Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Vijesti

DEPORTACIJA BOŠNJAČKIH IZBJEGLICA - JEDNA OD NAJSRAMNIJIH STRANICA U HISTORIJI CG: NI KAZNE, NI SPOMENIKA
Autor: Vijesti.me
Objavljeno: 25. May 2020. 18:05:22

ODGOVORNOST SA DRŽAVNOG NIVOA ZA RATNI ZLOČIN HAPŠENJA I DEPORTACIJE SA CRNOGORSKOG PRIMORIJA: Bulatović, Đukanović i Milošević


Na današnji dan prije 28 godina crnogorska policija ispisala je jednu od najsramnijih stranica u istoriji - uhapsila je najmanje 66 bošnjačkih izbjeglica, koji su spas od ratnih strahota pokušali da pronađu u Herceg Novom, a potom ih autobusima predali u ruke vojsci Radovana Karadžića.

U narednima danima, u lovu na izbjeglice, policija je proširila spisak, pa se vjeruje da je u tom događaju uhapšeno i izručeno gotovo 150 ljudi.

Sa tog spiska većina se nije vratila svojim porodicama, već su mučeni, a potom i ubijani u koncentracionom logoru u Foči, ali i drugim mjestima u BiH.

Ni poslije gotovo tri decenije, još nijesu pronađena tijela svih žrtava deportovanih iz Herceg Novog, niti se pouzdano zna gdje su skončali.

Samo nekoliko izbjeglica je preživjelo...

U Crnoj Gori je, više od decenije, slučaj sistemski zataškavan. Tek 2008. godine, nakon četvorogodišnjih parničnih postupaka, država je odlučila da isplati milionsku štetu porodicama žrtava.

Godinu kasnije, otvoren je krivični postupak za deportaciju, koji u dva navrata pred Višim sudom u Podgorici, nije okvalifikovan kao ratni zločin.

Presudom Višeg suda u Podgorici, koju je 17. maja 2013. potvrdio Apelacioni sud, devetorica optuženih bivših službenika crnogorske policije, MUP-a i Državne bezbjednosti oslobođeni su optužbe za zločin protiv civilnog stanovništva.

Direktorica Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc-Prelević kazala je “Vijestima” je teorijski moguće da se taj zločin kazni u Crnoj Gori, jer krivično gonjenje za ratne zločine ne zastarijeva.

“U praksi, za to još uvijek nema volje vlasti, i to kako izvršne vlasti, tako i one u pravosuđu. Vlastima će moći da se povjeruje da žele vladavinu prava onda kada budu obezbijedile procesuiranje tog zločina u skladu s međunarodnim standardima humanitarnog prava i ljudskih prava. Neki od onih, koji su imali ulogu u tom zločinu, više nisu živi. Njima konkretno neće moći da se sudi, ali se nadam da će npr. REKOM sabrati dokumentovane činjenice i o njihovom učešću i da ćemo jednog dana imati utvrđenu cijelu sliku o tom zločinu. To je u moralnom smislu najvažnije za one koji su najviše propatili - žrtve, odnosno njihove porodice - ali je isto tako važno za budućnost Crne Gore, za rasterećenje naše djece i budućih generacija, koje moraju da žive sa saznanjem da su tragične greške činjene, ali da je za njih neko i odgovarao, da je država učinila sve da zločin osudi i tako spriječi da se on ponovi, i da ostane zapamćeno da su zločin izvršili pojedinci, a ne crnogorski narod“.



Oslobađajuća sudska presuda zasnovana je na stavu da deportacija nije bila ratni zločin jer Crna Gora nije direktno učestvovala u oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini. Niko od okrivljenih, navodno, nije mogao da odgovara za ratni zločin jer nisu imali potrebno “svojstvo” agenta strane u sukobu u BiH.

Tužilaštvo je i u pretkrivičnom postupku selektivno prikupljalo dokaze pa se tako na optuženičkoj klupi nijesu našli ljudi iz vrha policije i crnogorske vlasti, koji su i naredili izručenje...

