Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Intervjui


Ekskluzivni „Bajramski interview“: MR. MUHAREM-EF. OMERDIĆ, predavač, vaiz, autor
KOMUNISTIČKA VLAST ZATVORILA JE PREKO 50 MEDRESA U BOSNI
Procitaj komentar

Autor: Haris Hojkurić
Objavljeno: 21. May 2020. 18:05:43

Kada je došla komunistička vlast u Jugoslaviji, nakon Drugog svjetskog rata, zatvorili su, samo u Bosni, preko 50 medresa, ostavili su samo Gazijinu. Svi njezini vakufi su bili oduzeti i nerješiv problem je bio kako tu školu izdržavati. Muderrisi i nastavnici koji su u njoj radili nisu imali redovnu plaću, već bi im se davalo nešto od prehrambenih artikala što ostane od učenika. I učenici u školi su imali vrlo loše uslove za život.



Muharem-efendija je navršio 71. godinu života. I dalje je veoma aktivan u alimskom, da'wetskom, vaiskom, profesorskom, spisateljskom, savjetodavnom, džematskom, porodičnom, ahbabskom i svakom drugom angažmanu....
Godine nikom ne praštaju, zdravlje popušta, ali izgleda da mu se s druge strane dešava nešto neobično, obrnuto proporcionalno: što je više objektivnih teškoća - rada i angažmana ima sve više, pozivi stižu sa svih strana, rezultati koji se postižu su takvi da nikoga ko se u to malo više razumije i udubi ne ostavljaju ravnodušnim. Vjerujem da će nakon ovog razgovora i naši čitaoci steći takav dojam.
Čast nam je i privilegija da Muharem-efendija Omerdić odvoji svoje dragocijeno vrijeme i podijeli sekvence iz svog dugogodišnjeg, iskustveno bogatog, plemenitog, a i bremenitog života sa našim čitaocima. Razgovarali smo s njim nakon iftara u njegovom domu.



Dove činim da dočekam ramazan

Bošnjaci.Net: Muharem-efendija, Es-selamu'alejkum! Kako ste? Kako provodite ovo vrijeme coronavirusa i mubarek mjeseca Ramazana?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Alejkumu-s-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu! Hvala Allahu, dobro sam. Corona, kažu, prijeti pa se treba čuvati. Vlasti su odredile za starije preko 65 godina izolaciju, pa se toga pridržavam. Međutim, i ranije sam slabo izlazio, pa mi ni ova izolacija nije teško pala. U svom stanu pišem, prevodim i ostvarujem komunikaciju s onima s kim želim. Vjerna družica mi je moja draga životna saputnica sa kojom sam sinoć iftarom, uz prisustvo tri kćerke, šestoro unučadi, zetove,
DOVA, POST I NADA: Ako mi Allah ukabuli samo jedan dan od svih ovim ramazana, imam nade u Njegovu milost i oprost. Ovo kažem jer znam veličinu posta samo jednog ramazanskog dana, a kamo li više od broja dana koje sam u postu proveo.



UČILI SMO I PAMTILI OD STARIJIH: Učio se Kur'an i kad je rođenje i kad je smrt, u veselju i u žalosti. Kur'an je bio jedini lijek u ovoj porodici, niko nije išao ljekaru. Tako je bilo dugo i poslije moga odrastanja. Čim bi djeca počela govoriti, gledali su manifestaciju islama u ponašanju odraslih u kući, tako učili i pamtili slušajući svoje roditelje i ostale. Ja sam sa pet godina proučio prvu hatmu, kad sam počeo učiti sufaru i klanjati, ne sjećam se.



KADA SE SELO IFTARILO: Od malena sam imitirao svoje hodže iz kuće, utrkivao se u učenju ezana i ikameta, kad me je bilo strah grmljavine učio bih salavate i ezan, kad mi je dosadno kod ovaca, učio bih ašereta. Jednom se ranije iftarilo svo selo jer su čuli moj ezan kad mu nije bilo vrijeme, a bio je mračan dan zbog nevremena. Pored arapskog pisma, ilmihalsko gradivo sam učio iz udžbenika pisanih arebicom (arapsko pismo, a bosanski jezik), čak i iz ilmihala pisanih osmanskim jezikom.
obilježio 50 godina našeg skladnog braka. Dove činim da dočekam ramazan, a kad prođe molim Allaha, dž.š. da ga primi meni i svim postačima. Postim od svoje šeste godine života i ovo mi je 66 ramazan koji, u Allahovoj milosti, provodim kao postač. Ako mi Allah ukabuli samo jedan dan od svih ovim ramazana, imam nade u Njegovu milost i oprost. Ovo kažem jer znam veličinu posta samo jednog ramazanskog dana, a kamo li više od broja dana koje sam u postu proveo. Oslanjam se na riječi Imama Šafije, rah., kad je kazao: „Ako mi Allah ukabuli samo dva rekata namaza, imam nadu da će mi se smilovati!“

Bošnjaci.Net: Iz naših druženja i razgovora primjetio sam da se rado sjećate djetinjstva, života u manjem mjestu, velike porodice, sloge koja je u njoj vladala, tog zajedništva, ljubavi, pažnje, brige... i pokraj oca i majke, najvećeg autoriteta djeda, njegove mudrosti i karaktara koji je ostavio trajan trag u vašem životu. Možete li nas malo uvesti u to vrijeme i podijeliti neka interesantna sjećanja?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Rođen sam u selu Pulac, iznad Turbeta, kod Travnika. To je bošnjačko selo sa oko 100 domaćinstava. Tu žive dobri muslimani, domaćini koji se oslanjaju jedni na druge. Dobar broj njih se bavi poljoprivredom, mnogi rade u firmama, neki imaju svoje manje biznise… Rođen sam 1949. godine u ulemanskoj porodici. Moj djed Osman-efendija (1910.-1995.) sa prvom ženom Pašom imao je 13 djece, a sa drugom ženom Melćom još troje, ukupno 16-toro. Bio je imam u našem selu '50 godine i nije uzimao plaću od džemata već je živio od prihoda sa svog imanja. U džematu je uvijek bio beš-vakati pet dana, mektebska nastava. Naslijedio ga je u našem džematu kao imam najmlađi sin Muhamed. To je tradicija naše porodice. Veći broj djece iz naše porodice pohađali su medresu. Sada je živih 18-oro koji su, najmanje, sa završenom medresom, muških i ženskih. Moj otac, Džemil-efendija (1929.-2016.), prvo je dijete svojih roditelja. Umrlo je devetoro djece koja je rodila nana, a ostala su joj četiri sina. Od druge žene su mu svo troje djece živi. Koliko ima unučadi, praunučadi i prapraunučadi, trebao bih pogledati porodično stablo koje sam napisao. Ja sam prvo unuče djeda Osman-efendije.

Kur'an je bio jedini lijek u ovoj porodici, niko nije išao ljekaru
Bošnjaci.Net: U najranijem djetinjstvu ste bili u dodiru sa Kur'anom, hadisom, namazom, ramazanom... Prvu hatmu imali ste sa nepunih 5 godina, a u vašoj kući se uz bosanski govorio i turski, služili ste se arebicom, bosančicom, pisali i čitali na arapskom... Imali ste, po vlastitom svjedočenju, prvu 'medresu' u rodnoj kući. Da nam malo opišete taj ambijent, to vrijeme, kako je to u stvari izgledalo?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
U djetinstvu sam oponašao djeda Osmana-efendiju i najmlađeg amidžu Mustafu. Otac mi je bio u džematima na službi: Bešpelj (Jajce), Turbe, Bijelo Buče, Goleš (Travnik) i Oborci (Donji Vakuf). Mislio sam da svaki hodža mora imati ime Osman. Islam je bio temelj ukupnog života u našoj porodici. U kući se uvijek praktikovao namaz u džematu, učenje Kur'ana poslije akšama i sabaha, a kad je kakva neizvjesnost za nekog u porodici svi bi učili Ja'sin. Učio se Kur'an i kad je rođenje i kad je smrt, u veselju i u žalosti. Kur'an je bio jedini lijek u ovoj porodici, niko nije išao ljekaru. Tako je bilo dugo i poslije moga odrastanja. Čim bi djeca počela govoriti, gledali su manifestaciju islama u ponašanju odraslih u kući, tako učili i pamtili slušajući svoje roditelje i ostale. Ja sam sa pet godina proučio prvu hatmu, kad sam počeo učiti sufaru i klanjati, ne sjećam se. Sve što su mi mati, nana, otac i djed znali napamet, upamtio sam od njih. Pamtio sam i od trojice amidža.


Muhabet i ekskluzivni razgovor za Bošnjaci.Net: Mr. Muharem-ef. Omerdić i Haris Hojkurić


Kad sam došao u Medresu, imao sam 10 godina i 7 mjeseci, znao sam napamet 45 ašereta iz Kur'ana, a ni jedno nisam naučio učeći ih iz Kur'ana. Klanjajući za djedom i ocom, slušao sam šta uče i to mi je lijegalo u memoriju. Od malena sam imitirao svoje hodže iz kuće, utrkivao se u učenju ezana i ikameta, kad me je bilo strah grmljavine učio bih salavate i ezan, kad mi je dosadno kod ovaca, učio bih ašereta. Jednom se ranije iftarilo svo selo jer su čuli moj ezan kad mu nije bilo vrijeme, a bio je mračan dan zbog nevremena. Pored arapskog pisma, ilmihalsko gradivo sam učio iz udžbenika pisanih arebicom (arapsko pismo, a bosanski jezik), čak i iz ilmihala pisanih osmanskim jezikom.

Pošto je bilo puno djece u kući učili smo zajedno, ili jedni od drugih, pa je uvijek bilo takmičenja. Prema godinama su bile i obaveze i niko se nije štedio od namaza, posta i posla. Djed je bio mjera stvari i za odrasle i za djecu. Niko mu se nije mogao suprotstaviti, niti odbiti njegove naredbe. Mene je od malehna sa sobom vodio u džamiju na jaciju i sabah, pa bih
MEDRESA I KURBAN: Bila je školska 1965./66. godina kad je svoj kurban u Medresu darovao naš profesor hafiz Kjamil-efendija Silajdžić. Taj dan smo prvi put izašli iz trepezarije siti. Po ugledu na njegov sjajni primjer, svake naredne godine je u Medresu dovođen po koji kurban više. Kad se u današnjim uslovima priča o stanju kakvo je nekad bilo u ovoj školi, teško je bilo kome povjerovati.



ANGAŽMAN SOFTI: Većina učenika išla je na praksu jer je na terenu nedostajalo mnogo imama i džematlije su htjele angažman softa u svojim selima. Danas naše džematlije imaju velike i namještene kuće, mnogo praznog prostora u njima, ali neće zahmeta osim ako učenik nije iz tog mjesta pa će stanovati i hraniti se kod svojih. Ranije je bila jagma za softama na svim stranama.



KEPATAN I PISAR: Moja dobra škola i trud su mi osigurali da nisam loše prošao u vojsci iako se znalo sve o meni. Mnoge medresalije nisu imali tu sreću. Kapetanu Zdravku Turkoviću, u mojoj četi, trebao je pisar. Kako niko od vojnika u toj jedinici nije znao koristiti pisaću mašinu, ja sam se javio i bio primljen. On mi je otkrio da sam praćen i da vodim računa o sebi i o njemu. Bio sam budan, ali ne dovoljno.



