dok sam sjedio i čekao da moj unuk Edin obavi pregled, zapazio sam s koliko pažnje, ozbiljnosti i ljubaznosti Edita dočekuje i ispraća klijente. Za kratko vrijeme nekoliko njih je dočekano i ispraćeno. Sa zadovoljstvom su isprobali naočale, koje im je Edita pripremila, malo bolje podesila i očigledno zadovoljni sa primijetnim smiješkom napustili ordinaciju. Začudilo me koliko je mušterija za kratko vrijeme ušlo u ordinaciju i bilo usluženo.

U kratkom srdačnom razgovoru Edita nam je rekla da je udana i ima dva sina. Muž joj je Amerikanac. Radi na programiranju u kompaniji IBM, u kojoj sam i ja proveo 12 godina i ostvario penziju. Žive u obližnjem naselju Essex u velikom novom stanu. Sa njom je i njena majka Hasnija. Ta vijest me svakako dodatno obradovala i pri odlasku sam obećao da ću ih što skorije posjetiti. Pri povratku kući razmišljao sam o tome kako je život nepredvidiv i interesantan. Prošlost i sadašnjost se dodiruju. Time pojam o vremenu dobiva sasvim drugu dimenziju. Ovaj susret sa Editom i saznanje da njena majka, moja komšinica i prijateljica iz mladih dana, trenutno boravi kod nje, vratila me neko vrijeme unazad.

Jednog toplog avgustovskog popodneva, desetak godina prije ovog susreta, kupao sam se i sunačao na pješčanoj plaži jezera Lake Champlain, udaljenoj samo par stotina metara od mog stana. Sa mnom je bio moj stariji unuk, upravo ovaj s kojim sam kod Edite išao po naočale. On se igrao na pijesku, a ja sam, kao uvijek kad budem na jezeru, sjedio zavaljen u platnenu stolicu i čitao neku knjigu. Sunce je bilo jako, pa sam povremeno ulazio u vodu da se rashladim. U jednom trenutku, dok sam pored sebe spuštao knjigu da odmorim oči, osjetio sam na sebi pogled. Nisam se prevario. Podigao sam glavu i samo nekoliko metara od sebe na platnenom prostiraču primjetio ženu srednjih godina, uz koju se sjedila dva dječaka. Bila je u kupaćem kostimu. Oko njih je bilo još grupica odraslih i djece, koja su se igrala i skakutala okolo. Žena me gledala. Njen upitan pogled je privukao moju pažnju, pa sam je pažljivije promotrio. Učinila mi se poznatom. I cijeli jedan tok života otvorio se preda mnom, kao na filmskoj traci. Šokiralo me saznanje do kojeg sam došao. Žena u kostimu, uz koju su sjedila dva dječačića, bila je Bosanka, Dubičanka Hasnija Lukić, moja dobra poznanica, iz mog grada Bosanske Dubice, koju poznajem od najranijih dana svoga djetinjstva. Otkud ona tu, kad na ovu plažu dolaze samo stanovnici moga naselja?

U naselju Northgate, gdje živim, ima više bosanskih familija, ali nijedna nije iz mog grada. Od kuda onda Hasnija? Kao da je pala s neba. Ustao sam i još uvijek u nevjerici, da li je to zaista ona, prišao joj. I ona je ustala, pozdravili smo se. Rekla je da me je već ranije primjetila, ali kako ja nisam obratio pažnju na nju, pomislila je da ne želim kontakt, pa se s tim pomirila.

To me nakratno vratilo u prošlost. Preko pola stoljeća unazad bio sam predsjednik omladinske organizacije u dubičkom naselju Puhalo, a Editina majka Hasnija blagajnik. Bili smo ambiciozni i aktivni. Neke naše aktivnosti iz tog vremena danas su nezamislive. Bilo je to vrijeme kada se još uvijek s puno ljubavi i entuzijazma gradila Jugoslavija. Gradila se i Jadranska magistrala (1964), a grupu dubičkih brigadira, od kojih će se neki vratiti sa udarničkim značkama, baš tih dana smo ispratili iz OK Saveza socijalističke omladine. Na to me ovih dana potsjetio moj tetić Zeničanin Irfan Mujičić, jedan od učesnika te radne akcije.