“Pravno posmatrano, za utvrđivanje odgovornosti za ratni zločin nije relevantno to da li je neko zločin izvršio kao agent države koja je (zvanično) strana u oružanom sukobu ili ne. Kada bi to međunarodno humanitarno pravo dozvoljavalo, niko ne bi ni za šta odgovarao, jer države često ne proglašavaju da su u ratu, odnosno ne priznaju da su u neki rat umiješane, kao što to nisu priznavale ni vlasti SRJ, odnosno RCG. S druge strane, čak i da to jeste pravno relevantno, opet je očigledno da su državni službenici Crne Gore itekako učestvovali na strani bosanskih Srba u oružanom sukobu u BiH, jer su im hvatali izbjeglice i isporučivali ih kao taoce. O tome postoje pisani dokazi, kao što postoje i transkripti Vrhovnog savjeta odbrane čiji je član bio tadašnji predsjednik Momir Bulatović, koji svjedoče od tome da je SRJ od 1992. do 1994. u kontinuitetu pomagala vojni napor bosanskih Srba. To su utvrdili i Međunarodni sud pravde i Haški tribunal. Međutim, uprkos tome, Apelacioni sud je kritikovao zaključak iz prve prvostepene presude u slučaju deportacija da se u BiH radilo o međunarodnom sukobu, pa je tražio da se od toga odustane, što je onda i državno tužilaštvo zdušno prihvatilo”, pojasnila je Gorjanc-Prelević.

Da su sudovi ali i tužilaštvo postupali po političkoj liniji ukazala je i Evropska komisija, čiji je ekspert Mauricio Salustro krajem 2014. godine, tokom analize, kritikovao procesuiranje tog slučaja, tvrdeći da je “sudsko tumačenje pogrešno i nepoznato u međunarodnom humanitarnom pravu i praksi...”.

Gorjanc-Prelević upozorava da od 2014. godine u svakom izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori postoji “vrlo određena rečenica o tome da su sudske odluke u predmetima ratnih zločina ‘sadržale pravne greške i nedostatke u primjeni međunarodnog humanitarnog prava”.

“Interesantno je da je istražni sudija Višeg suda u Podgorici Miroslav Bašović imao drugačiji stav. On je u ovom predmetu donio samo rješenje o sprovođenju istrage, u kojem je ocijenio da je opšte poznata činjenica da je tadašnja SRJ, pa dakle i Crna Gora kao njena članica, bila uključena u oružane sukobe na teritoriji BiH pomažući jednu stranu. EK je u poslednjem izvještaju o napretku zajedničke države Srbije i Crne Gore u 2005. godini ocijenila da je ‘ukupna politička klima takva da nema garancija da bi se veća suđenja za ratne zločine mogla odvijati na pošten i transparentan način’. E pa načinom na koji je procesuirala zločin deportacije, Crna Gora je dokazala da takva klima nije postojala ni deset godina kasnije, kada je Vrhovni sud Crne Gore donio posljednju odluku u tom predmetu u kojem su svi okrivljeni oslobođeni odgovornosti”, ocijenila je Gorjanc-Prelević, čija NVO se decenijama bori da se ovaj slučaj kazni.


Detalj sa prošlogodišnjeg obilježavanja dana kada su izbjeglice poslate u smrt(Foto: Slavica Kosić)


Ona tvrdi da su istraga, kao i optuženje, bili selektivni i u personalnom smislu, te su svedeni na uzak krug lica, koji nije uključio zamjenika ministra unutrašnjih poslova, vrhovnog državnog tužioca, koji je prema pisanim dokazima i svjedočenjima svjedoka odobrio postupanje policije, kao i predsjednika i premijera, koji su po službenoj dužnosti dobijali dnevne policijske biltene i imali zakonska ovlašćenja da izdaju obavezujuće naredbe.

“Poslije svjedočenja tadašnjeg predsjednika Momira Bulatovića, o tome da je slučaj bio „državna greška“, za koju okrivljeni nisu pojedinačno odgovorni, tužilaštvo je ostalo pasivno. Nije objavljeno da je preduzeta ijedna radnja prije nego što je odbačena krivična prijava, koju su profesor Milan Popović, glavni urednik nedjeljnika Monitora Esad Kočan i poslanik Koča Pavlović podnijeli u maju 2012. protiv nekadašnjeg državnog vrha i Vrhovne državne tužiteljke Ranke Čarapić”, navela je direktorica HRA.

Premijer u vrijeme deportacije bio je Milo Đukanović.

Gorjanc Prelević tvrdi da je i tadašnje tužilaštvo učestvovalo u tom zločinu.

“U dokumentu ‘Odgovor na poslaničko pitanje’ ministra unutrašnjih poslova Nikole Pejakovića, br. 278/2 od 8. aprila 1993. godine, stoji da je policijska akcija deportacije izbjeglica 1992. godine sprovedena ‘uz saglasnost nadležnog tužilaštva’, ali se državno tužilaštvo time nije bavilo. Državno tužilaštvo je taj zločin kvalifikovalo kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ali koji je izvršen samo ‘nezakonitim preseljavanjem’, iako su pisanim dokumentima dokumentovane i radnje kao ‘uzimanje talaca’ i ‘protivpravna zatvaranja’ i ‘lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje’, što je na kraju krajeva sve sud i utvrdio u presudama, ali s tim zaključcima nije uradio ništa”, naglasila je ona.

Tri nevladine organizacije (HRA, CGO i Anima) godinama traže da se žrtvama podigne spomenik ispred stanice policije u Herceg Novom, ali za to još nema volje većine u lokalnoj vlasti.

Te NVO su od Skupštine tražile i da proglasi dan sjećanja na zločin, ali i od MUP i UP izvinjenje žrtvama, ali ni od toga nema ništa...

Tri NVO će i ovog 25. maja u podne položiti cvijeće ispred CB Herceg Novi, na mjesto s kojega je autobus pun izbjeglica pod oružanom pratnjom upućen u zatvor u Foči.

“Ovdje sam ispred drugova koji nisu živi, da kažem da se ovakvo zlo nigdje i nikada ne smije ponoviti”, lani je na tom mjestu poručio preživjeli Sadik Demirović, koji je nakon 27 godina smogao snage da iz Švedske dođe u Herceg Novi.

Šef Skupštine Ivan Brajović potpisao je prije desetak dana odluku o osnivanju Informaciono-dokumentacionog centra, čiji će zadatak biti prikupljanje relevantnih dokumenata u vezi sa ratnim zločinima počinjenim na teritoriji Crne Gore.

Čeka se odluka Evropskog suda za ljudska prava

Evropski sud za ljudska prava je Crnoj Gori u maju 2018. godine poslao predstavku grupe majki, supruga i kćerki stradalih izbjeglica. Predstavkom se tvrdi da je država odgovorna jer nije djelotvorno istražila i utvrdila odgovornost za zločin protiv izbjeglica iz maja 1992.

I u toj predstavci je ukazano da su nadležni državni tužioci i sudije propustima u istrazi i greškama u primjeni prava učinili da niko ne bude kažnjen.

“Predmet je u toku, Vlada je odgovorila na predstavku, pa smo mi odgovorili, pa opet Vlada i sada se očekuje odluka. Dalje od toga ne mogu da govorim jer je na zahtjev Vlade suđenje zatvoreno za javnost. Posle odluke će predmet biti otvoren i spisi svima dostupni. Ne znam kada će sud odlučiti”, kazala je Gorjanc-Prelević.

Za pet godina stigla presuda samo za zločin na Kosovu

Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković 2015. godine donio je Strategiju za istraživanje ratnih zločina, u kojoj je predviđeno i preispitivanje i slučaja deportacije i drugih predmeta ratnih zločina.

Tokom pet godina od kako postoji i Specijalno državno tužilaštvo, optužen je pravosnažno na 14 godina zatvora samo Vlado Zmajević, za ratni zločin protiv civilnog stanovništva na Kosovu. Taj predmet je Srbija dostavila Crnoj Gori.

Gorjanc-Prelević ocijenila je da Specijalno državno tužilaštvo u sadašnjem sastavu nije pokazalo spremnost da se proaktivno bori protiv nekažnjivosti ratnih zločina.

“Makar ne onako kako je to još u decembru 2014. godine Vrhovnom državnom tužiocu Ivici Stankoviću savjetovao ekspert Evropske komisije Mauricio Salustro”.



Ostali prilozi:
» VOGOŠĆA: GENOCID U SREBRENICI SE NE SMIJE ZABORAVITI
Eset Muračević | 11. July 2020 17:55
Ostali prilozi istog autora: