Autor: Eset Muračević

„Ako sumnjate na zarazu Koronavirusom ne dolazite u Dom zdravlja ili neku drugu medicnsku ustanovu već telefonom zovite svog doktora“, „ubiše“ se medicinari čuvajući tako da im pacijenti ne dođu tamo gdje bi trebali dobiti uslugu. Ako vam se, nakon brojnih telefonskih poziva, neko i javi on će vas uputiti na nekog drugog, ovaj na trećeg i tako u nedogled. Ima da se naslušate različitih izlika o tome kako je najbolje da ostanete kod kuće, kako do vas nema ko doći, kako nemaju adekvatne zaštitne opreme i... ko zna šta već. Dođe vam da se vi ponudite da pomognete njima i, prosto, vas biva stid što ste ih uznemiravali i od njih tražili pomoć. I nakon svih peripetija opet, naveče, izađete na balkon i od muke zaplešćete „herojima“ koji tako zdušno čuvaju svoju zdravstvenu ustanovu da u nju slučajno ne bane virus „sprida ili odzada“.

Kada mi je nedavno jedan od doktora, inače moj dobar prijatelj, zamjerio na aforizmu „Ja mislio da doktori štrajkuju, a oni zbrisali sa posla. Čuli da im dovoze oboljele od Koronavirusa“ , teško smo se mogli naći na istoj talasnoj dužini. Naime, on me ubjeđivao da doktori ne štrajkuju već to čini medicinsko osoblje. No, ostao je bez teksta kada sam mu rekao da u Domu zdravlja ne možeš zakazati pregled kod doktora, nego, ukoliko te šta boli, dođi i u prepunoj čekaonici sa, nerijetko teško oboljelim, čekaj pa ako dođeš na red. Možda se tada još više razboliš prije nego li te neko pregleda.

Kako se rasplamsavala pandemija Koronavirusa moj prijatelj je naglo utihnuo. Nema više njegovih prijedloga vezanih za kritiku vlasti pa i sistema u kojem on ostvaruje svoju životnu egzistnciju. U Domu zdravlja više ne možeš doći ni do šaltera sa medicinskim sestrama koje su donedavno, danima, štrajkovale. Ispred zgrade razapet šator, ispred njega, oni koji vrše trijažu, određuju ko može a ko ne ući u medicinsku ustanovu. Ned'o Bog da se zakašlješ malo trijažni pult bi, veoma brzo, ostao prazan.

„Ako sumnjate na zarazu Koronavirusom ne dolazite u Dom zdravlja ili neku drugu medicnsku ustanovu već telefonom zovite svog doktora“, „ubiše“ se medicinari čuvajući tako da im pacijenti ne dođu tamo gdje bi trebali dobiti uslugu. Ako vam se, nakon brojnih telefonskih poziva, neko i javi on će vas uputiti na nekog drugog, ovaj na trećeg i tako u nedogled. Ima da se naslušate različitih izlika o tome kako je najbolje da ostanete kod kuće, kako do vas nema ko doći, kako nemaju adekvatne zaštitne opreme i... ko zna šta već. Dođe vam da se vi ponudite da pomognete njima i, prosto, vas biva stid što ste ih uznemiravali i od njih tražili pomoć. I nakon svih peripetija opet, naveče, izađete na balkon i od muke zaplešćete „herojima“ koji tako zdušno čuvaju svoju zdravstvenu ustanovu da u nju slučajno ne bane virus „sprida ili odzada“.

Ako, nakon svih peripetija uspijete bolesnka dovesti do zdravstvene ustanove, čitav život će te ga nositi na dužnosti jer tako iscepljen čovjek teško može dugo živjeti i brzo postaje jedna od statističkih stavki u kojoj predstvnici sistema, umjesto koliko su ljudi sasili, hladno govore:
- Umro je još jedan građanin starije životne dobi koji je, pored evidentiranog oboljenja od Koronvirusa imao još niz hroničnih oboljenja, od kojih bi valjda, ionako, vrlo brzo, umro.

Dno, samog dna. Ima li igdje zemlje kao što je Bosna i Hercegovina u kojoj četrnaest doktora Kliničkog univerzitetskog centra u Sarajevu potpiše izjavu da neće liječiti bolesnu djevojčicu svoje koleginice (!!??). I nikom ništa. Nisu stručni ili su jeftino kupili diplome pa ne znaju kako se ponašati. Sa njihovih glava širi se smrad od silnog uvlačenja u stražnjicu svoje šefice. Oni, i njihova šefica Sebija Izetbegović i dalje, bez trunke srama, žive na grbači poreskih obveznika i svim silama se bore da im bolesnici ne zakucaju na vrata oridinacija. Ako zakucaju, hoće li tek tada dezertirati i napustiti dobro plaćena radna mjesta?

Ima li igdje zemlje kao što je Bosna i Hercegovina u kojoj patolozi, ni po nalogu Tužilaštva, neće da vrše obdukciju umrlih lica koja su bila zaražena Koronvirusom, pa čak ni obdukciju tijela svog vrsnog kolege. Plaše se rezultata obdukcije koji mogu pokazati kako ih je ubio meocinski sistem svjim halabukama „ostnite kod kuće“. Dok ne umru, valjda.

Vanredno je stanje a Tužilaštvo šuti. U ratu su se streljali dezerteri i oni koji odbijaju naredbe. U našoj zemlji takvi plaše narod, plaše svoje kolege i čekaju povećanje plate za povećani obim posla. Umorni od aktivnosti koje ne obavljaju.

Ima li dno dna u ovoj zemlji?

Kome su, sve ove godine unazad, poreski obveznici izdvajali sredstva za opremu, zgrade, automobile, dobre plate? Ako ćemo, po Božijem svakako umrijeti, treba li i dalje plaćati „heroje“ koji će, nakon svih dosadašnjih privilegija, na prvoj prepreci, zbog straha i vlastite nesposobnosti, reći: Neću! Neću da liječim bolesno dijete. Neću da vršim obdukcije. Nedam da oboljli dođu u zdravstvenu ustanovu na pregled, neću da odem do zaražene osobe...

Dok vlast razvlači pandemiju u kojoj što više ljudi treba ozdraviti ili umrijeti u vlastitom domu, čak se ni vjerski službenici ne oglašavaju inicijativama vezanim za učenje molitvi kojima će od Boga tražiti da, ako narod ne može spasiti od bolesti i pandemije, da ga bar spasi od neposobnih koji se ovako brinu o njegovom zdravlju.

Ako oni to ne učine, onda stvarno NEKA NAM JE BOG NA POMOĆI.