Ispraćaj dubičkih brigadira


A tih dana smo po paklenoj julskoj vrućini utovarali ciglanu šljaku na gradskoj ciglani (otpad od cigle i crijepa) i s njom nasipali ulične trotoare u ulici Puhalo, koji su nakon iskopa kanalske mreže ostali neuređeni, što je mještanima otežavalo izlaz iz kuća i kretanje trotoarom. To se posebno osjećalo kad se okiša i rasblati. Tokom vožnje na kamionu pjevali smo udarničke pjesme, ponosni i sretni što možemo uraditi nešto korisno za svoju ulicu, svoj grad. Bili smo u prašini i znoju, ali nam to nije smetalo. Činilo nas je ostvarenim. Stajali smo na karoseriji kamiona, a iz naših grla se orila pjesma. Prolaznici su nas gledali, mahali nam, a mi im otpozdravljali. Bili su to lijepi dani naše mladosti.

Kada smo završili s nasipanjem trotoara, u nama se rodila ideja da na tako uređene trotoare, prije nego budu popločani, zasadimo drvored. Obratili smo se za pomoć opštini, koja nam je odobrila novac s kojim smo kupili sadnice i zasadili drvored od početka ulice do Puhalske džamije. Za samo jedan dan smo iskopali rupe i u njih položili mlade stabljike da rastu zajedno s nama. Nismo bili zadovoljni sa izborom sadnica, ali smo akciju uspješno završili. Sve do danas ostala su sačuvana brojna stabla naše mladosti. Na dijelu ulice ostaci drvoreda su i sad prepoznatljivi. Neka stabla su toliko bila izrasla, da sam od njih teško prepoznao ulicu, kada sam po uspostavi Dejtonskog mira prvi put posjetio Dubicu. Hasnija je bila jedan od aktivnih učesnika tih akcija. A kako se kasnije ispostavilo, bila je to jedna od prvih tema o kojima smo razgovarali, prilikom našeg neočekivanog susreta.

Još uvijek iznenađen što je tu vidim, dok sam joj prilazio i pružio ruku za pozdrav, pitao sam: “Od kud ti ovdje?” Znao sam da živi u Dubici. U Dubici je i rat preživjela. Bila je udana za Dragoju Lukića, koji je preko 20 godina radio s mojom suprugom Hateminom u dubičkoj SDK (Službi društvenog knjigovodstva) i bio nam dobro znan. Često smo se susretali, a nekoliko puta izmijenili i kućne posjete. Njihovu djecu, Sininišu i Editu, smo znali od malih nogu. Preko Dragojinog brata, koji je radio u Njemačkoj, nabavljali smo elektro urađaje. Od njega smo kupili prvi tranzistor kasetofon, koji nam je godinama bio radost kući, jer smo preko njega snimali i slušali tada popularne muzičke emisije “Po želji slušalaca”, koje su emitovane preko više radio stanica. Rat je sve to zaustavio i okrenuo tumbe. Još ranije smo čuli da je tokom rata u BiH Dragoja umro. Bio je to veliki nenadoknadiv gubitak za Hasniju i njenu djecu.

Hasnija je bila manje iznenađena našim susretom. Rekla mi je da je došla u posjet kćerki. Posebno me iznenadilo kad mi je rekla da njena Edita živi u istom naselju, u kojem i mi živimo. Kad sam o susretu sa Hasnijom ispričao supruzi, rekla mi je da se i ona upravo tog dana s njom susrela. Bili smo suglasni u tome da im što prije odemo u posjet. Nismo ih obišli tog dana, a ni naredna dva tri. Imali smo previše naših radnih i drugih obaveza. Kad smo im krenuli u posjetu, saznali smo da više ne stanuju u našem naselju. Nisu nam znali reći kud su odselili. Njihova susjeda nam je rekla da su odselili u obližnji vilidž Milton.

Prvog slobodnog dana te sedmice ja i supruga smo sjeli u auto i odvezli se u dvadesetak milja udaljen Milton, nadajući se da ćemo od nekog dobiti njihovu adresu. Uzalud smo se obraćali organima i vozili ulicama naselja, očekujući da ćemo ih vidjeti. Naselje je bilo mnogo veće nego smo mislili i nije ih bilo moguće naći. Vratili smo se kući i samo se nekad potsjećali na te događaje.

