HARUN HODŽIĆ: Obukao sam bolničku pidžamu i otišao u sobu, legao na krevet prvi put od ranjavanja ‘92.g. Sve mi izgleda nestvarno, ko će me operisati, koga pozvati da šta urgiram… To su nažalost pitanja, i mnoga druga, sa kojima se susrećemo svaki dan, jer smo izgradili u glavama sistem vrijednosti korupcije. Neću nikog i nikom se neću javiti hoću da vjerujem da je ovaj sistem isti za sve, hoću da vjerujem da ovako primaju i onog običnog seljaka kojeg muka natjera i nema važnih prijatelja kome se može obratiti… I nisam se pokajao.

Allah dž. š. određuje kad će ko od nas biti zdrav, bolestan, veseo ili tužan. Tako je i samnom cio Ramazan proveo sam u punom zdravlju a i ibadetu, iako se nije išlo u džamiju u kući sa sinom smo redovno klanjali u džematu skoro sve namaze. Uoči Bajrama osjetio sam prve probleme u predjelu želuca i stomaka, pomislio sam da sam se otrovao hranom i nekako dočekao Bajram namaz. U džamiji mi je bilo hladno a znoj je kipio niz lice. Otišao sam i na bajramski ručak mahsus za mene spremljen, ali nisam mogao ni dva tri zalogaja, bol u donjem dijelu stomaka postojala je sve izraženija. Prenoćio sam sa groznicom i temperaturom i drugi dan Bajrama, u ponedjeljak, krenuo sa sinom Ademom do ljekara.

Prvo smo došli pred hitnu. Pred onim trijažnim kontejnerom dvoje radnika nas je dočekalo i prvo pitanje još na prema je bilo. Imaš li temperaturu? Rekao sam da imam. Odmah je bilo stani ne može ovdje nemamo ništa, idi svom doktoru.

Kažem kakvom svom doktoru, Bajram je neradni dan u cijeloj federaciji, meni stomak puca, temperatura raste moram negdje utvrditi šta se dešava.

Idite u Dom zdravlja “Omer Maslić” tamo ima dežurni iz porodične medicine. Okrenem se i pravo u Dom zdravlja “Omer Maslić”. U njihovom kontejneru za trijaž manje panike onaj toplomjer, ili kako ga već zovu, primakoše mi na čelo i kažu nema trmperature, iako sam uredno i njima rekao da sam cijelu noć imao temeperaturu. U prijemnom u Domu sestra je ušla kod doktora i donijela mi papir da izvadim nalaze, popnem se na sprat i gdje mi je rečeno da pozvonim, ja prvo jednom kulturno, pa drugi put, dva tri puta malo ljuće, ali niko ne odgovara, čekajući tako 15-tak minuta spustim se ponovo kod doktora, tek oni utvrde da nema nikog u prostoriji za nalaze, hajde da razumijemo - Bajram je. Pregleda me onako na dodir po stomaku na moje kmeženje kaže idi u Urgentni, danas je ponedjeljak državna, Opća bolnica “Abdullah Nakaš”. Uzmem uputnicu i krenem ka bolnici, Adem je veoma strpljiv, šuti, vidim po faci nije mu teško. Tad počnu ona duboka promišljanja dok ružimo djecu kako ništa ne valjaju, dođu momenti da skontamo da su nam djeca hairli čak i bolja od nas, ništa im nije teško. Hvala ti Gospodaru na njima.

Predam knjižicu i onu uputnicu i nisam dobro ni sjeo prozvaše me. Lezi na onaj krevet u ambulanti. Doktorica mlada energična izda naloge da mi se izvadi krv i da predam i mokraću za nalaze brzo će to biti gotovo, a u međuvremenu uraditi ultra zvuk. Ja ne mogu da vjerujem da je to sve u kratkom roku, čak i moguće još neradni dan. Momak koji me pratio uljudan razgovorljiv, lijepa priča. Pred salom za snimanje prepozna me jedan mladi doktor iz Ilijaša, slušao me negdje u džamiji. Meni ego raste. Snimak nije mogao puno uraditi, ali dovoljno da prođe vrijeme u lijepom razgovoru i dok nalazi budu gotovi. Vratimo se ponovo u prijemnu ambulantu ja očekujem ono lezi infuziju primi otrovan želudac, uzmi koji antibiotik i kući. Ali jest! Doktor hirurg gleda nalaz i vrlo hladno kaže: Ostaješ na odjel hirurgije danas ćeš biti operisan, uplala je prevelika možda je čak i puklo slijepo crijevo. Ne mogu opisati taj trenutak, shvatio sam da nema niko na ovom dunjaluku u trenutku spreman tako lahko prihvatiti činjenicu da ide pod nož, pa bilo to i slijepo crijevo. U pet min sam se presvukao, odijelo predao Ademu i dao upute šta od higijene da mi donese na prijemno u bolnicu, jer se ne može ulaziti zbog pandemije. Obukao sam bolničku pidžamu i otišao u sobu, legao na krevet prvi put od ranjavanja ‘92.g. Sve mi izgleda nestvarno, ko će me operisati, koga pozvati da šta urgiram… To su nažalost pitanja, i mnoga druga, sa kojima se susrećemo svaki dan, jer smo izgradili u glavama sistem vrijednosti korupcije.

Neću nikog i nikom se neću javiti hoću da vjerujem da je ovaj sistem isti za sve, hoću da vjerujem da ovako primaju i onog običnog seljaka kojeg muka natjera i nema važnih prijatelja kome se može obratiti… I nisam se pokajao. Do operacijskog stola išlo je sve brzo, pregledi anesteziologa, interniste, ct pluća. Na ulazu u operacionu salu kratko mi se obratio čovjek sa maskom na licu, ja sam dr. Čustović, operisaću te laparaskopijom.

Zahvalnost hirurgu dr. Samiru Čustoviću i osoblju državne bolnice “Abdulah Nakaš”

Iskreni pogled i samouvjerenost ovog doktora odagnao je sve moje strahove, predao sam se Dovi na koju sam pozvao putem Facebook i moje prijatelje. Strah je nestao!

Osoblje oko stola radi svoj posao. Uspavan sam. Probudio sam se, već je bilo gotovo sve. U intenzivnoj njezi, medicinsko osoblje ljubazno, ne mogu da vjerujem da sam u bolnici, da mi niko netraži novac za operaciju, da nikog nisam zvao da urgira da imam svu pažnju ovog svijeta.

Čak šta više niti koga znam niti me ko zna. Polahko pada noć bolovi u stomaku kako se koja infuzija mijenja, nestaju. Dežura osoblja je sve prisutna. Svakog momenta neko pita trebali šta? U sobi je još pacijenata operisano isti dan i jedan, čini mi se zaštićen pacijent. Malo malo trče svi do njegova kreveta, aparat na koji je prikačen pišti, guraju se kolica za reanimaciju. Uspjeli su ga spasiti i tako tri puta u toku noći. Uspio sam i saznati o kome se radi. I tad razmišljati ciklus vremena i života je neumoljiv, nekad je taj čovjek bio alfa i omega za mnoge procese u društvu. Bogastvo koje je stekao nije ga moglo spasiti da postane biljka kakva je sada. Ja Rabbi. Daj da se ne osilimo ko smo mi na ovom Dunjaluku, praška koju obična upala slijepog crijeva može ubiti.

U toku dana prebačen sam opet na odjel hirurgije i ostao sam do petka.
Da naglasim. Zahvalan sam osoblju Opće bolnice “Abdulah Nakaš” što su mi vratili vjeru u sistem zdravstva i Državu da ne moramo sve platiti, podmititi i biti zbrinuti bez važnih poziva. Zahvalan sam i hirurgu dr. Samiru Čustoviću, za koga sam tek kasnije saznao da je veliki stručnjak laporaskopijom. Zahvalan sam i mojim prijateljima na brizi na stotine Dova upućene Gospodaru vraćaju nadu i smisao da je u džematu spas.