Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Pisana rijec

Kratka proza
SVOJ NA SVOME
Autor: Sefadin Korać
Objavljeno: 23. March 2020. 13:03:42

Bihorska kuća



AUTOR: SEFADIN KORAĆ
Bila je to gladna godina, najstrašnija otkad je vijeka i svijeta. Najstrašnija još otkako najstariji pamte. I nije došla sama. Tek što vrijeme na prstima uđe u dvadeseti vijek, iz Evrope se preli španska groznica, koju narod ubrzo prozva »španjolka«. Narodu poslije Velikog rata bi suđeno da preko glave preturi i Veliku bolest. Glad i »španjolka«, ko dvije zle sestre. Koga preskoči »španjolka«, glad ga dokusuri. Ostajali su samo najjači, najotporniji i oni koje Allah dragi svojom rukom pokri, ne dade ih. Ne zna se šta je gore, da insan gladuje ili da umire. Legneš gladan, a budiš se još gladniji. Koru sa drveta narod oljušti. Ječmenica zamiče u grlo, zapire li zapire, a kad dođe do crijeva, Bogu dušu - Bog je neće. Dok je imalo kopriva bi zlatno; naberu ih hanume pa u lonac, dva grumena soli, kroz prste malo ječmena brašna i eto ti gozba, k'o u prvičane.

Ni Nusreta ne zaobiđe gladna godina. Izdadoše ga i voće i usjevi. Ni za sjeme mu ne osta, ni kukuruza ni pšenice. Preteklo malo ječma, ali ni izbliza koliko treba, njemu i njegovoj familiji. Njegovo imanje nije bilo najveće u selu ali bješe najljepše, k'o sat meda. I kao što se Bihor ponosio ljepotama Vrbice, tako se i Vrbica ponosila Nusretovom zemljom. Usred imanja voda, vrelo studene ljepotice kojoj niko ne mogaše da odoli. Čovjek je još ne bi probao, a već bi osjećao njenu svježinu. Nusretov dedo je za života uvakufio tu vodu selu. Bojao se, da poslije njega ne bude vodom zagospodarila neka nečista duša. Možda bi nekom palo na pamet da vodu zabrani narodu, a narod od te vode bješe zavisan. Do vode uvakufi i put, da može da se napoji i insan i hajvan. Sva zemlja oko vode osta Nusretu. Poviše vode stari voćnjak, u sredini šljivik a oko njega, ko čuvari poredane jabuke i kruške. Na samom kraju, tik do puta, uzdiže se orah, kao da sa visine nadgleda ostatak imanja.

Na samom vrhu imanja kućica, pokrivena šindrom. Mali prozorčići škilje sa prednje strane, a ispod njih okačena sofra koja se čuvala samo za posebne prilike. Ispod gornjeg sprata izba; tu je stoci bilo najsigurnije, pogotovo u godinama nemaštine, a i zimi bi sa stokom u donjem spratu bivalo toplije.

Ispod vode oranica bogata mekom crnom zemljom. U nju možeš bacit sjeme naopako ono će izniknut, toliko je plodna bila. Ove godine i ona izdade: kolomboj se prepolovio, a pšenica po temelju propala.

- Evo, ni oraha nema, ni za ptice, a kamoli za nas - žali se Nusret supruzi Malki.
- Kako ćemo ovoliku nejač prehranit, teško nama - više za sebe šapuće Malka, a Nusretu naglas govori: - Snaj ćemo se, Allah dragi nikog ne ostavlja bez nafake.
- Stoku prodadosmo, samo nam je šuta ostala, a i nju ću morat dat za džak semena - nastavlja nevoljno Nusret. - Moram sutra do Rahmana, dako mi dadne u zajam kukuruzna brašna da pomiješamo sa ovo malo ječma što nam osta. Ako zima ne bude duga, dofati’ će nam do proljeća.
Malka sasluša Nusreta pa mu odgovori:
- Eh, moj Nusrete... U glavi mi odjekuju riječi mojega rahmetli baba: »ako« i »dako« su najgori ljudi. A moramo se borit, nema nam druge.

Malka skoči na noge, dohvati glinenu testiju i zaputi se na studenac. Ledenom vodom će lakše plaknut teške misli, kad na vratnicu Rahman. Vidje Malku pa je upita: - Nusretovice, jeste li kod kuće?
- Jesmo, jesmo! Hajde bujrum, Rahmanaga, eto ga Nusret u kuću. Ja krenula da dohvatim malo vode...
- Neka, neka, treba donijet svježu vodu za konaka.

Rahman produži prema kući uskom stazom utabanom od koraka i od suše, pa kad se primače pred ulaz zavika: - O, domaćine! Ima li bujruma!?

Nusret se u sobi trže, prepoznade Rahmanov glas, ustade pa zavika koliko ga grlo nosi:
- Bujrum, bujrum! Ima, kako nema!

Djeca - svo četvoro, poskakaše, poređaše se na kraju sobe da slučajno ne bi zasmetali gostu, da im što ne zamjeri. Bezbeli bi im poslije bila »slana čorba« od babovih batina. Mustafa je bio najstariji; on je babu najviše pomagao. Napunio je tek dvanaestu, a već se u sve razumio. Kosio je kao birani kosač. Dok su imali volove orao je sam sa njima. Volovi su bolje bili svikli sa njim nego sa babom. I sitnu stoku je počeo da kolje. Jare bi bolje odrao nego ikakav iskusni čobanin. On je najviše nadgledao sestricu Eminu, stalno je pazio na nju. Uvijek bi njoj ostavljao najljepši zalogaj pite; davao bi joj svoje sljedovanje mlijeka, ne bi dao nikom da je zadene. Volio je on i druga dva brata, dva blizanca, Dema i Rama. Po selu nisu mogli da ih razlikuju koji je koji. Tek bjehu dobro učvrstili na noge, a već ćerahu koze ispod krša. Skakutali su za kozama sa kamena na kamen, sve dok i one ne odoše za so i maslo. I njih pojede gladna godina.

- Ima li ve? - javi se Rahman iz predsoblja, koje je imalo zemljani pod i odžak na sredini, na kojem se kuhalo i peklo. Nusret širom otvori vrata od sobe:
- Ima, ima. Hajde, nemo' se izuvat...
- Hoću, hoću, kako ne - reče Rahman sagnivši se da razveže opanke.
- Bogme ne treba, prostirke nemamo, Malka je prodala i ćilime i dekice, cijelu komoru, sve što je donijela...
- Taki je vakat - reče hladno Rahman, izu opanke pa ih skrajnu pored praga i uđe u sobu. Nusret mu žurno ponudi stolicu da sjedne ispred prozora, a sam sjede na tronožac pored šporeta. Rahman se namjesti, izvadi kutiju duhana pa savi cigaretu i ponudi Nusreta:
- Bujrum, zapali.
- Fala ti, ali ja sam duhan batalio - veli mu Nusret ljubazno. - No, holi kahvu da turim? Malka ode na vodu...
- Neću kahvu, pio sam jutros. No, reci šta činite? - upita Rahman domaćina, gledajući ga nekako ispod oka, kao da skriva ona prava pitanja i namjere zbog kojih je došao.
- Bogme ništa; jedino smo sa zdravljem dobro. Baš prije velim Malki moram kod Rahmana. A evo, ti me prije nađe. Muka me pritisla, moj Rahmane. Izdade me rod, ne znam kako ću familiju prezimit - žali se Nusret a sve pogleduje krajičkom oka u Rahmana, ne bi li uhvatio kakav znak, koji bi mu odgonetnuo koje mu se misli u glavi šeću, pa nastavi:
- D’o bi ovu šutu što mi osta, za nešto kukuruza il’ pšenice. Mislio sam tebe da upitam, Rahmanaga, no velju možda nemaš ni ti, tolikom si narodu mijenj’o žito za hajvana.

Rahman šuti, potkočio se laktovima na koljena, a na ramena okačio kaput. Dobio ga je od Selima za šaku soli. Skide kapu sa glave, pa ozbiljnim glasom progovori:
- Nemo’ to da radiš, Nusrete, nemo’ djeci da mičeš to malo prismoke što him je ostalo. Proda’ ti mene ovu Ornicu što je uz vodu, pa ćeš rahat prezimit i porodicu i šutu. Djeci će ostat prismoka a na proljeće, ako Bog da, od nje će bit’ jarad. I nemo’ da se brineš, čim malo staneš na noge ja ću ti Ornicu vrnut, ti ćeš me isplatit i šta hoj bolje.
- Vrnućeš je kad bi pomahnit'o! A kako ćeš je vrnut? Uzećeš je džabaluka, i vrnut je za zlato! Ovaku zemlju, na samom izvorištu - reče Nusret tresući se, pa nastavi: - Da prodam babovinu, pa da mi se nazadluk ne skida sa vrata! Zar ono što mi stari ostaviše da dam za zimnicu? Fursat je golema rabota, Allahu dragi, pomogni!
- Ja ti, Nusrete, dajem dobru ponudu. Nije to nikakav fursat. Glad ne zna za babovinu. Ako nađeš boljeg mušteriju, bujrum, neću ti se naljutit. A znaš da ga nema. Polako, čim se davranišeš povratiću ti Ornicu.
- Božji kukavac! - poče Nusret plakati. Djeca u budžaku sobe se u strahu uzvrpoljiše, pa i ona počeše plakati. Nusret ustade i priđe im, pa ih odvede vani. Ubrzo se vrati i sjede na tronožac.
- Rahmane, osakati' ćeš nas...
- Nusrete, ja te ni na šta ne nagonim. To je samo tvoja volja, prodaj ili ostavi. Za Ornicu ti nudim tovar pšenice i dva tovara kolomboća.
- Zar samo toliko, Rahmane brate?!
- Toliko, Nusrete.
- E, pa, neka je hairli - kroz plač izusti Nusret.
- Hairli bilo - ustajući Rahman prihvati Nusretovu ruku, i napusti sobu. U predsoblju obu opanke i izađe iz kuće. Nusret kao skamenjen osta sjedeći na tronošcu.

Ubrzo se Malka sa djecom pojavi na vratima, pa ugledavši Nusreta u jadnom stanju čučnu pokraj njega i mirno ga poče tješiti:
- Neka, Nusrete. Allah će nam dat' nafaku. Vidiš li ovu djecu? Neće ih Allah zaboraviti. A i Ornica... opet će ona biti naša, milovat će je naša ruka.

***

Zima bi duga, oštra, puna snijega i mraza. Selo pritisnuto bjelinom i ledom, šuti i sa čežnjom pogleduje prema jugu, ne bi li ugedalo makar sjenku proljeća. Putevi zaleđeni i okamenjeli, još više se suzili i uvukli u sebe, osamili se. Narod prestrašen, svaki dan se čuje da je poneko preselio, zle sestre glad i »španjolka« ne biraju. Ni Nusret ne dočeka proljeće. Malka ga je jedno jutro ne moga brobudit, bješe odrvenio i pomodrio. Puhnula ga »španjolka«. Znala je da će i ona zaplatit, osjećala je to. Svaku noć je dovila i molila Allaha da joj čuva djecu. Za sebe nije dovila, činilo joj se da je to previše. Ispratila je domaćina, svoju zvijezdu vodilju, svoju ljubav. Zavila je smisao svog života zajedno sa njegovim ćefinima.

Mustafa se ne savija kod kuće. Po čitav dan je u šumi, izvlači drva iz dubokog snijega i po uskim stazama ih na ramenu donosi. Tako mu je lakše, misli mu se u glavi ne svađaju. Uspori ih i otupi. Doživio je da ukopa baba a malo za njim i majku sa oba brata, dva blizanca. Odoše Demo i Ramo, odoše krila njegova. Svo troje za jednu noć. »Španjolka« ih u snu povede. Ostadoše on i Emina, dva sirotana, sama na dunjaluku. I šuta. Meketom se javka ko da hrabri sirotane: nije sve gotovo, još smo živi, još ćemo se mi sa životom boriti.

Mustafa ne posustaje, odbacuje zle misli i gleda Eminu, svoju mezimicu. Moram zbog nje, moram naprijed! Osjećao je odgovornost do sestre, znao je da on mora brinuti za nju iako je ona starija. Ipak je ona žensko i treba zaštitu. Nosi Mustafa hrastovinu na desnom ramenu, iako ga već neko vrijeme boli od tereta. Ipak je to rame dječaka, koji odraste prije vakta. Prilazi kući, a sve pogleduje hoće li zagledati dim, znak da je njegova miljenica Emina naložila i da još daje otpor zloj sudbini. Zagleda dim, ali i dva-tri konja ispred kuće. Baci drvo na krlju, otrese snijeg sa čakšira i uđe u kuću.

Soba je bila puna gostiju, koji kao jedan ustadoše da dočekaju domaćina.
- Merhaba, ljudi, i dobro mi došli! - zavika Mustafa k'o kakav stari gazda, koji je navikao na brojne posjete uglednih i čuvenih ljudi.

- Merhaba, Mustafa, merhaba!
Mustafa očima prošeta po sobi da vidi ko mu je to musafir. Poznade Ljutviju. Odmah mu pade na pamet: ovo su prosci! Hoće Eminu da mi odvedu. Jedino mi još ona osta. Neki glasić u njemu poče da mu šapuće: pa nek je vode! Ljutvija jeste stariji ali je čuven i cijenjen u narodu. Imat će dobar dom, imat će sa kim djecu da njivi. Neće joj ništa faliti. Bolje da nađe sebi dom, a i njemu će laknut. Imat će koga da priupita za savjet. Pomoć oko imanja bi mu dobrodošla. Ovako, sam k’o vuk na kijamet, nema volje da sve poslove uradi na vrijeme. Obaveze mu pretrpavaju jedna drugu. Već su se bratstvenici nameračili na to malo zemlje što mu osta. Naveče, kad bi sve po selu utihnulo, pod slamaricom bi milovao pušku, koju mu je rahmetli babo ostavio. Preko dana, na izvoru, ču Salkovicu kako prigušenim glasom šapuće ženama o nekakvoj navolji koja može zadesiti selo. Još mu odzvanjaju njene riječi: »Mogu ga udavit, ne bi bila prvina!« Znao je da pričaju o njemu. Kad bi njega nestalo, rođaci bi se okoristili. Toga je Mustafa bio svjestan. Lakše mu bi na pomisao, da bi bar njegova mezimica Emina mogla da skloni glavu pod sigurnu strehu.

Isprosi se Emina i ode za Ljutviju. Nije zaboravljala na svoga brata. Svaki dan bi iz drugog sela dotrčala da kod brata namiri, da mu umijesi koru hljeba. Poradila bi sve ženske poslove po kući i opet stigla da se na vrijeme vrati i u domovini svakom zadovolji potrebe. Tako su joj dani prolazili, između dva sela. Narod je zbog divljenja prema njenoj brzini i izdržljivosti prozva biciklo. Ljutvija je imao razumijevanja za sestrinsku ljubav, i njega je ta ljubav brata i sestre dotakla usred duše. Jednog dana, Emina nađe brata gdje na sedždi plače i moli Allaha da mu da snage i hrabrosti. Moli Allaha da ga sačuva od poganih bratučeda što hoće glave da mu dođu. Ruše mu ograde, haraju imanje i pomjeraju mednjike. Ni to im nije dosta, već hoće na silu da mu uzmu imanje. Nema kome da se požali, žandari kao i država, nekom majka a nekom maćeha. Sirotinja navikla da trpi i šuti.

"E neće Vallahi!"- prosikta Emina kroz zube pa skoči preko potoka. Za čas posla stiže ispred Ljutvije pa mu u jednom dahu izruči šta joj bi na duši. Ljutvija je sasluša vezivajući svaku njenu riječ za srce. Nije gubio vrijeme nego pozva sve viđenije ljude što je poznavao i u koje je mogao da se uzda. Dođoše kod Mustafe pred akšam. Okupiše prvake sela, pa im se Ljutvija obrati:
- O, Suljovići, čujetel’ me? Ufursatili ste Mustafu, jetima. Hoćete da mu rasparčate ovo imanja što mu osta. Poslušajte me dobro, Suljovići! Ako se Mustafa kačamakom zadavi, vi ste mi krv dužni! Mustafa više nije sam!

Napadi na Mustafu prestadoše, ograde ostadoše uspravne, a mednjici se više ne pomjerahu. Emina ubrzo oženi brata lijepom Pašom iz ugledne porodice Efendića. Ona mu rodi pet sinova i kćerku.

***

Pored slavne Ornice, koja je sada na prodaju, šetaju Umer i Džanko, otac i sin. Ornica je bila u vlasništvu njihovih predaka.
- Ovo nam je, sine, starevina. Nju je moj dedo prod'o za za tovar pšenice i dva tovara kukuruza. Došlo je vrijeme da je kupimo, da opet dođe u naše ruke.
- Ada, babo, skupo je. Za te pare da biraš plac u Bar - odgovara Džanko, tražeći po džepovima upaljač.
- He, moj sine! Da nije bilo te zemlje, ko zna bil′ preživjeli. Sine, nije sve u parama. Kad je bila gladna godina ovo parče zemlje je spasilo našu porodicu. Jes' da je rahmetli dedo poslije obolio što je prodade. Sad je prilika da se zemlja vrati u ruke koje je nisu orale no milovale. Moj babo Mustafa bi vazda gledo u to parče zemlje i vrteći glavom govorio - »uzeše je dušmani«.

Džanko zapali cigaretu i pogleda u oca. Učine mu se da Umeru oči zasuziše. U trenutku osjeti koliko mu ta zemlja znači. Nije mogao da vjeruje, koliko može komad obične zemlje da preuzme čovjeka; koliko može zemlja da izore insana. Zemlja, kad sjeme posije u dušu čovjeka, ljubav prema njoj se rađa do kraja života.

Baci Džanko cigaretu u stranu, sagnu se nad izvor i predade ruke vodi. Studena voda zaigra po obrazu, projuri kroz grlo i unese svježinu u dušu Džankovu. Začu drevna dozivanja svojih predaka. Pogleda razgranati orah kako mu granama crta istinu da je samo ovdje, na ovoj oskudnoj zemlji svoj na svome.

- Neka bude, babo! Kupit ćemo je.
Umer se nasmija, podiže ruke prema nebu i poče da se zahvaljuje Stvoritelju. Sjeme koje preživi duge suše i proprti studene zime daje najotpornije plodove. Tako i Nusretovići, jetimi, vratiše ono što je bilo njihovo i od njih se selo naseli.



Ostali prilozi:
» HASANOVE PAPUČE
Said Šteta | 22. July 2020 15:54
» RASPETO DJEVIČANSTVO
Enes Topalović | 13. July 2020 18:54
» SEHARA LJUBAVI
Eset Muračević | 29. May 2020 14:13
» SJAJNIJI OD ZLATA
Bošnjaci.Net | 20. May 2020 15:38
» ZRNO
Enes Topalović | 09. May 2020 17:30
» „ČOVJEK ŽIVI DOK GA PO DOBRU POMINJEMO“
Senada Đešević, prof. | 15. April 2020 19:00
» SREBRENICA: MIRIS SMRTI OSJETIO SE DANIMA!
Ramzija Kanurić-Oraščanin | 12. April 2020 17:45
» KNJIGA ISTINE, HRABROSTI I PLEMENITOSTI
Akademik dr. Ferid Muhić | 29. March 2020 03:28
» SVOJ NA SVOME
Sefadin Korać | 23. March 2020 13:10
» PRESLIKANA STVARNOST
Ferhat Korajac | 29. February 2020 12:54
» KNJIGA FUADA A. SEFERAGIĆA OČIMA BIVŠEG KRŠĆANINA
Emin Marić | 02. February 2020 19:42
» PRSTEN U BEJTOVIĆA TEMELJU SA MAJČINE BIJELE RUKE
Zijad Bećirević | 15. January 2020 18:08
Ostali prilozi istog autora:
» NI LUK JEO, NI LUK MIRISAO
11. May 2020 16:50