DŽEBRAIL BAJRAMOVIĆ: Opći je dojam da se reforma našeg društva odvija presporo, da je površna i da se ne tretiraju suštinska pitanja koja bi bitno promijenili aktuelne neproduktivne odnose. Ako bi se i donio neki zakon ili odluka – domaćih organa ili međunarodnih institucija - koji ne ide u prilog aktuelnoj vlasti, koja tvrdi da štiti nacionalne interese svakog od tri konstitutivna naroda, ona se ne bi provela, ma od koga dolazila: Ustavnog suda, preporuka Venecijanske komisije ili Suda za ljudska prava iz Strazbura.

Reformski put i reintegracija države podrazumijeva primarno uspostavu funkcionalne pravne države koja je podjednako djelotvorna u svakom njenom dijelu, što danas u Bosni i Hercegovini nije slučaj jer je opće poznato da su ljudska prava građanima naše zemlje znatno ograničena u bh. entitetu „Republika srpska“ – na čijoj teritoriji su počinjeni brojni stravični zločini i genocid tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992.–1995. godina; kao i u dijelu bh. entiteta „Federacija Bosne i Hercegovine“, a gdje se tokom agresije nelegalno uspostavila zločinačka „Herceg–Bosna“, a što je pravosnažno presuđena u Haškom tribunalu. Na putu uspostave pravedne i perspektivne države ispred naše vlasti i kompletnog društva nalazi se pet primarnih izazova, i to:

1. Reforma društva
2. Reintegracija BiH
3. Pravna država
4. Evro-atlantske integracije
5. Globalizacija

Svaki izazov za sebe je kompleksan, obzirom na destruktivne posljedice agresije i složen sistem po kome funkcioniše država na temelju dejtonskih ustavnih rješenja, sa pet nivoa vlasti i heterogenu nacionalnu strukturu, što iziskuje maksimalnu uključenost svih nivoa vlasti, kooperativnost predstavnika svih naroda, kao i iskreno opredjeljenje da se Bosna i Hercegovina izvede na put općeg društvenog prosperiteta. Obzirom na nedovršen pravni sistem sa nizom manjkavosti, koji za posljedicu ima opću neefikasnost ključnih institucija vlasti i društva, Bosna i Hercegovina se već treću deceniju vrti u začaranom krugu općedruštvenog sunovrata, obzirom da ne postoji volja aktuelnih vlastodržaca da se otklone negativni i destruktivni društveni trendovi koji nas zakivaju za regionalno, evropsko i svjetsko demokratsko začelje. Da bi se trasirao reformski put koji omogućava stavljanje raspoloživih prirodnih i ljudskih resursa u funkciju općedruštvenog prosperiteta pored unutrašnje harmonizacije društveno-političkih faktora neophodna je kooperativnosti međunarodnih faktora koji imaju značajan upliv i kreiranje općeg društveno-političkog ambijenta u našoj državi, a što proizilazi iz Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Međutim, bez obzira na odnos međunarodne zajednice prema nama – a čije su odluke često kontraverzne – bh. patriote trebaju činiti sve što je u granicama njihovih moći i korištenjem demokratskih instrumenata vršiti pritisak na vlast da svoje djelovanje učini etičkim, racionalnim i svrsishodnim, te da odražava humanu i konstruktivnu volju dobronamjernih građana Bosne i Hercegovine – koji vole svoju domovinu i žele je izgraditi po uzoritim civilizacijskim principima i u saglasnosti sa progresivnom demokratskom praksom naprednog dijela svijeta. Etno-nacionalne politike pokazale su se neefikasnim na reformskom putu Bosne i Hercegovine, a dodatno razočaranje nosi kolaps građanskih koalicija koje su propustile niz prilika da načine značajnije iskorake na reformskom putu – kako u svojstvu opozicije, tako i u funkciji vlasti. Progamska i principijelna nedosljednost, te značajno odsustvo etike i humanizma u vođenju politike kod stranaka koje sebe nazivaju građankim opcijama, uveliko je unošena konfuzija u djelovanju institucija vlasti; iz čega je redovno proizilazila spoznaja da je vrijeme potrošeno u bavljenju samih sobom umjesto da se rješavala opće poznata nagomilana društvena problematika – a što je redovno imalo ishodište u pompeznim stranačkim kongresima gdje su u prvi plan isplivavali personalni sukobi i stranke su se cijepale. Tako ponašanje ne može se okarakterizirati kao društveno odgovorno, već isključivo težnja za sticanje i očuvanje interesa i pozicija moć pojedinaca i interesno povezanih grupa na štetu društva, jer su se negativne posljedice ticale cijelog društva – politička moć se usitnjavala, zanemarivani su programski ciljevi i usporen je reformski put države.

Ono što je zabrinjavajuće u dobro uhodanim scenarijima stranačkih čiski i radikalnim uklanjanjem neistomišljenika je da redovno likuju autokrate koje ne biraju sredstva da se održe na čelnim stranačkim funkcijama, a što za posljedicu ima totalno apsurdnu i iracionalnu situaciju da relativno mali broju stanovnika od oko 3,5 miliona ima oko 200 političkih stranka, a trend osnivanja novih političkih subjekata ne opada. Nedovršeni pravni sistem unio je značajnu dozu konfuzije u funkcionisanju institucija vlasti – a posebno otuđeni nivo sudske vlasti – čime je cjelokupan sistem vlasti u velikoj mjeri nefukcionalan, sa nizom apsurdnih situacija koje paralizuju državu i blokiraju reformski put Bosne i Hercegovine na putu ka zajednici demokratski uređenih društava Evrope i svijeta. Bez obzira na apsurdnu, iracionalnu, nedosljednu i kontraproduktivnu politiku koju forsira međunarodna zajednica sa pozicija koje zauzimaju u našem društvu i iz institucija gdje participiraju u sistemu vlasti u BiH – domaće političke snage trebaju da ostanu na konstruktivnom kursu doprinosa stvaranju boljeg, ljepšeg i naprednijeg ambijenta u našoj domovini. Sa pristupom da mi sami trebamo da se potrudimo da nađemo najbolja rješenja kroz adekvatne zakone za nagomilanu društvenu problematiku; da oblikujemo projekte koji će sistemski uređivati našu viziju progresivnog demokratskog društva i neumornim pokretanjem inicijativa u cilju transparentnog, pravednog i humanog institucionalnog djelovanja – možemo realno očekivati da će se pronaći adekvatna rješenja i Bosna i Hercegovina učiniti poželjnom društvenom destinacijom. Prije svega konstruktivan društveno-politički angažman – od strane pojedinca ili političke organizacije – primarno podrazumijeva nadilaženje ličnih i lokalnih interesa te fokusiranja na pitanja od općeg interesa, a pri čemu se ne smiju gubiti iz vida globalne specifičnosti i civilizacijski kontekst, u čemu i naše društvo i država imaju neotuđivu ulogu i značaj. Pored očiglednih nedobronamjernih politika koje su prisutne u Bosni i Hercegovini, naša zemlja uživa veliki ugled kod brojnih naroda i država i njih je znatno više od onih koji se destruktivno odnose prema nama; te je stoga potrebno u narednom periodu ojačati prijateljske veze na međunarodnom nivou i proširiti saradnju a što bi sigurno doprinijelo otvaranju novih mogućnosti za progres našeg društva i države u cjelini.

Međutim, pored svih problema sa kojima se bosanskohercegovačko društvo susreće na reformskom putu na unutrašnjem planu, ne treba gubiti iz vida međunarodni kontekst BiH i globalne izazove pred kojima se nalazi kompletna međunarodna zajednica – jer multietnički, multikulturni i multireligijski karakter Bosnu i Hercegovinu čini specifičnim društvom te je neophodno graditi državnu zajednicu sa posebnim obzirima koji daju osjećaj sigurnosti i uvažavanja svim pripadnicima tog društva. Historijsko iskustvo Bosne i Hercegovine u tom smislu od velike je važnosti za savremene globalne izazove jer su u toku velika migracijska kretanja, koja nose interakcije između različitih kultura i religija. Bosanskohercegovački model harmonije u različitosti je jedna od pozitivnih civilizacijskih tekovina koja ukazuje na perspektivne puteve budućnosti svijeta.

VII) REFORMA DRUŠTVA

Opći je dojam da se reforma našeg društva odvija presporo, da je površna i da se ne tretiraju suštinska pitanja koja bi bitno promijenili aktuelne neproduktivne odnose. Ako bi se i donio neki zakon ili odluka – domaćih organa ili međunarodnih institucija - koji ne ide u prilog aktuelnoj vlasti, koja tvrdi da štiti nacionalne interese svakog od tri konstitutivna naroda, ona se ne bi provela, ma od koga dolazila: Ustavnog suda, preporuka Venecijanske komisije ili Suda za ljudska prava iz Strazbura. Zbog validnih i obavezujućih odluka niko još nije odgovarao u Bosni i Hercegovini, čime je faktički obezvrijeđena vladavina prava i BiH izopćena iz vladavine zakona. Institucije koje bi trebale da se bave provođenjem zakona čine sve drugo osim onoga zbog čega su i osnovane, tako da se može reći da se u BiH zakoni provode selektivno i da svi građani nisu jednaki pred zakonom. Nepoštovanje ljudskih prava je veoma rasprostranjeni po čitavoj državi – a institucije međunarodne zajednice BiH koja ima mandat i instrumente da takve pojave eliminiše, to ne čini. Zašto je to tako – niko ne može dati potpun i opće prihvatljiv odgovor obzirom da je na sceni zloupotreba demokratije i manipulacija zakonima; tako da imamo apsurdnu situaciju na terenu – da sve ono što je štetno za društvo i država u cjelini je ozakonjeno, tako da je moguće kroz zloupotrebe institucija vršiti destrukciju države na legalan način i „sve po zakonu“. To je apsurd jer nijedna država na svijetu ne plaća one koji je ruše, osim Bosna i Hercegovina. Gledano sa pragmatičnog aspekta, svako onaj ko bi pokušao da mijenja postojeće nefunkcionalno stanje ka funkcionalnom – nalazi se pred otvorenom mogućnošću da se nađe na udaru zakona, koji su važeći i uz to su na štetu države, društva i njenih građana.

U tom začaranom krugu se vrtimo već treću deceniju, s tim što je zadnjih godina intenziviran masovan odlazak mladih i stručnih ljudi, a što je otvorena prijetnja da Bosni i Hercegovini predstoji neminovan kolaps – privredni negativan trend i bankrot. Održavanje glomazne i neproduktivne vlasti kroz kreditne linije, a čime se kupuje socijalni mir, svakako da nije rješenje i da se time problem suštinski ne rješava već da se kriza dugoročno produbljuje.
Obzirom da se predstavnici konstitutivnih naroda koriste instrumentom „zaštite nacionalnih interesa“, te njegovom zloupotrebom na jednostavan način obaraju sve zakone – koji bi trebali da eliminišu diskriminaciju (1); da sankcionišu one koji vrše zloupotrebe položaja (2); da pooštre mjere protiv onih koji nanose štetu i vrše destrukcije društva (3). Posebno je zabrinjavajuće što je najveća tolerancija destrukcije države prisutna baš tamo gdje bi ona morala biti najmanja – a to je pravosuđe – što se može podvesti pod aktivnosti rušenja pravnog sistema države. Tolerancije u tom aspektu ne postoji kod ozbiljnih država i odgovornih društava, a koje drže do sebe – već su propisane rigorozne mjere koje preventivno djeluju i otklanjaju svaku mogućnost nasrtaja na državu kao funkcionalan društveni aparat. Dakle, neophodno je racionalizirati generatore krize koja prijeti da Bosnu i Hercegovinu iznutra slome i učini je nemogućom – a što je poznata težnja onih koji je ne doživljavaju kao svoju domovinu i prema njoj ne gaje pozitivne osjećaje.

U svakom slučaju, nije opravdana kontinuirana aktivnost pojedinih faktora međunarodne zajednice da se građanima BiH fakturiše tolerancija neučinkovite i nehumane vlasti, te da sami biraju neodgovorne i neefikasne političare – jer je opće poznato da su građanski protesti apsolutno zloupotrebljeni, kao i cjelokupni demokratski sistem, a što podrazumijeva i izborni proces – koji je odavno izgubio racionalnost, svrsishodnost te je duboko iskompromitovan; tako da građani nemaju nikakvo povjerenje u izbore i ne vjeruju da su legalni, tj. da vjerodostojno odražavaju njihovu volju, već su uvjereni da se neprimjerenim metodama i nezakonitim inžinjeringom sve bitno rješava u Bosni i Hercegovini u domenu izbornog procesa. Nikada se još nije desilo da su ključne odluke donesene u korist slobodnih izbora već je bezbroj puta manipulacija nepobitno dokazana – čime se nedvosmisleno slala poruka onom društvenom dijelu koji nije pristajao da slijepo slijedi neučinkovite političke projekte, te su našli jedino moguće praktično rješenje – a to je trajni odlazak iz zemlje. Trend nepovjerenja u aktuelne političke strukture – a koje su bogata elita koja je iznad zakona – nije nastao odjednom već je to rezultat teško opisive bahatosti, neodgovornosti i nemorala koji je kroz izborne cikluse i manire vlastodržaca osvjedočio neproduktivnu praksu i etablirao uvjerenje da mladi i stručni kadrovi nisu poželjni u trenutnoj društveno-političkoj konstalaciji, jer je očigledno da se aktuelne političke opcije isključivo brinu samo da zadovolje svoje prohtjeve, a često i hirove, na opću društvenu štetu – što i čine bez ikakvih posljedica.

