Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Sahovici 1924. godine
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Teme

NASTAVAK FELJTONA (13): Afirmacija Bošnjaka Kosova u drugoj polovini 1999. i početkom 2000. godine u svjetlu uvođenja nastave na bosanskom jeziku
TEŠKI SASTANCI
Autor: Ćerim Bajrami
Objavljeno: 03. December 2019. 01:12:24
Šesnaestog decembra 1999. godine bit će ključni sastanak u sjedištu UNMIK-a u Prištini oko bošnjačkih udžbenika iz Bosne. Na taj skup dostavljeni su svi traženi dokumenti i papiri („hiljadu i jedan zahtjev“, kako ćemo kasnije (o)pisati u reviji “Selam” i listu “Kosovski avaz”). Prije tog sastanka, ponovo pokazujem sva sređena dokumenta gosp. Kristoferu; on ih kopira u nekoliko primjeraka i priprema zaebno za potpisivanje.
Međutim, opet ne žele da priznaju naš broj učenika nego traže od prof. Fetaha da oni dostave „zvanične“ podatke, potpisane iz opštinskih direktorijata obrazovanja.


Posjeta nekim selima u Gori


Sutradan, prvog dana ramazana, 1999. miladi godine, bila je zakazana posjeta Vraništu i Globočici, u dva navodno najspornija sela u Gori po pitanju bošnjačke afirmacije. U njima su navodno bili brojniji politički podržavaoci bivše režimske vladavine. Delegacija iz Prizrena je u sastavu: Nesim, Mustafa, Nurudin Jonuzi, Refki Alija i ja, a Balić je došao u pratnji Džafera Gutića iz Peći. Usput, njih kratko informišem o jučerašnjem odrađenom poslu u Prištini. U Dragašu nas čekaju - predsjednik opštine gosp. Hajriz Meleći, iz albanske regije Opolje, član PDK (Tačijeve stranke) a u Vraništu su oficiri iz sastava turskog kontigenta KFOR-a, predstavnici OSCE-a i još nekih međunarodnjaka. Vodećih aktivista SDA iz Dragaša – Sadika, rahmetli Fazlije Muške, Mehmeda Hamze i Irfana Ibrahimija (na njega su neki dan ranije, navodno, u Vraništu i fizički nasrnuli, kao potpredsjednika općine Dragaš) nema, zauzvrat su poslali „podmladak“ iz sela Brod. S tim dobrim ljudima u našoj pratnji, odmah po ulasku u Vranište, posvadiše se (vjerovatno planski spremljeno, od nekih ljudi) neki tamošnji mještani. Poslije koga Vraništani traže da ti naši pratioci iz Broda napuste selo, ili oni neće da uđu u zgradu škole da razgovoraju. Balić pristade, uz moje otvoreno negodovanje kao i negodovanje još nekih sa naše strane iz Prizrena.

U velikoj učionici u školi, ispred okupljenih mještana, Balić govori o bošnjačkom i SDA programu. Prisutni su i gosp. Meleći i lokalni komandant TMK-a zone, pripadnici KFOR-a i drugi međunarodnjaci. Gosp. Meleći će, između ostalog, kazati veoma upečatljivo: “Ramazan je i ja postim, ovdje sam kao vaš brat, tako me i gledajte. Kosovo je oslobođeno jednom, a Gora dva puta. Nemamo bukvar na goranskom govoru, ali, evo - imamo ga na bosanskom jeziku. Želim da vam kažem veoma prosto - imate jedan u kojem piše Ahmed, Husein i Hasan… i drugi - u kojem je Marko, Janko... pa… izaberite sami, kažite - koji je vaš”.

Tajac. Ne odgovoriše. A učionica se napuni dimom od pušenja. Na (našu) primjedbu da je ramazan, neki njihov čovjek pojasni: ”Znaju, pa zato puše skriveno, ispod stola”.

