Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

IBRET ŠTIVO: Nako što je otkrivena masovna grobnica ubijenih srebreničkih džamija, jasno je da je u Srebrenici, uz genocid, počinjen grozni sakralocid
GENOCID I SAKRALOCID U SREBRENICI I PODRINJU
Autor: Besim ef. Čanić (Allahu jerhamuhu)
Objavljeno: 17. February 2020. 19:02:47


Napisao: BESIM EF. ČANIĆ (Allahu jerhamuhu)
Posjeta Srebrenici planirana je malo temeljitije (24.8.1999.). Trebalo je proći kroz neka mjesta koja će se pamtiti po velikim zločinima i patnjama muslimana. Već od entitetskog razgraničenja nas preuzima lokalna policija. Dok se vozimo prema Srebrenici, kolega koji je došao iz Srebrenice, nakon što su je snage UN-a predale zločincima, pokazuje nam mjesta kroz koja su Bošnjaci ’95. prolazili probijajući se prema slobodnoj teritoriji.
IPAK NA SVOME: Bosansko Podrinje je po mnogo čemu specifično područje. Za neka sela toga kraja se priča da u njima nije bilo kuće iz koje nije neko završio medresu ili nije mogao proći pred džemat. Iz Bosanskog Podrinja ponikli su mnogi naši značajni alimi. To područje nije tako bogatog života, ali tu je prisutna velika odanost vjeri, ljudi su veselog duha i nadasve su gostoljubivi. Brežuljci i kotline sve do Drine udomljavali su vrijedne ljude koji su na poseban način oplemenjavali te, ne baš pitome, krajeve. Tamo jednostavno niste mogli biti stranac.

Tako je bilo nekada.

Ovdje, gdje su muslimani činili apsolutnu većinu, žive danas neki drugi, neki koji tu, zapravo i ne znaju živjeti, neki čije sjeme tamo neće proklijati. Tamo više nema onih džemata kojima su njihove džamije bile tijesne na svih pet vakata. Nema ni onih džamija u kojima su ljudi učeni da budu ljudi.

A bili su. Oni to i danas jesu. Oni drugo ne mogu biti, makar su ih otuda, iz njihovih avlija i bašči, istjerali oni kojima je uvijek tijesno na ovoj zemlji.

Odlazimo u Zvornik prvi put poslije 1992. (l9.8.l999.). Pomalo strepimo od nepoznatog. Šta ćemo zateći nakon sedam godina našeg odsustva i prisustva nekih drugih kojima je svejedno što u tuđoj šerpi kuhaju čorbu, na tuđem krevetu spavaju i siju na tuđim njivama? To vrijeme i nije tako dugo da se nešto posebno izgradi, ali je predugo kad se ruši i uništava. Primičući se Zvorniku, nakratko mi se u svijesti vratiše događaji iz osamdesetih godina i montirani proces imamu Smajiću. Tada se vidjelo da su Podrinjci spremni žrtvovati više nego što su drugi mogli i pretpostaviti, ako se na Din udari. Pa mi se onda “javljaju" kolege iz Medrese koji “nisu prešli". Razmišljam o njima gledajući u brda na putu prema Zvorniku, misleći kako im možda u nekoj od ovih šuma kosti leže. Rahmet im u sebi predajem. Nekima sam već počeo i lik zaboravljati. Bilo mi je krivo i bilo me stid zbog toga.

Primičući se Zvorniku, pokazivali smo jedan drugome gdje je šta nekad bilo, vjerovatno želeći da to opet vidimo. Znali smo da u Zvorniku više nema džamija, dušmani su ih porušili. Nisam mogao zamisliti taj grad bez Riječke i ostalih džamija. Mislim u sebi, zar Zvornika može uopće biti bez džamija?! Dolazimo pred zgradu Opštine gdje nas neki tu “očekuju". “Moramo sačekati", vele, “nešto nije usaglašeno." Želimo posjetiti mjesta gdje su bile džamije i neke prigradske džemate. Nakon više od sat čekanja krećemo prema centru grada.

Na mjestu na kome je bila “Zamlaz” džamija dovršena je četverospratna zgrada! Tuga, zebnja i dova: “da Bog da im se sjeme zatrlo.”

Stali smo pred Riječkom džamijom. Policija je, izgleda, za vrijeme čekanja “očistila" sve koji bi mogli i željeli otjerati ahmediju sa tog mjesta. Na placu nasutom tucanikom u mislima smještamo džamiju kako je i bila, i lipu do nje, i malu prostoriju Odbora, tu odmah pored nje. Opet uzdasi i tuga i odlučnost da ćemo džamiju tu, ako Bog da, opet izgraditi.