Nažalost, indolentni faktori u međunarodnoj zajednici su lojalni saradnici neodgovornim političarima, a koji su ostavili poštene građane u raljama nemoralne, bahate, korumpirane i kriminogene vlasti – mada imaju obavezu, zadatak, instrumente i mandat da neefikasnu i destruktivnu vlast sankcioniše i odstrani iz struktura društva i vlasti. Pošto građani Bosne i Hercegovine nemaju mogućnost da utiču na odluke međunarodne zajednice i sankcionišu ih zbog neizvršavanja preuzetih obaveza, jedino je realna mogućnost da urede svoju državu – da se iznađe modalitet kojim će se aktuelna vlast prisiliti da radi u općem a ne ličnom interesu. Praktično to znači provođenje sveobuhvatnih društvenih reformi koje trebaju da cjelokupan društveni sistem učine efikasnim.

Reforme su potrebne u svim segmentima društva – sigurnosnom sektoru, finasijskom, makroekonomskom i privrednom; u sferi, obrazovanja, nauke, kulture i sporta; u pogledu racionalizacije administrativnih struktura, pitanjima nadležnosti pojedinih nivoa vlast – te svega onog što čini život lokalne zajednice, bilo u urbanom ili ruralnom kontekstu. Mi smo već treću deceniju u tom famoznom tranzicijskom procesu, i naravno da se može i stoljećima u tom začaranom krugu vrtiti bez ikakvog bitnog i suštinskog pomaka – jer u BiH je moguće da se kroz jednu odluku poništi sve ono što vrijedni aktivisti rade predano godinama. U biti, to nam se i dešava – neuviđajnim odlukama obaraju se zakoni koji bi trebali da srede postojeći haos, da se popune pravni vakumi; da se racionalizira i standardizira ono što je prepušteno da funkcioneri sami odlučuju i provode bez ikakvog obzira, smisla, odgovornosti i na opću društvenu štetu – a to se pravda nebulozom – da se radi sve po zakonu! Naravno da je to moguće – ali su posljedice nemoralnog, koruptivnog, nepotističkog i kriminogenog djelovanja MASOVAN ODLAZAK NAJSPOSOBNIJEG DIJELA DRUŠTVA – što je također legalno i slobodan izbor građana BiH, kao iznuđen odgovor na bahatu i neuviđajnu vlast.

Očito je da ako se blagovremeno ne izvrše neophodne reforme koje će omogućiti mladim i stručnim ljudima da žive od svoga rada, da u svojoj domovini mogu zasnivati porodice – da neminovno slijedi kolaps države, a koja i danas opstaje na osnovu finansijskih infuzija međunarodne zajednice. Svakako da će reformski put dobiti zamah tek onda kada međunarodna zajednica počne da akceptira zahtjeve poštenih i vrijednih građana BiH, a okrenu leđa bahatim i neodgovornim političarima. Da bi to bilo moguće građani primarno trebaju vršiti kontinuiran pritisak na vlast, svim demokratskim sredstvima, a naročiti svrsishodnim političkim organizovanjem u cilju razotkrivanja i onemogućavanja manipulacije vlasti, te da se njihovo djelovanje učini transparentnim i odgovornim. Građani su svjesni da političari neće na dobrovoljnoj bazi donositi odluke i zakone koji će ih primorati da budu efikasni – jer stvarnu reformu mogu samo potaknutu, održati i sprovesti međunarodni faktori u BiH, a što su praktično dokazale prethodne strukture sa vrlo uspješnim visokim predstavnicima na čelu – jer Bosna i Hercegovina je pod međunarodnim protektoratom i u skladu sa tim obavezama međunarodne institucije trebaju i da se ponašaju.

Međutim, dok se ponovo ne pojača uticaj međunarodne zajednice na rad domaćih struktura vlasti građani trebaju i moraju da se društveno aktiviraju i politički organizuju da bi međunarodna zajednica imala pouzdanog partnera na reformskom putu Bosne i Hercegovine, izgradnji pravne države i funkcionalnog sistema vlasti.