Neki, malo strariji mještanin kaže “da nemaju oni veze sa Bosnom - pa što bi bili Bošnjaci.” “Da je Albanci, pa ajde, Albanija je ovdje iza brda”, reče taj čovjek. Balić im nešto odgovori u stilu: “Nećkali se vi ili ne, ne možemo nacionalno biti ništa drugo do Bošnjaci”. (Inače, na dotadašnjim zadnjim popisima stanovništva mještani cijele Gore su se nacionalno izjašnjavali kao Muslimani, ali desetogodišnja vladavina režima i nacionalistička srpska propaganda su - očigledno - učinile svoje i zbunile ljude, te su u međuvremenu sva je prilika da su mnogi od njih prihvatili da se više nacionalno ne deklarišu kao ranije.)

Iz Vraništa, krećemo za selo Globočicu, a mene već boli glava. Tamošnji mještani su nešto “mekši”. “U redu to bošnjaštvo i nastava na bosanskom, ali šta je sa strujom?”, pita glasno, između redova, jedan mlađi mještanin. (A, zapravo, ni oni, kao ni dobrano polovina stanovništva Gore, po svoj prilici o tome ne žele da razgovaraju ozbiljno.)

Poslije ovih dosta napetih skupova, u obližnjem selu Kruševu ćemo iftariti u pripremi Sadika Idrizija i njegovih tamošnjih saradnika.

Poslije nekoliko dana, tehnički sređene podatke, obrađene kompjuterski u redakciji revije “Selam” i lista “Kosovski avaz”, urađeno u formi elaborata, odštampame i povezane u farsciklama, nosimo na zakazani sastanak u Direktorijatu obrazovanja u UNMIK-u u Prištini. Prethodno sam morao da jednu noć u mojoj kući, sa Amirom Jakupijem, tehničkim urednikom naših novina, zbog nestanka struje, na uključenom benzinskom agregatu dovršavamo započetu krajnju obradu. S nama je i Mustafa Balje, koji s Amirom ima obaveze i oko preloma “Kosovskog avaza”, pa poslije dugog čekanja, zove telefonom Ajrulu Birdainija i kritizira ga: “Zloupotrebljavate Ćerima, vi (nastavnici) bi trebalo da sve ovo odradite.”

U Prištini, gospodin Kristofer Konrad gleda u priloženu fasciklu, a ja mu ređam dokumenta i pojašnjavam sadržaj po redoslijedu. On, na sve to samo klima glavom. Profesor Fetah Buljubaša, kome smo ranije dostavili na uvid odrađeno pored našeg zajednički dogovrenog rukopisnog “originala” o sadržaju Elaborata, dodade da je, što se njih tiče - sve u redu.
Poslije pregleda i kontrole, uslijedila je konstatacija: ići će narudžba udžbenika - pod uslovom da još albanski obrazovni organi na terenu potpišu zasebne dokumente o broju naših učenika. (Ja posumnjam da nije opet posrijedi neka promjena ranije dogvorenih principa).

Gospodinu Konradu je dodatno zapeo za oko i broj čitanki bosanskog jezika za srednje škole, odnosno zašto su sve brojčano grupisane na jednom mjestu. Pojašnjavamo mu da se isti udžbenik koristi u svim srednjim školama, međutim on kaže da će gosp. Ričmondu teško to objasniti, “pa bolje vi to rasporedite po školama”. Ja se bunim da je to ponovo veliki (tehnički) posao, tj. nova obrada u Prizrenu. “Nova, jeste, ali ima šansi da prođe kod moga šefa”, odgovori gosp. Konrad. “I, za koliko ste povećali broj knjiga?”, pita Konrad. “Dvadeset procenata, u odnosu na prisutne učenike“, odgovaram. “Mnogo je, neka bude deset, da se ne cjenkamo kao na pijaci”, malo će on duhovito. Ali, ipak je pristao na petnaest procenata povećanja.

Samo za Mitrovicu ne traže ovjerene zasebne podatke o broju bošnjačkih učenika, s obzirom na (poluratno) stanje u tom gradu prihvataju ‘blanko” (ionako nije bio neki veliki broj). Šta možemo, obećavam da će sutradan imati sve dorađene podatke po današnjem traženju i po dogovoru.

Sa Esmom (Redžepa) Smailji, daktilografkinjom u listu “Kosovski avaz” i nastavnikom Ramušom Abdijem, lektorom „Kosovskog Avaza“ u prizrenskoj kancelariji naših medija, pošto smo završili zahtijevane ispravke u Elaboratu, oko jedan sat poslije ponoći, provlačimo se autom do naših kuća kroz gradske (ćor)sokake, da nas ne primijete patrole KFOR-a, jer svakog koga sretnu pešice ili u vožnji poslije 24 sata, kada počinje policijski čas, privode u policiju.

Tokom razgovora u Unmiku u Prištini –
stalno nova iznenađenja i zahtjevi

Narednog dana u Prištini nas je čekalo novo iznenađenje od strane gosp. Ričmonda i gosp. Štefi Šnor. “Koja ste sve sela i škole uračunali u broj vaših učenika?”, pitaju. Sva bošnjačka naselja na Kosovu, odgovaramo. “A... ne, u Gori vam pet sela (među njima spominju i selo Brod) ne žele da uče na bosanskom jeziku”, odgovara Ričmond. (Ovo im je vjerovatno servirano od Rajnera iz Prizrena). „Treba nam dokaz sa terena šta oni hoće”, dodade Ričmond.

(Problem je zapravo bio što nismo imali dostavljene (jer ih nije bilo) iz Gore potpisane Izjave roditelja za tranziciju nastave na bosanskom jeziku, sa izuzetkom iz Restelice, gdje je bilo dosta potpisa, pa da im stavimo na sto, kao za grad Prizren, Župu i pola Podgore.)

Određuju rok od dvije nedjelje za ispitivanje “javnog mnjenja” u Gori. Mi tražimo jednu nedjelju.

Vraćamo se, naravno, zakazanog dana. Oni nam govore da (ništa) nisu odradili oko tog ispitivanja roditelja po nekim naseljima u Gori.

I dok je nebošnjačke članove “radne grupe” iz Prizrena, profesore sa VPŠ-a, u Prištinu uglavnom dovozio gosp. Rajner službenim Unmik džipovima, mi putujemo (“zbog nivoa”) Mercedesom D190 koga je nedavno za mene dovezao iz Njemačke moj otac, hadži Ćeman, po inače izrovanim putevima kakvi su bili na Kosovu poslije rata. A Kristofer Konrad je od nas uredno tražio da na svakom sastanku potpišemo svoje učešće. “Ni radnoj grupi oko nastave na albanskom jeziku nisu do sada platili, ali neka ostane, vidjet ćemo”, kaže. (Nama nisu ništa ni kasnije platili, ni troškove prevoza. Nejse.)

Šesnaestog decembra 1999. godine bit će ključni sastanak u sjedištu UNMIK-a u Prištini oko bošnjačkih udžbenika iz Bosne. Na taj skup dostavljeni su svi traženi dokumenti i papiri („hiljadu i jedan zahtjev“, kako ćemo kasnije (o)pisati u reviji “Selam” i listu “Kosovski avaz”). Prije tog sastanka, ponovo pokazujem sva sređena dokumenta gosp. Kristoferu; on ih kopira u nekoliko primjeraka i priprema zaebno za potpisivanje.

Međutim, opet ne žele da priznaju naš broj učenika nego traže od prof. Fetaha da oni dostave „zvanične“ podatke, potpisane iz opštinskih direktorijata obrazovanja. Krug se opet nastavlja, do sljedeće nedjelje. Profesor Fetah se požali nama, nasamo: “Mi ćemo teško završiti ovu obavezu, jer još nemamo telefonske i ostale veze sa direktorijatima obrazovanja u tim opštinama gdje vi imate učenike. Uradit ćemo mi sami, kažemo, donijet ćemo tražene podatke sa potpisima vaših tamošnjih službenika.

Rano ujutru, zakazanog “Dana D” Mehmed Hamza je iz Dragaša došao taksijem do moje kuće, sa fino obrađenim dokumentom broja učenika, uredno potpisanim iz Direktorijata obrazovanja SO Dragaš. Kažem mu da ćemo odmah prvo ići u prizrensku opštinu, jer juče nije bio tu dr. Zijadin Šemsedini da potpiše naš prizrenski dokumenat o broju učenika. Profesora Šemsedinija zatičemo u hodniku ispred kancelarije; potpisuje bez pogovora. Nesim Mustafi, (da li nešto ljut, ili umoran?), nije pošao, a profesoru Ajruli Birdainiju tog dana dolazi moler u kuću, i mora ostati doma! Ja ću potpisati ispred Prizrena. (Zapravo, ne znam ni sam, zašto sam tada insistirao da oni pođu sa mnom da to učine, valjda zato što su radili kao prosvjetari i da se meni kasnije ne zamjeri kao nekome koji se “petljao u nastavni proces”). Ispred sjedišta UNMIK-a u Prištini nas čekaju prof. Zaim Elezi i g. Faik Balić iz Peći sa ovjerenim podacima iz tog grada i iz Istoka. Tu je i profesorica Bedrija, koja ima potpisane podatke za Prištinu.

U prostorijama Direktorijata obrazovanja UNMIK-a u prisustvu prof. dr. Halima Hisenija, njegovog pomoćnika prof. Fetaha Buljubaše, nekih profesora sa VPŠ iz Prizrena, te naše strane, prof. Buljubaša će početi sa referisanjem međunarodnjacima iz Unmik Direktorijata obrazovanja, riječima:
“Da oni nisu bili u stanju da do tog dana obezbijede tražene podatke od strane UNMIK-a.” Iznenađen nastupom, presijecam ga usred govora, s napomenom da smo mi to odradili, zapravo - da mi nije jasno zašto on to govori! Profeseor Fetah, kasnije pojasni da je on imao potrebu da se izjasni o njihovim neizvršenim obavezama.

Mi odmah iznosimo ovjerene i potpisane tražene podatke o broju učenika po opštinama. Poslije ovog razjašnjenja, uz prezentaciju i nabrajanje koja sve dokumenta sadrži Elaborat, započeli smo proceduru potpisivanja tog oficijelnog dokumenta koji je naslovljen: Zahtjev UNMIK-u za dopremu knjiga iz BIH za bošnjačku djecu Kosova.

Nastavit će se



Ostali prilozi:
» GDJE SE BOSANSKI ČITA, PRIČA I PIŠE, TU BOSNA DIŠE
Suada Suljić Sokolović | 09. December 2019 21:44
» TEŠKI SASTANCI
Ćerim Bajrami | 03. December 2019 01:49
» POZDRAV DOMOVINI - POZDRAV!!!
Mensud Alićušić | 25. November 2019 17:49
» NEOČEKIVANI SUSRET
Zijad Bećirević | 13. November 2019 15:19
» ANGAŽMAN I REZULTATI ZA PRIMJER DRUGIMA
Mensud Alićušić | 11. November 2019 14:50
» “KESTENIJADA” ŽIVOTU U KLISU NADA
Said Šteta | 04. November 2019 00:00
» SASTANCI BOŠNJAČKIH PREDSTAVNIKA SA PREDSTAVNICIMA UNMIK
Ćerim Bajrami | 09. October 2019 14:48
» ODLAZAK U BIH, SASTANCI SA ZVANIČNICIMA FBIH, RIJASETA
Ćerim Bajrami | 03. October 2019 13:30
» U PRIZRENU NARODNA ODLUKA: BOŠNJACI I BOSANSKI JEZIK
Ćerim Bajrami | 15. September 2019 13:28
Ostali prilozi istog autora:
» BOŠNJACI U POSTIZBORNOM KOSOVU
28. October 2019 18:38