Autor: Elmedina Muftić

ELMEDINA MUFTIĆ: U Bosni se odgajaju generacije Srba i Hrvata koje mrze sve što podsjeća na drugog i drugačijeg, odgajaju se generacije koje se ponose zločinačkom prošlosti svojih očeva, djedova, kojima je svet onaj koji je silovao, ubijao, mučio, žive ljude i djecu u kućama palio, odgajaju se generacije koje se uče da je biološki istrijebiti jedan narod tj. izvršiti genocid najviši stupanj srpstva, da je izvršiti najveći zločin protiv čovječnosti tako što žive ljude zapališ u kućama, što ubijaš bebe u povoju, srušiš Srati most, najveći dokaz hrvatstva.

Kroz život sam stekla dojam da je zlo pobjediva kategorija, međutim kad živiš u Bosni okružen ovakvim komšijama sa Istoka i Zapada, kad svakodnevno svjedočiš najbrutalnijim oblicima fašizma kojeg Srbi i Hrvati u Bosni manifestuju na svakom koraku, onda zaključiš da je moguće pobijediti zlo, ali da nije moguće promijeniti fašistički duh naroda, kojim se oni ponose i spektakularno ga manifestuju.

U vremenu višedržavne agresije na R BiH od strane Srbije, Crne Gore i Hrvatske svjedočili smo najmonstruoznijim oblicima zločina koje historija ratovanja i mučenja nije zabilježila, kao narod kome je Rezolucijom UN uveden embargo na uvoz oružja, uspjeli smo goloruki da se odupremo najezdi fašizma, te da pružanjem otpora i odbranom naše domovine i naših života operemo obraz Evrope u kojoj se začeo, u kojoj se rodio i u kojoj je do granica nemogućeg narastao fašizam.

Bošnjaci su uspjeli da vojno poraze fašistički duh velikonacionalističkog srpskog i hrvatskog naroda, ali sudeći po dešavanjima više od četvrt vijeka poslije agresije i genocida, vidimo da je taj duh ostao da živi u njihovim glavama, da su oni samo prestali da upotrebljavaju oružje, ali nisu prestali da djeluju, odnosno da žive ideju fašizma.

Primjera je mnogo, skoro pa svaki dan nam i jedni i drugi pokažu najcrnju medalju svojih nakana. Svakodnevno nam ugrožavanjem osnovnih ljudskih prava i sloboda, diskriminacijom negiranjem genocida, veličanjem ratnih zločinaca, negiranjem bosanskog jezika, pošalju poruku da nas nikad neće ostaviti na miru, niti će prihvatiti naše postojanje i bitisanje na ovim prostorima, da ih do granica mržnje iritira naše svjedočenje islama, naši ezani, iftari, safovi, naša autohtonost na tlu bosanskom. Ne mogu nam oprostiti što smo upravo mi dobri Bošnjani ponikli iz sjemena posijanog u najljepšoj zemlji na Dunjaluku, što smo ih dobrotom, smislom za ljepotom, plemenitošću, kulturnim, historijskim naslijeđem nadvisili.

Pošto nas nisu uspjeli istrijebiti genocidom i UZP u vremenu agresije, pokušavaju nas žive u zemlju satrti raznim oblicima diskriminacije, pravoslavizacije, krstinizacije, zastrašivanjem. Pokušavaju da u zemlju bosansku posiju sjeme iz kojeg će niknuti nešto što na Bosnu ne liči, nešto što u ovoj zemlji temelja nema, niti će ikada krov naći. Pokušavaju da nam škole nazovu po nekim svecima, koji su djeca đavola a nikako Bogu ugodni ljudi, na mjestima gdje se hiljadama godina čuvao nauk da je Bog Jedan, da nije rođen i da rodio nije, oni pokušavaju praviti nekakav križni put, a sve je to ironija i samog križa i Isusova nauka, sve je to samo dobro smišljeno obilježavanje teritorija krvlju, logorima, progonom i ubijanjem otetog, očišćenog od Bošnjaka.

U Bosni se odgajaju generacije Srba i Hrvata koje mrze sve što podsjeća na drugog i drugačijeg, odgajaju se generacije koje se ponose zločinačkom prošlosti svojih očeva, djedova, kojima je svet onaj koji je silovao, ubijao, mučio, žive ljude i djecu u kućama palio, odgajaju se generacije koje se uče da je biološki istrijebiti jedan narod tj. izvršiti genocid najviši stupanj srpstva, da je izvršiti najveći zločin protiv čovječnosti tako što žive ljude zapališ u kućama, što ubijaš bebe u povoju, srušiš Srati most, najveći dokaz hrvatstva.

Zbog zadojenosti idejom fašizma utemeljenoj na mržnji prema Bošnjacima i islamu, danas imamo sve te pojave da se badnja noć proslavlja uz četniku ikonografiju, uz pjesme kojima se veliča genocid i poziva u novi genocid, da se sa mise ide skrnaviti džamija i vrijeđati drugi i drugačiji, da djeca u osnovnoj školi u Srebrenici uz blagoslov popa propagiraju četništvo, dok pored njih u klupama sjede djeca preživjelih žrtava genocida, kojima su upravo djedovi, dajdže, amidže, rođaci tim budućih četnika pobili skoro cijele porodice. Imamo za posljedicu da se svakodnevno suočavamo sa najbrutalnijim izljevima mrženje, na kojoj se razvijaju nove generacije koje su od malih nogu naučili da se Bošnjak treba ubiti, da je to sakrament vjere, da je to dokaz srpstva i hrvatstva.

Sa posljedicu fašističkog duha imamo i nastojanje krstinizacije Stolca kolijevke bogumilstva, stećaka i, kojem ondašnje vlasti uz amenovanje katoličke crkve žele da promjene opis, da izgradnjom križnog puta, podizanjem križeva na brdima okolo grada ispišu neku novu histojiu koje nema utemeljenja ni u bajkama, a ne u stvarnosti. Stolac je drevni grad stećaka i Bogumila, nikad ga ništa pa ni križni put neće učiniti „povijesnim hrvatskim gradom“ kad nit je bio niti će biti hrvatski. Nije im to pošlo za rukom ni kad je na sceni bio UZP, pa im neće poći ni sad, doduše UZP je i sad na sceni samo u drugom obliku, prije četvrt vijeka su ga manifestovali kroz ubijanje i progon Bošnjaka, danas ga menifestuju kroz nekakvu izgradnju križnog puta, koji sudeći po namjeri koju ima, nema nikakve veze sa Isusom (Isa a.s.), ni sa vjerom, a najmanje veze ima sa Bogom. Sve je ovo služba đavolu, koji je tu da nered na Zemlji čini, da remeti harmoniju i da se naslađuje onima koje je uspio zavesti.

Kako opstati i sačuvati ono dobro koje kao najljepši dar predaka nosimo u sebi, u okruženju kakvom jesmo, teško je pitanje. Dobro pobijedi zlo, ali za fašizam treba daleko više od biti dobar, treba biti dovoljno odvažan i stati na crtu ovim zlotvorima, poraziti ih istinom o njima, jasnim stavom, da i obećanjem da im Bošnjak više nikad neće biti janje za klanje, da smo kao narod politički, etnički hristorijski sazreli i ojačali, te da znamo granicu između tolerancije i terora. Mi jesmo dobri Bošnjani, ali više nismo naivni Bošnjani, da je prošao vakat kad je četnik mogao da nas kolje i da nas tjera da mu ljubimo krvavu ruku , jer mu je Tito dao vlast. Nismo mi više vjerska skupina kojoj su kao dokaz dobre volje i milošta dozvolili da se piše sa velikim „M“, danas smo mi narod koji je svjestan svoje autohtonosti, milenijumske državnosti, hirtorijskog naslijeđa i dubine svojih korijena. Znamo i to kosu gosti u ovoj državi i kao dobri domaćini pružamo im gostoprimstvo, ali kao domaćini koji drže do časti znamo reći i kad gost zloupotrijebi naše dobro. Nismo mi više narod porobljenog uma, sa krizom identiteta kome je normalno da mu neko mijenja opis Bosne. Narod smo koji na dobro uzvrati stostrukim dobrom, ali se umijemo zlu suprotstaviti, dokazali smo da zlo umijemo vojnički pobijediti, ali mi ne možemo promijeniti genetiku naroda kome je zlo urođeno, ali im se možemo oduprijeti i ne dozvoliti im da to zlo više nad nama primjene.

Suludo je čekati da kap prelije čašu, mi trebamo učiniti sve da ta kap ne padne u čašu, jek kad god se čaša prelije Bosnom potoci bošnjačke krvi poteku, mi više krvi za prolijevanje nemamo, ali snage za borbu svakako imamo.

Svjesni smo da je bolje umrijeti na nogama, nego živjeti na koljenima.