Edita je mom unuku dala naočale, a meni broj Hasnijnog mobitela i njihovu kućnu adresu. Narednih dana smo razgovarali telefonom, a jednog popodneva sam ih posjetio. Žive u novom naselju, u velikom savremeno uređenom stanu, koji će, kao i svi drugi Amerikanci koji se odluče na kupovinu kuće ili stana, otplaćivati narednih 30 godina. Edita je sretna. Ima dva sina, jedan 8 a drugi 5 godina. Muž je voli, cijeni i poštuje. Hasnija je u penziji. Dolazi im svake godine i kod njih boravi par mjeseci. Dok oni rade, ona brine o djeci. Pričali smo o svemu i svačemu. Bio sam veoma iznenađen kad mi je rekla da sam joj ja prvi donio radosnu vijest da je dobila željeni posao u dubičkoj Tekstilnoj. Bio sam uključen u programe zapošljavanja, ali se nisam toga sjećao. Bilo mi je to prijatno čuti. Rekla mi je da se u Bosnu vraća početkom oktobra i da će odmah po dolasku u posjet sinu Siniši, koji živi u Njemačkoj. Ništa čudno, tako žive mnoge bosanske i bošnjačke majke. Njihov dom je tamo gdje su njihova djeca i unučad. Sretni su da ih obiđu, da im budu od koristi, ali opet najsretniji kada dođu svojoj kući, ako uopšte mogu reći gdje je sad njihov dom. Svi mi koji smo u ratnoj histeriji morali napustiti svoja kućna ognjišta, bez obzira gdje smo se nastanili i bez obzira koliko smo zadovoljni novim uslovima života, živimo ni na nebu ni na zemlji. Dok naše kuće u našim okupiranim gradovima zjape prazne i propadaju, mi se potucamo po svijetu, crnčimo i radimo danonoćno po dva tri posla da možemo uredno otplaćivati rate kredita, kojima smo kupili stan ili kuću i svakom od nas po auto, da bi se imali čime voziti na posao. I Hasnijna Edita, a vjerujem ji njen sin Siniša, kao i moja djeca, već godinama otplaćuju zidove kojima su se opasali. A kad jednom uđeš u dug, iz njega se više nikad ne izlazi. Tvoj dug ti do groba ostaje najvjerniji drug.

Brzo je prošlo i ovo ljeto. Jednog oktobarskog dana sam ponovo posjetio Hasniju. Imao sam malo slobodna vremena, a i Ona je žurila po unuka u školu. Već narednog dana je otputovala. Naravno, poželio sam joj sretan put i izrazio nadu da ćemo se opet ponovno susresti naredne godine. Ako se to dogodi, tada to neće biti neočekivan susret. Susreti prognanih Bošnjaka bilo gdje u svijetu nisu više nikakvo iznenađenje. Nisu neočekivani. Oni se naprosto događaju radi onog što nam se ‘90-tih godina dogodilo.

VRH



Ostali prilozi:
» GENERAL MEHMED ALAGIĆ – SMRT OD NEPRAVDE
B.net | 07. March 2024 14:06
» IZLET DJECE IZ MEKTEBA HIDAJE U POSJETI DŽAMIJI U PENZBERGU
Damir ef. Babajić | 28. February 2024 16:04
» SEDMOGODIŠNJI MAHIR JEDINI ĐAK U SELU PETROVIĆI KOD OLOVA
Anadolu Agency (AA) | 24. February 2024 12:40
» "BEST MOSTAR" OTVARA PRIJAVE ZA HACKATHON!
Bošnjaci.Net | 18. February 2024 13:06
» PLEMENITOST, HRABROST I ODLUČNOST
Ferhat Korajac | 12. February 2024 02:08
» ČETIRI DECENIJE OD ZOI U SARAJEVU: OLIMPIJSKI DUH I DALJE ŽIVI
Anadolu Agency (AA) | 08. February 2024 20:04
» AZERBEJDŽAN NA GLOBALNOJ SCENI-EKONOMSKI RAST I DOPRINOS DIJASPORE
Božidar Proročić, književnik i publicista | 07. February 2024 14:37
» OJ NERMINEEEEEE, ŠTA KAŽE SV. SAVO O ISLAMU I NJEGOVIM SVETINJAMA
Dr. Muharem Štulanović | 06. February 2024 19:56
» MOJ SEDAMDESET DRUGI ROĐENDAN
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 05. February 2024 14:32
» VEČER BOŠNJAČKE KULTURE, UMJETNOSTI, ILAHIJA I KASIDA
Bošnjaci.Net | 28. January 2024 16:38
» INDIRA JELESKOVIĆ – „MAJKA TEREZA“ ZA ULIČNE „INDY ŠAPICE“ SARAJEVA
Dr. Bisera Suljić-Boškailo | 21. January 2024 13:04
Ostali prilozi istog autora:
» MJESEC DANA SMRTNE AGONIJE PALESTINE
07. November 2023 20:22
» KONJI I KONJANICI IZ KONJICA
10. August 2023 14:25
» NAPADI NA DRŽAVNU IMOVINU
16. June 2023 14:39
» BIH IZBORNI FIJASKO
28. April 2023 18:45
» ZAČEPITE USTA GRAĐANI!
20. March 2023 17:26
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif