Sinoć sam na poziv imama Edina ef. Kukića održao vaz u Sultan Ahmedahana džamije u Bugojnu nakon jacije-namaza. Odavno se nisam tako lijepo osjećau u društvu mojih Bošnjaka, s kojima sam se poželio družiti u ispunjenom džamijskom ambijentu u vazovskom duhu.

Iako sam bio pomalo umoran od dugog puta u Mauritaniju, u Bugojnu mi se povratila ona stara energija elana, koje se sjećam iz odbrambenih dana, najviše zahvaljujući susretu sa meni pznatim licima, koja unatoč vremenu još uvjek zrače željom za slobodom.



Bugojno nije obični grad u našoj zemlji, niti su ljudi u Bugojnu obični Bošnjaci. U njima ima nekog posebnog dara, koji se prelijeva izvan ovoga grada. Nije slučajno da je baš u Bugojnu podignuta jedna od najvećih i najljepših džamija princeze Dževhere iz Kraljevine Saudijske Arabije.

Žao mi je što vaz nisam napisao pa ga ne mogu u cijelosti ovdje prenijeti, ali mogu prenijeti makar jedan djelić, a to je da koronavirus nije opasan samo za tijelo, koje se od tog virusa grozničavo trese, već je "koronavirus" mnogo opasniji ako napadne duh, dušu, um i srce.



Protiv ovog koronavirusa ima samo jedna efikasna vakcina, a to je vjera, koja nije samo na jeziku, već i u srcu, koja nije samo u srcu, već i na djelu, koja nije samo na djelo, već i u srcu i na jeziku. Vjera , dakle, znači da si u srcu pouzdan u Allaha Svevišnjeg, da to jezikom potvrđuješ i da to djelom dokazuješ.

Ima li danas takvih ljudi u svijetu? Ima, ali su manjina. Većina se pozivaju na vjeru u srcu, ali to djelom ne pokazuju. I većeina jezikom očituju vjeru, ali srca su im prazna od morala.

Allahu Milostivi omili nam vjeru u srcu, na jeziku i na djelu da se spasimo od koronavirusa, koji može da napadne naš duh, našu dušu, naš um i naše srce! Amin!