Autor: Dr. Amela Muratović

DR. AMELA MURATOVIĆ: Kako je moguće da oni koji znaju da muftija Zukorlić, muftija Dudić, u konačnosti naša Islamska zajednica ovu cijenu plaća upravo zato što nikada nije htjela trgovati interesima Bosne, sada jednostavno “mudro šute”, dajući neprijateljima, i njima samima, priliku da u toj šutnji vide ohrabrenje za sve surovije napade na čast i ugled naših autoriteta? Moja Bosna je vrijednost koju čuvam duboko u svom srcu. Radujem se zbog svake njene radosti, tugujem zbog svake njene tuge; boli me svaka njena bol, ponosna sam svim onim što je čini ponosnom i prkosnom.

Svaki čovjek koji radi, posebno velike stvari, suočava se sa raznim oblicima javne kritike, i to ne mora isključivo da bude negativno. Kada je namjera časna može da doprinese kvalitetu misije.

Čuveni Hasan el Basri je kazao: ”Divni li su ti moji protivnici! Kad su u pravu ja se popravim, kad nisu skidaju mi grijehe…”

Nažalost, živimo u vremenu kada je sve više onih, i na važnim pozicijama, koji uslijed nedostatka etičkih normi i odsustva bilo kakve odgovornosti za javnu riječ pribjegavaju neprimjerenom diskursu u komunikaciji u pokušaju diskvalifikacije onih koje označe kao prijetnju ostvarenju svojih, vrlo često prizemnih interesa.

Kada sam 1996. godine upisala Gazi Isa-begova medresu mojoj sreći nije bilo kraja. Bila sam počastvovana time što je mojoj generaciji Islamska zajednica, na čijem čelu se tada nalazio muftija Muamer-ef. Zukorlić, omogućila, da se u svom gradu školujem u skladu sa onim u što vjerujem.

Bez obzira na sve izazove koji su se našli pred nama, prvom generacijom ženske medrese, ponosni smo što smo u našim profesorima imali ne samo predavače, već nadasve ljude koji su se prema nama odnosili kao prema svojoj djeci, koju su učili da budu dobri insani, koji vole svoju vjeru, svoj Sandžak i svoju Bosnu.

Moram priznati da sam tek nakon završenih osnovnih i master studija, na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, kojeg je muftija Zukorlić osnovao da ja ne bih morala ići u Beograd, Novi Sad ili neko drugo udaljeno mjesto, te kada sam, 25.05.2019. godine, doktorirala iz oblasti pedagogije pod mentorstvom uvažene prof. dr. Vesne Srdić iz Subotice, postala do kraja svjesna, koliko je Bog dragi bio milostiv prema našem gradu, čineći da se u njemu rode ljudi sa takvom vizijom, koji su učinili da Sandžak postane mjesto koje spaja a ne razdvaja, niti odvaja, ni teritorije, a kamoli ljude. Ovako važni projekti, od vitalnog značaja za jedan narod, mogu biti uspješni samo ukoliko se napajaju sa izvora Božjeg zadovoljstva i zato što su vakufi.

Godine 2000., po završetku školovanja u medresi počela sam raditi kao vaspitačica u vrtiću “Reuda”, prvoj ustanovi ovakvog tipa, na Balkanu zasigurno a vjerovatno i šire, koju je osnovao Mešihat IZ Sandžaka, također za vrijeme dok je na njenom čelu bio akademik Zukorlić.

Ovaj časni posao obavljala sam gotovo pune dvije decenije i bila svjedokinjom njenog izrastanja u najprestižniju ustanovu ovog tipa priznatu čak i od onih koji “ne vole Muftiju”, koji su svoju djecu upisivali u “Reudu”, jer svako svom djetetu želi ono što je najbolje!

Ako bih izdvojila neke posebne trenutke tokom svog profesionalnog angažmana, svakako da bi u samom vrhu bila posjeta uvaženog reisu-l-uleme dr. Mustafe-ef. Cerića našem vrtiću. Koliko smo se samo osjećali ponosnim što našu Zajednicu vode tako hrabri i odvažni ljudi, a još kad je reis Cerić na skupu na trgu Gazi Isa-bega Ishakovića rekao da su Bosna i Sandžaka dva krila, kao majka četvoro djece, osjetila sam se sigurnom da neću brinuti za njihovu budućnost. Znam da nisam bila jedina s tim osjećajem u srcu, kojeg samo Bošnjakinja na Balkanu može do kraja razumjeti i biti svjesna šta to, zapravo, znači.

Moram priznati da sam tek nakon završenih osnovnih i master studija na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, kojeg je muftija Zukorlić osnovao da ja ne bih morala ići u Beograd, Novi Sad ili neko drugo udaljeno mjesto, te kada sam, 25.05.2019. godine, doktorirala iz oblasti pedagogije pod mentorstvom uvažene prof. dr. Vesne Srdić iz Subotice, postala do kraja svjesna, koliko je Bog dragi bio milostiv prema našem gradu, čineći da se u njemu rode ljudi sa takvom vizijom, koji su učinili da Sandžak postane mjesto koje spaja a ne razdvaja, niti odvaja, ni teritorije, a kamoli ljude.

Ovako važni projekti, od vitalnog značaja za jedan narod, mogu biti uspješni samo ukoliko se napajaju sa izvora Božjeg zadovoljstva i zato što su vakufi.

I Božji emer, čim krenu napadi u kojima ne postoji niti jedan gram istine i koji su proizvod isfrustriranosti “konceptom Zukorlić”, zahvaljući svom znoju koji je proliven u Sandžaku svih ovih godina borbe za jedinstvenu Islamsku zajednicu sa duhovnim centrom u Sarajevu, Bog dragi daje nagradu!

Vraćen još jedan vakuf! Novopazarska banja!

El hamdu lillah!

A, onda se zapitam…
Kako je moguće (boje li se ti ljudi Boga?!) da nekoga, ko je predvodio izgradnju svih ovih institucija, čiji smo u konačnosti mi plodovi, čime je obezbijeđena izvjesnija budućnost naše djece, optužuju da želi rušiti “ono što je gradio”?!
Da nije tužno…

Kako je moguće da oni koji znaju da muftija Zukorlić, muftija Dudić, u konačnosti naša Islamska zajednica ovu cijenu plaća upravo zato što nikada nije htjela trgovati interesima Bosne, sada jednostavno “mudro šute”, dajući neprijateljima, i njima samima, priliku da u toj šutnji vide ohrabrenje za sve surovije napade na čast i ugled naših autoriteta?!

Moja Bosna je vrijednost koju čuvam duboko u svom srcu. Radujem se zbog svake njene radosti, tugujem zbog svake njene tuge; boli me svaka njena bol, ponosna sam svim onim što je čini ponosnom i prkosnom.

Svoju djecu tim vrijednostima učim. Znaju napamet “9 heroja”…

U konačnosti, poput “mrava iz vremena Ibrahima a.s”, dođe trenutak kada se bira strana i kada je potrebno reći da: ili ćete biti na strani onih koji “Bosnu žive” svakim svojim novim dahom, ili na strani onih kojima je “ključna moneta” koju koriste za postizanje svojih privatnih interesa.