Idemo potom prema najljepšem džematu u Podrinju, prema Diviču. Na ulazu čitamo ćiriličnu tablu: “Sveti Stefan”. Prekrstili su ga. Spuštamo se između kuća, u pratnji policije, do džamije. Kuće hude k'o insani, avlije zapuštene, u njima su neki koji to sve opoganiše. Na mjestu gdje je bila džamija izgradili su pravoslavnu crkvu. Sa prozora naših kuća i iz naših avlija zvjerski nas gledaju oni koji su tu stranci, uzurpatori u tuđem. Ništa nam ne govore, ne vrijeđaju, što nije uobičajeno, zato što ne znaju ko smo ili što smo u pratnji policije. Kako su samo oskrnavili to nekada prelijepo mjesto! Odozdo, sa zarasle obale Divičkog jezera, gledamo stari Kula Grad na kome su postavili zvonik sa krstom.

Obići ćemo i taj džemat.

Stigli smo u zgradu Opštine na sastanak sa predstavnicima vlasti. Na ulazu začudeni pogledi prate kako ahmedija ponovo ulazi u “njihovu" Opštinu. Predsjednik Izvršnog odbora Opštine Zvornik na samom početku priča o svojoj hrabrosti što je prihvatio sastanak sa nama. Želi ostaviti dojam odlučnog predstavnika vlasti koji zna posao, ali zna da smo mi upravo vidjeli ono što oni jedino znaju raditi, zato je valjda malo nesređen. Retorika dobro nam znana, situacija svršenog čina i prebacivanje odgovornosti na žrtvu. Mi smo samo došli najaviti naš povratak na svoje.

U povratku za Tuzlu svratit ćemo u džemat na Kula Gradu. Opet ćirilična tabla, ovoga puta “Đurđevgrad”. I ovo mjesto su prekrstili. Penjemo se očuvanim asfaltnim putem i gledamo bosanska brda koja u sebi kriju strahote minulog vremena. Kada bi samo ona progovorila! Stajemo na jednom lijepom proplanku. Tu je bila džamija sa pet munara koju je sagradio jedan bosanski dobrotvor, od svojih sredstava i svojim rukama. I temelji su počupani, nikakvog traga osim u sjećanju. Nalazimo samo jedan kamen koji je bio ugrađen u džamiju. Ponijet ćemo ga u Tuzlu. Hadžija Avdo se negdje u muhadžirluku priprema da ponovo pravi džamiju kad se vrati na Kulu.



Od druge džamije u centru džemata ostala je samo ruševina. Nju nisu “očistili". Kuće spaljene do temelja i minirane. Prepoznaje se plansko rušenje mjesta koje je dugo pružalo otpor. Česma još teče i ona je mnogo toga zapamtila, ali je preživjela. Pored potpuno zaraslog mezarja učimo Fatihu rahmetlijama, već sedam godina noga nije kročila na ovo pradjedovsko stanište.
Vraćamo se ka Tuzli puni teških prizora i goleme tuge, ali sa velikom nadom da ćemo se vratiti. Ne znam jesmo li svjesni koliko nas još iskušenja i teškoća čeka do tog željenog cilja. Odmah iza Snagova susrećemo Bošnjake koji čiste ruševine svojih kuća. Oni nam vraćaju optimizam da naša razmišljanja o povratku nisu samo puste želje. Njima treba pomoći: to je sada naš džihad.

Posjeta Srebrenici planirana je malo temeljitije (24.8.1999.). Trebalo je proći kroz neka mjesta koja će se pamtiti po velikim zločinima i patnjama muslimana. Već od entitetskog razgraničenja nas preuzima lokalna policija. Dok se vozimo prema Srebrenici, kolega koji je došao iz Srebrenice, nakon što su je snage UN-a predale zločincima, pokazuje nam mjesta kroz koja su Bošnjaci ’95. prolazili probijajući se prema slobodnoj teritoriji.

“Ovdje su nam postavili zasjedu, ovdje je izginulo dosta naših, odande je tukao PAM", često se čulo u njegovoj priči. Zaista je to strašno i slušati.

Na stadionu u Bratuncu, velikom stratištu muslimana, još su tragovi rada Komisije Haškog tribunala koja je iskopavala teren tražeći masovne grobnice Bošnjaka. Bog jedino zna koliko ih samo ima na ovim područjima! Malo ohrabrenja da će zločince kazniti za zlodjela, ali i sumnja u one koji to rade, jer su zlo mogli spriječiti prije nego što se desilo. Prolazimo kroz uništena bošnjačka sela koja su uglavnom do temelja spaljena. Rijetko su i naseljena osim Konjević Polja kome su ime promijenili i u njemu crkvu izgradili. Svugdje ista strategija, prepoznatljiv scenario. Sve to što vidimo i priče koje slušamo izgleda kao užasni film, a nikako kao realnost koja se baš nama dogodila. Ne može se ni zamisliti tolika količina zla i mržnje na jednom mjestu.



“Idemo u grad u kome se rodio rahmetli dr. Smajlović. Njega su mrtvog proglasili fundamentalistom i optužili da radi na iseljavanju Srba iz ovih krajeva“, veli nam naš saputnik.

Bog jedini zna od kada su nam spremali ovo što nam se dogodilo, koliko smo bili slijepi i da li ćemo u budućnosti moći prepoznavati odakle nam opasnost prijeti.

Približavamo se Srebrenici, a ja pokušavam zamisliti tu užasnu dramu koja se dešavala jula ’95. Vraćaju mi se slike prognanika sa aerodroma Dubrave. Majka traži svoju devetogodišnja kćerku koja je došla sa tetkom iz Srebrenice. Priče o rastavljanju žena od djece i muževa, o prizorima klanja i ubijanja, te o gomilama leševa viđenih usput. Beskonačna bol i tuga.

“Ovdje je bio UNPROFOR", tiho kaže kolega koji je sve to vidio. To su Potočari, znači, u sebi izgovaram, mjesto odakle su deportovani žene i djeca. Sjećam se ponovo prihvatnog punkta u Kladnju i aerodroma Dubrave. Kakva je to samo strahota bila! Imam u Potočarima do ’95 nam detaljno objašnjava tok zbivanja pokazujući nam mjesta na kojima se sve dešavalo. Prvo ćemo svratiti kod džamije u Potočarima. Usput nam kolega pokazuje kuće nekih nama znanih ljudi u kojima sada stanuju oni što su svojevoljno spalili svoje kuće, ostavili ih i došli živjeti u tuđima. Skoro zaraslim putem popeli smo se do ruševina džamije. Voće oko nje rodilo, a oni koji su ga sadili i doskora brali možda nisu ni živi, možda su među onih deset hiljada čija se sudbina još ne zna. Našli smo nekoliko nepokidanih tespiha među ruševinama džamije, bit će nam to gorka i draga uspomena.

Ulazimo u Srebrenicu, lijepi gradić kome su lice unakazili. Prolazimo pored školskog stadiona na kome su zločinci ubili oko osamdeset ljudi. Posjetili smo njihovo mezarje. Skromno napravljeni nišani sa uklesanim ili nactanim ljiljanima svi su pohlupani. Više se ničemu ne čudimo, u nama nema više mjesta ni za čuđenje ni za bol, do kraja smo ispunjeni Srebrenicom.

Dok idemo prema ostalim džamijama Srebrenice, koje su, naravno, do temelja porušene pričaju nam o nekadašnjoj ljepoti ovoga grada. Danas se vide samo konture te uništene ljepote. Na ruševinama džamije u Petriči samo nekoliko velikih komada betona od nekadašnje građevine. Prva džamijska “komšinica" se žali na svoje što taj posao nisu čestito uradili, smetaju joj ti komadi betona. Bezbeli misli da smo i mi njihovi.



U samom centru grada gdje je tek bila sagrađena nova Čaršijska džamija zarastao prazan prostor. Sigurno su vidjeli dobrog posla dok su “zadatak" obavili. Odmah uz džamiju prostorije nekadašnje Medrese. U preostalim neporušenim prostorijama mala privreda. U prostoriji na čijem zidu i danas krupnim arapskim slovima piše Bismillahir-rahmanir-rahim popravljaju i peru auta oni što su htjeli smaknuti svakog onog ko Bismilu izgovara i uništiti sve što je sa Bismilom napravljeno, Samo desetak metara odatle penjemo se do Stare džamije čije kamenje je do dolaska ovih činilo jednu lijepu građevinu, a danas k'o izginuli borci leže jedan preko drugog. Pored nje staro mezarje. Nišani prava umjetnost, poneki još uspravno stoji, odolijeva i prkosi.

Do sastanka u zgradi Opštine popit ćemo kahvu u hotelu “Domavija“. Tek što smo se parkirali pred Hotelom, dolazi džip OHR-a, iz njega iskače neki čovjek, mlatara rukama i nešto uzrujano viče. Mislim u sebi kakvog su ovo mahnitog šofera uzeli. Pred zgradom Opštine dočekuju nas predstavnici multietničke administracije, Bošnjaci. Njih nekoliko vidno radosni što smo došli izražavaju nam dobrodošlicu u svom gradu u kome su i sami gosti. Sastanak počinje uobičajeno. Informacije o teškom stanju i planovima o neizvjesnoj budućnosti. Nekoliko minuta nakon početka sastanka ulazi onaj “šofer". To je supervizor za Srebrenicu, predstaviše nam ga. Bože, zar onaj primitivac supervizor?! Ne mogu da vjerujem. Kada je uzeo riječ, supervizor je govorio tako kao da ga je projektant svih zločina nad Bošnjacima postavio tu, u Srebrenici, simbolu stradanja Bošnjaka.

Doslovno šokirani izjavama predstavnika međunarodne zajednice, napuštamo Srebrenicu. Selamimo se pri polasku sa Bošnjacima koji su u Srebrenici na privremenom radu, nesigurni prvo za svoje živote pa onda za sve ostalo. Naša posjeta Srebrenici protekla je u redu. Mediji su kasnije dugo spominjali supervizora.

Mjesec i po dana poslije naše posjete u Srebrenici su pokušali ubiti još jednog Bošnjaka. Supervizor je “dobro” radio svoj posao.

Iz našeg plana posjeta podrinjskim općinama ostali su Bratunac i Vlasenica. U Bratuncu se sa nama ne žele susresti. Iz Vlasenice smo kasnije dobili potvrdu sastanka. Otišli smo prvo posjetiti Bošnjake povratnike u selu Skugrići, duboko u unutrašnjosti srpskog entiteta. Put do sela velikom uzbrdicom prohodan je jedino za traktore i veća terenska vozila. U samom selu dvadesetak njegovih stanovnika žive u “uslovnoj” prostoriji jedne ruševine, sve ostalo je do temelja popaljeno i srušeno. Među ruševinama džamije goveda našla svoj hlad. Voćnjaci zarasli, gotovo podivljali, a voće opet rodilo. Racionalno, nijednog uvjeta ni pretpostavke za život ovdje, zimi pogotovo, ali se u ovoj Bosni, izgleda malo šta racionalno zbiva, već uinat ili nekako drugačije, često i naopako.



Odozgo silazimo na sastanak u Opštinu. Kao i u prethodnim posjetama ne očekujemo ništa spektakularno. Na samom ulazu u Opštinu iz gomile koja je nešto čekala pred opštinskom zgradom čujemo psovku i čuđenja: zar je ahmedija opet došla u Vlasenicu?! Usput sa nama je i kamera. Kažu, to je prvi put da kamera “s onu stranu“ uđe u ovaj grad. Predsjednik Skupštine Opštine se trudio da ostavi dojam otvorenog sugovornika ali, koji niti šta može niti ga se šta pita, a najviše je ostavio dojam nesabranog čovjeka. Bar pet-šest puta je ponovio kako mu je žao što nije otišao u Ameriku. Izgleda da je propustio sve šanse. Možda jedino ima šanse otputovati u Holandiju. Na polasku za Tuzlu tražili smo od njega da sa nama obiđe mjesto na kome je bila “Hajrija” džamija. Nakon što nije uspio sa prozora svoga kabineta dozvati nekoga da pođe sa nama, izašao je samo do auta nalazeći stotinu razloga da nam se ne pridruži. Naravno da nije ni pošao, nismo to ni očekivali. Ni Hajrije više nema, samo ledina. Kuće oko nje popucale vjerovatno od jačine eksplozije, ili možda od tuge k’o kad insanu srce pukne.

Zajedničko za Vlasenicu i Srebrenicu je što ove općine dijele i unutar njih prave nove. Ako se Bošnjaci i vrate bit će razbijeni na više općina, kako nigdje ne bi bili presudni faktor, a sve privredne kapacitete zadržali bi oni. Dugo će ova borba trajati.

U Bijeljini smo do sada boravili četiri-pet puta. Tamo je najveći broj Bošnjaka, po nezvaničnim informacijama oko 5000. Tamo se nešto za nijansu promijenilo, mada je stanje u svima općinama približno isto. U Bijeljini se skoro godinu dana klanja džuma namaz, a odskora je i vjerska pouka u mektebu. Kao i u Bosanskom Šamcu, u ovom gradu živi dosta Bošnjaka koji, pored svoje kuće, stanuju u podrumu ili u nekoj šupi, bez ikakvih uslova a u kuću ni ući ne mogu. OHR bi to ušerijatio u Sarajevu ili u Tuzli. U Bosanskom Šamcu i u Bijeljini prisutan je Merhamet. Tim našim ljudima je pomoć u elementarnim stvarima neophodna. U Bosanskom Šamcu su porušili Aziziju kao i njenu sestru u Brezovom Polju. Te dvije ljepotice raznijeli su dinamitom. U Bijeljini od pet gradskih džamija nema ni jedne, ni one na selima nisu ostale. U svojim planovima oni ih više i ne vide, pogotovo gradske. Nisu oni ni nas vidjeli u svojim planovima, ali tok stvari ide po volji Božijoj!



1. Dok je ovaj tekst bio u pripremi za štampu, sredstva informiranja su objavila vijest da je Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu povukao Beta Jensena iz Srebrenice. Nije smijenjen nego povučen. Baš smo se naslušali i nagledali hipokrizije visokih i svih drugih predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini!

2. Posjeta Bosanskom Šamcu bila je 11.10.1999. godine, dok je Bijeljinu zvanična delegacija lZ-e do ove posljednje posjete 24.9.1999. posjećivala nekoliko puta.
HIKMET (XII) br. 9-12 (132-135) / 1999.


Napomena:
Grupa ljudi koja voli iščitavati staro štivo o našim Bošnjacima muslimanima, iz poštovanja prema rahmetli Besim ef. Čaniću i ljudima koje je on sa delegacijom Muftijstva tuzlanskog posjetio daleke 1999. godine, uspjela je digitalizirati ovaj vrlo važan tekst iz pera Besima ef. Čanića. Želja nam je , sada kada je otkrivena masovna grobnica ubijenih srebreničkih džamija, kada je i nekim slijepcima jasnije nego ranije da je u Srebrenici, uz genocid, počinjen grozni sakralocid, da sve naše patnje i naš bol neprebol podastremo domaćoj i međunarodnoj javnosti. (E. Alić, F. Alić)



Ostali prilozi:
» UZ SVOJU DRŽAVU U VRIJEME KORONE
Nermin Bećirović | 03. April 2020 13:26
» EKONOMSKA KRIZA KAO PRODUKT CORONE
Zijad Bećirević | 01. April 2020 23:31
» NAGORNO-KARABAH U FOKUSU IZBORA I ISTORIJSKIH ČINJENICA
Božidar Proročić | 31. March 2020 21:34
» BEZ STRAHA I VIRUSA ZA BUDUĆNOST
Mr. Milan Jovičić | 31. March 2020 19:58
» U SABURU JE SNAGA
Šefka Begović-Ličina | 30. March 2020 19:34
» REISOV APEL ZA BUDNOST I AKCIJU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 30. March 2020 15:02
» STRAH KAO FASCINACIJA
Dr. Tarik Kurbegović | 30. March 2020 12:51
» HDZ-OVA POLITIKA OPASNA JE KOLIKO I KORONAVIRUS
Džebrail Bajramović | 28. March 2020 22:11
» OD NÜRNBERGA DO DODIKA
Mr. sci. Džavid Begović | 28. March 2020 16:11
» KORONA ĆE PROĆI!
Mesud A. Ramić | 26. March 2020 19:49
» NEVIDLJIVI TERORISTA
Muhamed Mahmutović | 26. March 2020 17:01
» UDAR CORONE NA GRAĐANE I EKOMIJU SAD
Zijad Bećirević | 25. March 2020 19:38
» INSTITUCIONALNO RAZVIJANJE KULTURE PAMĆENJA
Emir Ramić | 24. March 2020 11:16
» ŠTA LI IM JE ZAJEDNIČKI IMENITELJ?
Mr. Milan Jovičić | 23. March 2020 02:40
» KORONA VIRUS UVODI RED U PORODICI I DRUŠTVU
Ibrahim Husejnović | 22. March 2020 20:04
» PROGRAMSKO OPREDJELJENJE „BH DEMOKRATA“
Džebrail Bajramović | 19. March 2020 23:28
» NA ISHODIŠTU ZAPADNO-EVROPSKOG ISLAMA
Mr. sci. Džavid Begović | 18. March 2020 12:49
» PANDEMIJA CORONAVIRUSA - DVA ASPEKTA
Dr. Tarik Kurbegović | 18. March 2020 02:20
» AKADEMIK MEHMED AKŠAMIJA PONOS BOSANSKE NACIJE I BOŠNJAČKOG OBRAZA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 17. March 2020 15:09