Autor: Said Šteta

Sinoć, 29. januara, u hladnoj sali Grada Zenica, u organizaciji KPS “Baton” promovisana je knjiga “HAFIZ ZAIM EF. PUŠKA- Sa šehadetom na Golom otoku” čiji je autor hafizov sin, Mesud ef. Puška. Ovo nije samo knjiga o patnjama i neopisivom dostojanstvu i snazi vjere jednog čovjeka, ovo je početnica da svaki Bošnjak počne ispisivati svoju priču, priču dobra nasuprot zla. Predsjednik “Batona” dr. sc. Amir Ismić, u uvodu se osvrnuo na nedavni nemili događaj vrijeđanja junaka, RVI i gazije Elvira Purića, i kroz jecaj rekao da su to učinili Bošnjaci. Promotor knjige, prof. hfz. Zijad Dervić, svoje izlaganje je započeo riječima: “Hafiz Zaim je odveden u gluho doba ispred svoje hanume i četvero djece na Goli otok, kao jedini imam. Biva dvije godine svakodnevno udaran i mučen da odustane od svoje vjere, od Allaha dž.š. i islama. Da poklekne! Trebao je reći samo jednu riječ, ODUSTAJEM! Hafiz Zaim nije odustao.”

Profesor Mehmedalija Hadžić, nastavio je govoriti o potrebi pričanja vlastite priče.

- “Ako ne budemo imali svoju priču, drugi će nam je pisati i govoriti. Hafiz Zaim je ispričao priču na jedinstven način. Danas nema Golog otoka, ali ima tortura u svijetu koje su gore od Golog otoka. Sukob isitne i nesitine traje do Sudnjeg dana.” “Tući me možete, možete me i ubiti, ali se ja svog Allaha i svog islama nikada neću odreći”, bile su riječi hafiza Zaima kojima je prof. Hadžić završio svoje izlaganje.

Nakon ovog, zenički turistički vodič, čovjek čiji koraci otkrivaju nam toliko godina od očiju skriveno, Afan Abazović, na maestralan, pustolovni način, dočarao nam je mučilište Goli otok, te iznio niz nepoznanica koje do sada nisam sreo u dostupnoj literaturi. Dok je to pričao ja sam u podsvijesti gledao zasađena stabla koja su logoraši svojim tijelima štitili da se ne osuše, jer na Golom otoku nema vode.

Prof. dr. Enes Durmišević, izuzetne intelektualne oštrine i krajiški duh koji je nepokolebljiv, kazao je. “Rezolucija Inforbiroa donesena je na Vidovdan. Po Dedijeru, kroz Goli otok prošlo je između trideset jedne i trideset dvije hiljade ljudi. Srž ovakve politike je da među logorašima pronalaze cinkaroše, a pjesma koju su morali pjevati svakodnevno bila je - Zaklinjem se veran biću, Aleksandru Rankoviću.” Nadalje je kroz povjesne činjenice govorio, kako ti zli ljudi u svakom narednom sistemu nađu svoje mjesto. Tako je i kod nas, gdje vlada ćepenačka svijest, jer svako gleda da sačuvaj svoj ćepenek”, zaključio je profesor Durmišević.

Prof. dr. Džemaludin Latić u svome uvodu naglasio je da na ovakvim skupovima nema akademske zajednice, ona je iščezla, pa dodao. “Hafiz Zaim ef. Puška je simbol naše vjere. On je naš Bosanski Bilal. Ako Bog da pokrenut ću inicijativu da se ovdje u Zenici napravi Muzej slobode u kojem će se čuvati istina, ko je bio hafiz Zaim, ko je bio Kasim ef. Dobrača, ko je bio Derviš ef. Spahić, osnivač Medrese u Pojskama, i mnogi drugi, koji su zatvarani samo zato što se nisu htjeli odreći svoje vjere islama, i svog identiteta.”

Prije samog kraja i obraćanja autora knjige, mlada Amina Bajramović izvela je ilahiju “Šehidi”.

Autor Mesud ef. Puška rekao je: “Hafizu sam se divio kao dječak. Sa dvadeset tri godine je završio na Golom otoku. Napisao je 109 ilahija, prevodio razna djela sa arapskog i imao školu hifza. Izlaganje je završio pjesmom “Oče” koju je autor posvetio svom ocu, hafizu Zaimu. Rezimirajući ovu promociju, prije svega kao čovjek, pa tek onda kao neko ko voli i njeguje pisanu riječ, vraćam se onom žilju sa početka, osjećajući kako toplina iskrenosti i ustrajnosti hafiza Zaima ef. Puške, dopire do njeg, i doziva proljeće u kojem će cvjetati istina. Tražeći uzor u ljudima kakav je bio hafiz Zaim, Bošnjaci mogu mnogo lakše pronaći sebe u ovom vremenu izgubljenosti i magle u svijesti.