POSLUŠAN DJEDU I OCU: Brzo, po demobilizaciji htio sam ići na studije. Čak sam u Tunisu, preko mog amidže koji je studirao u Libiji, dobio stipendiju. Moj otac nije bio za to. Pošto je bio ahbab sa Naim-efendijom Hadžiabdićem, predsjednikom Starješinstva IZ za BiH, nagovorio ga je da prihvatim džemat u njegovom Pruscu koji je tih dana bio bez imama. Uvijek sam bio poslušan ocu i djedu, pa i ovaj put. Njihovo je prevagnulo.
ja učio ezan sa munare i mujezinio. Jednom sam namjerno napravio grešku u ezanu, ali me odmah „pročitao“ i doviknuo odozdo, ispod munare „da ga i pola promašiš opet ćeš ga učiti“, nije me poštedio. I izvan kuće se namaz obavljao u džematu, čak djeca kod ovaca. Mene je kućni red pripremio za život, a imao sam vrlo teških dionica: medresanski život, vojska, imamski posao u Pruscu, rad u Starješinstvu, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u Rijasetu, ratni period itd.

Djed za školovanje djece nije žalio

Bošnjaci.Net: Iz svega kazanog bio je logičan životni slijed da krenete ulemanskim putem i da se nađete na daljnjem školovanju u Gazi Husrev-begovoj medresi. Jednom ste govorili kolika su to u ta doba bila odricanja i na šta je sve djed bio spreman da vam se to omogući?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
U to vrijeme, uglavnom, obične džematlije sa sela i imami davali su svoju djecu na školovanje u Medresu. Sa mnom je nastupio problem kad su u upravi otkrili da iz naše kuće već ima jedno dijete u toj školi. Zbog toga što je samo postojala ova medresa u cijeloj državi, primalo se samo jedno dijete iz jedne familije. Moj amidža Mustafa je već bio tu sa završena četiri razreda i poslali su mi odbionicu. Neki utjecajni prijatelji su se uključili, znajući opredjeljenje naše porodice i mene koji sam se pojavljivao na mevludima i sl. sa mojim melozvučnim glasom da pomognu kako bi bio primljen. Djed je bio spreman trošiti koliko god treba sredstava samo da se tamo upišem jer me nije ni u čemu drugome vidio nego da budem hodža. Čak su neki ukućani govorili da nas je dosta sa medresom, da ima i drugih škola. Dedo bi im rekao: „Gazijina škola je najbolja škola na svijetu. Ko njezinu čorbu kusa kad-tad će valjat!“ Na kraju nam je javljeno iz uprave Medrese da dođem, mada je već bilo proteklo nekoliko hefti. Zatekao sam brojan razred učenika. Ja sam bio 49 u njemu. Ničija se sudbina ne zna. Nečija je dova bila primljena. Od tog broja maturiralo je, nakon osam godina, samo 10 učenika, među kojima sam bio i ja. Neko vrijeme sam stanovao vani dok mi se nije osigurao krevet, pa sam ušao u internat. Sjećam se da je visina boravka u domu bila puni iznos imamske plaće mog oca. To više govori koliko su tada bile mizerne plaće imama. Što je još trebalo od troškova pokrivao je djed. Iako je bio veliki štediša, za školovanje djece nije žalio.

Komunistička vlast zatvorila je preko 50 medresa u Bosni

Bošnjaci.Net: Medresa je tada trajala punih osam godina. Posebno me je dirnulo, da za tih osam godina, koliko ste bili učenik, nikada niste legli u vruću sobu, da ste spavali na slamarici i kako ste se samo jednom, za jedan Kurban-bajram, prvi i zadnji put najeli?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Kada je došla komunistička vlast u Jugoslaviji, nakon Drugog svjetskog rata, zatvorili su, samo u Bosni, preko 50 medresa, ostavili su samo Gazijinu. Svi njezini vakufi su bili oduzeti i nerješiv problem je bio kako tu školu izdržavati. Muderrisi i nastavnici koji su u njoj radili nisu imali redovnu plaću, već bi im se davalo nešto od prehrambenih artikala što ostane od učenika. I učenici u školi su imali vrlo loše uslove za život. Bila je slaba hrana, kupali bi se više hladnom nego toplom vodom, po čitav dan bi se učionice zagrivale samo sa jednom kantom ćumura, kreveti u spavaonicama su bili željezni, slamarice u njima i dva planinska ćebeta za pokrivanje, peći unutra nije bilo.
Bila je školska 1965./66. godina kad je svoj kurban u Medresu darovao naš profesor hafiz Kjamil-efendija Silajdžić. Taj dan smo prvi put izašli iz trepezarije siti. Po ugledu na njegov sjajni primjer, svake naredne godine je u Medresu dovođen po koji kurban više. Kad se u današnjim uslovima priča o stanju kakvo je nekad bilo u ovoj školi, teško je bilo kome povjerovati.

