Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)

Ništa to ne iritira “akademika” E. D. kao što ga iritira priznanje koje je muftija zagrebački dr. Hasanović uručio Grabar-Kitarović, koja to ne zaslužuje, kao ni to da ju “Majke Srebrenice (2015. godine) udvornički „krunišu“ kao „kraljicu Balkana“... Šokantno, zaista”! Uzvikuje tako “akademik” E. D. junački da ga se čuje od Baščaršije do Marin Dvora, jer njegove frustracije i paksoti se zaustavljaju na muftiji i na majki, Bošnjakinji, koja se ponosno bori kao muško dok “akademik” kukavički plače kao žena.

DR. MUSTAFA CERIĆ: Pitam se ima li veće servilnosti od one da kad se ode u Beograd na studije vlastiti maternji jezik (bosanski) s ijekavicom promjeni u tuđi jezik s ekavicom (srpski)? Prema tome, onaj koji ima to iskustvo u svom životu, nema pravo drugima čitati moralnu lekciju iz ponašanja u Zagrebu, posebno Bošnjacima, posebno muftiji zagrebačkom i Bošnjaku, koji se sam bori, kako zna i umije, da u uvjetima hrvatskog društva i države nađe svoje adekvatno mjesto za svoju Islamsku zajednicu.

Dugo sam razmišljao ima li smisla komentirati besmislice takozvanog akademika, koji svoje frustracije i pakosti liječi napadom na muftiju zagrebačkog Aziz ef. Hasanovića i srebreničku majku heroinu, žrtvu srpskog genocida, Muniru Subašić. Bio sam zaključio da nema smisla, ali sam se predomislio zato što mi moja duše ne može više podnijeti taj ahmakluk i bilmezluk besposlanog “akademika”, koji poput besposlanog popa i jariće krsti, jer ne zna šta bi od svoje sarajevske dosade. Ne zna (ne)uvaženi akademik E. D. ni šta se tačno dogodilo u Zagrebu u utorak, 04.02. 2020. god. osim da je muftija zagrebački dr. Aziz ef. Hasanović “uručio predsjednici Grabar-Kitarović posebno priznanje za doprinos razvoju međureligijskog dijaloga, na čemu je Predsjednica zahvalila izrazivši ponos /…/“. Pogledaj LINK.

“Akademika” E. D. je to priznanje predsjednici Grabar-Kitarović toliko pogodilo i uznemirilo da nije mogao ostati miran, već je ustao, sjeo za stol i napisao kolumnu s oštrim prijekorom, kao veliki brat ili nesuđeni muftija, na račun muftije dr. Hasanovića zato što je odlazeća predsjednica Grabar-Kitarović “izmišljala kako u Bosni i Hercegovini ima na hiljade muslimanskih terorista”. “Akademik” E. D. je skroz u pravu da je ta izjava zlonamjerna i neprihvatljiva. To su svi razumni ljudi osudili. Ali, nije Grabar-Kitarović jedina, koja je davala takve izjave. Bilo je i bosanskih državnih čimbenika, koji su govorili “da se u Bosni i Hercegovini nalazi između 3.000 i 5.000 potencijalnih terorista” (Almir Džuvo, maj 2015). Koliko pamtim tu izjavu su sarajevski salonski akademici prespavali, ali bilo je i onih koji su na to promptno reagovali. Pogledaj LINK.

Uostalom, hrvatskoj pogrešnoj polilitici prema Bosni presuđeno je u Hagu kao “udruženi zločinački poduhvat”. Tu činjenicu nijedna hrvatska izjava o Bosni ne može izbrisati. No, ima nešto drugo što bi svakog razumnog insana trebalo da iritira, a to je neprincipjelelnost sarajevskih salonskih intelektualaca. Naime, hrvatska predsjednica Grabar-Kitarović nije nišanila grad Sarajevo sa okolnog sarajevskog brda kao što je to činio Aleksandar Vučić uz povik da za “jednog ubijenog Srbina treba ubiti sto muslimana”. Pa ipak, Vučić je dočekan u Sarajevu sa počastima, koje ni sam nije očekivao, uključujući i mogućnost da uđe u Begovu džamiju u cipelama. To nije zasmetalo sarajevskim salonskim intelektualcima. Nije im zasmetalo ni Đukanovićevo otimanje bosanske Sutorine. Svi su ostali i gluhi i nijemi na otimačinu bosanske državne zemlje-obale da se ne bi zamjerili Crnoj Gori (Đukanoviću), kojoj Bosna i Bošnjaci uglavnom služe kao koletaralna šteta. Ne opstaje li Đukanović na vlasti zahvaljujući Bošnjacima u njegovom obračunu sa Srpskom crkvom, bolje kazano sa srpsko-beogradskom politikom? Dakako, ostaje i opstaje!

U nedavnom intervju Đukanović svoj problem s Dodikom delegira Bosni, kao da je Bosna odgovorna zato što se Dodik u Banjoj Luci ljubi s njegovim ljutim protivnikom. Đukanović to čini zato što je navikao da je Bosna uvjek spremna da se žrtvuje za Crnu Goru, dok Crna Gora nije nikad pokazla nikakvu volju da se žrtvuje za Bosnu. Štaviše, Đukanović ničim zaslužan biva nagrađivan u Sarajevu zato što zna da bije svoje bitke protiv svojih lažnih protivnika u Beogradu, uvlačeći tako Bosnu i Bošnjake u neizvjesnost kad ga više ne bude bilo i kad Bošnjaci u Crnoj Gori ostanu sami da plaćaju račun bez krčmara.

Ništa to ne iritira “akademika” E. D. kao što ga iritira priznanje koje je muftija zagrebački dr. Hasanović uručio Grabar-Kitarović, koja to ne zaslužuje, kao ni to da ju “Majke Srebrenice (2015. godine) udvornički „krunišu“ kao „kraljicu Balkana“... Šokantno, zaista”! Uzvikuje tako “akademik” E. D. junački da ga se čuje od Baščaršije do Marin Dvora, jer njegove frustracije i paksoti se zaustavljaju na muftiji i na majki, Bošnjakinji, koja se ponosno bori kao muško dok “akademik” kukavički plače kao žena.

To je ono što je porazno i sramotno od “akademika”, koji veli da nakon svega, mora reći: “Užasavam se te svekolike servilnosti, toga vrlo velikog deficita dostojanstva”. Oh, pukni zemljo da propandnem od stida i srama pred zdravim razumom, koji se užasava “tog svekolikok munafikluka i toga vrlo velikog ahmakluka i bilmezluka”. Pitam se ima li veće servilnosti od one da kad se ode u Beograd na studije vlastiti maternji jezik (bosanski) s ijekavicom promjeni u tuđi jezik s ekavicom (srpski)? Prema tome, onaj koji ima to iskustvo u svom životu, nema pravo drugima čitati moralnu lekciju iz ponašanja u Zagrebu, posebno Bošnjacima, posebno muftiji zagrebačkom u Bošnjaku, koji se sam bori, kako zna i umije, da u uvjetima hrvatskog društva i države nađe svoje adekvatno mjesto za svoju Islamsku zajednicu.

Pitam:
Brine li bosanska država o Bošnjacima u Hrvatskoj kao što hrvatska država brine o Hrvatima u Bosni?

Imaju li Bošnjaci u Hrvatskoj pravo da biraju poslanike u bosanski državni parlament kao što to Hrvati u Bosni imaju pravo da biraju poslanike za hrvatski paralament?

Da li bosanski državni ustav ima klauzulu po kojoj se bosanska država obavezuje da će štititi ljudska prava Bošnjaka u Hrvatskoj, kao što to stoji u hrvatskom državnom ustavu?

Nemaju Bošnjaci u Hrvatskoj ništa od toga iz bosanske države, kao što, uostalom, to nemaju Bošnjaci ni u Srbiji, ni u Makedoniji, ni u Crnoj Gori ni na Kosovu, i zato su svi oni ostavljeni da se sami o sebi brinu kako znaju i umiju u tim društvima i državama. Čitati im lekcije na daljinski iz Sarajeva je, doista, neprimjereno i nemoralno.

Naravno, muftija zagrebački dr. Hasanović, kao preživjeli srpskog genocida u Srebrenici, je svjestan toga i zato čitati njemu moralne lekcije šta treba da kaže i šta treba da radi je u najmanju ruku neukusno i neuljudno.

Čudan je taj bosanski ahmakluk i bilmezluk, koji zamračuje oči, zaglušljuje uši i zaglupljuje um. Zato ako ne znaš suvislo zboriti, nauči se da suvislo šutiš.

Žao mi je, ali Sarajevo gubi regionalni značaj i duhovno i politički, a o gubitku značaja u svijetu da i ne govorimo. O tome bi trebale umne glave u Bošnjaka misliti i naći načina da se Sarajevu vrati nekadašnji regionalni i svjetski značaj kako duhvno tako i politički.

Tužno je što moramo trošiti energiju na trivijalnim stvarimo dok nas čekaju tako važna pitanja na koja ne znamo odgovor ni kao vjera, ni kao nacija, ni kao država. Nije naš problem ni muftija zagrebački Azizu, ni bosanska heroini Muniri. Naš problem je što gađamo pogrešnu metu od koje se metak vraća na nas kao kad neko pljuje u nebo pa se pljuvačka vraća na njega.