Ranije je bila jagma za softama na svim stranama

Bošnjaci.Net: Školovanje u Medresi i prvi odlasci kao učenika Medrese na ramazansku praksu. Kako je to tada izgledalo?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Tada su učenici sami odlučivali hoće li uzimati angažman za ramazan ili neće. Sama Medresa nije davala raspored već bi zahtjevi dolazili za određenog učenika iz Odbora Islamske zajednice ili bi sami učenici upućivali molbe za angažman. I ja sam tako radio, pa sam već od trećeg razreda za ramazan imao angažmane u raznim mjestima. Ipak je većina učenika išla na praksu jer je na terenu nedostajalo mnogo imama i džematlije su htjele angažman softa u svojim selima. Danas naše džematlije imaju velike i namještene kuće, mnogo praznog prostora u njima, ali neće zahmeta osim ako učenik nije iz tog mjesta pa će stanovati i hraniti se kod svojih. Ranije je bila jagma za softama na svim stranama. Izuzetak je bilo slanje dobrih učenika u mjesta gdje bi iskrsnuo neki problem. Npr. školske 1967./68. a izborom reisu-l-uleme h. Sulejman-efendije Kemure u Zagreb je upućen Ismet Bušatlić, a u Travnik Mesud Hafizović. Ja sam te godine poslat u Rijeku.

Ono što danas imamo u Rijeci počinjalo je davno

Bošnjaci.Net: Vaš odlazak kao softe u Rijeku. Da li je to bio prvi nukleus organiziranja Islamske zajednice u Rijeci, koja-, svjedoci smo danas, raspolaže sa veleljepnim Islamskim centrom?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Direktor Muhamed Hazim-efendija Tulić je jednog jutra ušao na čas u moj razred i rekao mi da se javim reis-efendiji. Mnogo sam se prepao. Kad sam došao u Vrhovno islamsko starješinstvo, primio me je reisu-l-ulema i kazao mi da se spremim da idem u Rijeku. Molio sam ga da me izuzme, ali mi on blago reče: „Zar se reis odbija? Pratio sam tvoje hutbe u Čobaniji džamiji i tebi sam namijenio ovaj važan zadatak!“ Dao mi je uputstvo, adresu čovjeka kome ću se javiti. Otišao sam zabrinut. Dobri ljudi koje sam tamo našao, Faik, Muhamed i drugi, cijelo vrijeme su bili uz mene, preko noći bi klanjali teravije a danom obilazili muslimane i učlanjivali ih u IZ-u. Ono što danas imamo u Rijeci počinjalo je davno.

Služenje vojnog roka

Bošnjaci.Net: Završetak Gazi Husrev-begove medrese i odlazak na odsluženje vojnog roka?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Poslije medrese odmah mi je iz Starješinstva IZ za BiH naređeno da se javim u Odbor IZ-e Jajce. Muderris Mustafa-efendija Čolić, glavni imam, dao mi je raspored u džemat Staro Selo koje ima šest sela. Otišao sam tamo i radio sa ljudima. Iako je džemat bi razuđen, lijepo sam primljen i imao različite aktivnosti. Nakon šest mjeseci pozvan sam na odsluženje vojnog roka.

Bošnjaci.Net: Živjeli smo u državi sa ateistčkom ideologijom na vlasti, koja je po definiciji vjeru i vjernike smatrala neprijateljima države i sistema. Kako ste vi kao svršenik vjerske škole bili tretirani u vojsci i kako ste to sve skupa predeverali?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Upućen sam u Črnomelj, Slovenija, rod: planinska pješadija. Tamo me je čekala moja biografija i sve o meni, mojoj porodici, mome obrazovanju, kretanju… Ipak, moja dobra škola i trud su mi osigurali da nisam loše prošao iako se znalo sve o meni. Mnoge medresalije nisu imali tu sreću. Kapetanu Zdravku Turkoviću, u mojoj četi, trebao je pisar. Kako niko od vojnika u toj jedinici nije znao koristiti pisaću mašinu, ja sam se javio i bio primljen. On mi je otkrio da sam praćen i da vodim računa o sebi i o njemu. Bio sam budan, ali ne dovoljno. Navečer sam znao pisati vjerske tekstove i to držati u latici svoga stola što nisam trebao. Odlazeći kući sve sam to ponio sa sobom i na kapiji bio zaustavljen. Srećom, kapetan je to očekivao, naišao je i spriječio moj pretres. Kasnije je otkrio jednom mom prijatelju, arhitekti iz Maribora, da je imao problema zbog mene.

Bošnjaci.Net: Povratak kući, ženidba i prvo zvanično postavljenje za imama. Kada je i gdje to sve bilo?
MUHAREM-EF. OMERDIĆ:
Brzo, po demobilizaciji htio sam ići na studije. Čak sam u Tunisu, preko mog amidže koji je studirao u Libiji, dobio stipendiju. Moj otac nije bio za to. Pošto je bio ahbab sa Naim-efendijom Hadžiabdićem, predsjednikom Starješinstva IZ za BiH, nagovorio ga je da prihvatim džemat u njegovom Pruscu koji je tih dana bio bez imama. Uvijek sam bio poslušan ocu i djedu, pa i ovaj put. Njihovo je prevagnulo. Te godine se moj dedo oženio po drugi put. I ja sam našao djevojku u uglednoj travničkoj ulemanskoj porodici. Naše dvije familije imaju duge prijateljske veze. Dobivši potrebne izune od oca i djeda, prvo sam se oženio, a onda otišao za imama u Prusac. Tu sam ostao skoro 11 godina.

Bošnjaci.Net: Kako se nalazimo u zadnjoj trećini mjeseca ramazana, a Muharem ef. ima ranije preuzete obaveze oko pripreme bajramskog vaza, redovnu kolumnu u listu „Preporod“, svoj svakodnevni zikr i ibadet, morali smo na ovom mjestu stati sa ovim veoma interesantnim razgovorom.
Nastavit će se, ako Bog da, čim se steknu uslovi...

VRH



Ostali prilozi:
» ”NIGDJE LJILJAN NIJE PRIGRLJEN KAO U BOSNI”
Anadolu Agency (AA) | 29. February 2024 14:16
» ŠOKIRAN SAM DVOSTRUKIM STANDARDIMA ZAPADNIH VLADA PREMA PALESTINCIMA
Anadolu Agency (AA) | 27. February 2024 14:39
» USPRAVNO I DOSTOJANSTVENO HODITI KROZ ŽIVOT
MINA | 24. February 2024 12:59
» SLANJE ORUŽJA U IZRAEL JE DIREKTNO SAUČESNIŠTVO U GENOCIDU
Anadolu Agency (AA) | 22. February 2024 14:40
» ŽELIM UČINITI LJUDE U BIH PONOSNIMA
Anadolu Agency (AA) | 16. February 2024 20:12
» DOVEDENI SMO DO ZIDA, U PITANJU SU DANI...
BHRT.ba | 11. January 2024 14:38
Ostali prilozi istog autora:
» MEVLUD U BANJALUCI
09. October 2023 02:25
» OŽENI SE MIRSO MLAD
05. May 2021 15:52
» MA MOŽE SE I BESPARA
19. April 2021 14:01
» SPRAM OBRAZA!
17. February 2020 01:27
» I JOŠ JEDNOM O ANDRIĆU
03. August 2019 08:52
» NEDELJKO
20. September 2018 21:04
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif