PIŠE: DR. MEHMET GÖRMEZ[*]: Ova kriza pruža nam zlatnu priliku da iznova objasnimo prirodu odnosa između vjerskih i prirodnih nauka, odnosno odnosa vjerskih nauka sa svakom od njih. Pogrešno je te nauke, među kojima je i medicina, tretirati kao „nevjerske“, kako je to uobičajeno u praksi, koje stoje nasuprot vjerskih nauka: fikha, tefsira itd.

Živimo, bez sumnje, u teškom vremenu; vremenu koje prožima sve dijelove zemaljske kugle i zahvaća sve narode svijeta. Prema tome, prirodno je da očekujemo velike promjene unutar ljudske zajednice. Naime, ljudska zajednica se nikada ranije nije suočila s nečim ovakvim, pa bismo, držim, trebali ići ispred događaja, a ne slijediti za njima; trebali bismo se pripremiti za ono što će se dogoditi, a ne biti puka reakcija na već dogođeno. To ćemo, pak, biti u stanju samo ako uobzirimo nekoliko temeljnih aspekata, pa vas molim da mi dopustite da ih ovdje prodiskutiram sa vama.

1. Mi, kao svojevrsna islamska intelektualna elita, sada bismo morali pažljivo pratiti znanstvena saopćenja koja dolaze iz specijalističkih naučnih i administrativnih centara a u kojima se govori o svijetu nakon korone, jer su to lampice koje odašilju svjetlost u tami stvarnosti. Naime, institucije međunarodne zajednice, istraživački centri i naučne ustanove ulažu velik napor da čovječanstvo – narode i vlade – pripreme za nadolazeću nepoznanicu. Mi, dakle, treba da koristimo te izvještaje, naročito one koji nisu politički obojeni i pristrasni prema nekoj državi.
2. Također, moramo i mi izlaziti s vlastitim zaključcima iz područja svoje oblasti i iskustva u pogledu vjere, vjerovanja i pozivanja drugih – a sve kako bismo vjerske institucije, pozivače u vjeru i vjerske učenjake pripremili za ono što dolazi. To, pak, nećemo biti u stanju učiniti ukoliko sami ne proniknemo u bit onoga što se događa i ne dokučimo kakav će utjecaj ova pandemija ostaviti na vjeru i pobožne ljude. Uvjeren sam da će se to moći ostvariti samo uz uvažavanje sljedećeg:

a) SOCIOLOŠKA DIMENZIJA: u ovom području nužno je pratiti promjene društvenih odnosa koje je uzrokovala aktuelna kriza. Naime, mnoge društvene, familijarne, emocionalne i porodične veze poprimit će drukčije vidove od onih ranijih; vidove koji će se karakterizirati udaljavanjem umjesto približavanjem, razdvajanjem umjesto okupljanjem, a što će se nedvosmisleno odraziti i na samu pobožnost, jer će suziti ulogu vjere u javnom prostoru, usljed sužavanja samog javnog prostora. Hoćemo li se, dakle, okrenuti individualnoj pobožnosti? Ako hoćemo, kakva će biti priroda te pobožnosti i šta je u njoj postojano, a šta promjenljivo? Naime, vjerskih relacija, kako vam je poznato, ima horizontalnih i vertikalnih. Horizontalna relacija pokreće vjerovanje unutar muslimanske zajednice, tj. među jednakima u smislu nivoa – u ovom kontekstu to je nivo ropskog odnosa prema Stvoritelju, dok je ono vertikalno: odnos pojedinca prema njegovom Uzvišenom Gospodaru. Trebamo li se od ideje velike vjerske zajednice okrenuti malim familijarnim i porodičnim zajednicama? I kakve bi to moglo imati posljedice po budućnost vjere kao takve? Ova pitanja imaju izniman značaj i trebamo ih razmotriti pažljivo kako bismo na njih dali adekvatan odgovor.

b) POLITIČKA DIMENZIJA: Većina istraživača u području političkih nauka smatra da će svijet u najmanju ruku za nekoliko narednih godina skliznuti u povećanu kontrolu pojedinca i, na ovaj ili onaj način, uploviti u totalitarnu državu, dok će sasvim izvjesno postati manje otvoren ili možda - više zatvoren, tako da će svaka država funkcionirati sama za sebe, gdje će se komunikacije odvijati putem interneta u međunarodnim odnosima. Kakav će, dakle, biti naš stav u tom slučaju? Hoćemo li podržati opće slobode, ili se opredijeliti za moć države i zaštitu bezbjednosti? Ja ne nudim odgovor, samo postavljam pitanja koja bi trebala obilježiti naš novi, nadolazeći vjerski diskurs.


c) EKONOMSKA DIMENZIJA: Neki izvještaji ukazuju na to da bi svjetska ekonomija u narednim godinama mogla oslabiti i za 70% kao posljedica aktuelne krize. Shodno tome, možemo očekivati da svjetska ekonomija pribjegne novim rješenjima od kojih bi neka mogla biti pogubna za srednju i siromašnu klasu, dok bi druga mogla biti eksploatatorska a ne razvojna, pa bi glad i bijeda mogli zahvatiti velik dio čovječanstva. Time bismo izgubili pretpostavke dobrog života i raskoši u zemljama koje su ranije imale dovoljno ili čak bile bogate. Kako ćemo se, dakle, postaviti prema tim promjenama? Kako ćemo u vjerskom pravu (fikhu) uspostaviti načela za sredinu koja čuva kapital i vodi brigu o pravu siromašnog i trudu trudbenika a da se ne ogriješimo o opći pogled na razvojni kotač u jednoj državi a potom i u čitavom svijetu?

d) OBRAZOVNA DIMENZIJA: Kriza je u potpunosti izmijenila lice obrazovanja. Naime, obrazovanje je od davnina upravljalo svim nivoima – od osnovne škole do specijaliziranih naučnih konferencija. Mi u svojoj islamskoj kulturi baštinimo čitavu silu izrečenoga u pohvalu usmenog kazivanja i sjedenja pred učenjacima. Učenjaci kod nas nisu samo spremnici znanja, već žive moralne škole, pa njihovim uvođenjem u društvene mreže i uopćavanjem posebnosti šerijatsko-pravnih nauka ulazimo u jednu novu etapu za koju trebamo ustanoviti načela i pojmiti je kako bismo mogli regulativno korespondirati sa njom prije nego nam nepovratno izmakne iz ruku.

e) MORALNA DIMENZIJA: Kriza je na vidjelo iznijela moral država, ali i moral pojedinaca. Mnoge vrijednosti međunarodne zajednice i institucija međunarodne zajednice su ustuknule pred interesima. Kako onda da musliman kao pojedinac sačuva svoj moral u takvoj klimi, ispunjenoj pragmatizmom? Kako muslimanska država da sačuva svoje vrijednosti pri sučeljavanju sa svjetskom zajednicom koja se rukovodi samo interesima i profitom? K tome, kako da sačuvamo moralne relacije i na najnižim nivoima: među rodbinom, komšijama i prijateljima? I na temelju čega? Hoće li musliman sada biti više individualac? Je li to ono ispravno, legitimno i ono što je njegov interes?

f) NAUČNA DIMENZIJA: Ovaj aspekt sam ostavio za kraj da bih ukazao na njegovu krajnost i sveobuhvatnost. Neki spletkaroši i prostaci potpalili su ratni plamen između vjere i nauke i možda čak iznova oživjeli staro evropsko naslijeđe u kojemu se vjera i nauka otimaju za činjenice života. Jedan je čak izjavio da je „jedan liječnik bolji od 150 hiljada imama!“, i time se vratio pogrešnom shvatanju vjere, ili pogrešnom shvatanju nauke. Vjera, naime, nikada nije tvrdila da je došla radi liječenja od virusa, operacijskih zahvata ili iznalaženja cjepiva, kao što ni čovjek nije došao s medicinom da bi liječio duhovne patnje i bdio nad spletom zajednice. Ova kriza pruža nam zlatnu priliku da iznova objasnimo prirodu odnosa između vjerskih i prirodnih nauka, odnosno odnosa vjerskih nauka sa svakom od njih. Pogrešno je te nauke, među kojima je i medicina, tretirati kao „nevjerske“, kako je to uobičajeno u praksi, koje stoje nasuprot vjerskih nauka: fikha, tefsira itd.

Sada imamo dobru priliku i trebamo se potruditi da se njome okoristimo a ne da je izgubimo u marginalnim fikhskim razmiricama i nevažnim akaidskim dilemama. Dajte da ovu nevolju pretvorimo u priliku, a ovu karantenu u preispitivanje, pa da budućim generacija ostavimo naučnu baštinu kojom će se orijentirati i druge upućivati na nju.

Molim vas, časne vjerske učenjake, da mi oprostite što sam bio pomalo nemaran i što sam kasno progovorio o ovom pitanju. Vjerujem da se u ovoj skupini nalazi elitni dio muslimanskih učenjaka, njihovi velikani. Doista vjerujem da svoje rasprave o spornim pitanjima i propisima – poput npr. apostazije i sl. - trebamo zamijeniti vizionarskim pitanjima, značajnim za budućnost svjetske muslimanske zajednice i generacija koje dolaze. Molim vas da uzmete učešća u diskutiranju o svakoj od gore spomenutih tačaka i da tome pridodate sve što smatrate prikladnim. Neka nam cilj bude usvojiti zaključak o stanju vjerovanja i pobožnosti u islamskom svijetu nakon korone, poput onih zaključaka o tome koji dolaze od zvaničnih institucija, kako bi se učenjaci, pozivači u vjeru, ali i institucije, mogle pozivati na nj i koristiti se njime, te ga učiniti znakom da se islamska misao od bavljenja prošlošću okrenula bavljenju budućnošću.

---

Fussnote:

---

• ^*]Autor je direktor Instituta za islamsku misao u Ankari, bivši predsjednik Dijaneta Republike Turske. Ovo je njegovo izlaganje na sastanku Vijeća povjerenika Svjetske unije islamskih učenjaka, koje je održano putem video platforme, sredinom ramazana 1441. h. godine (maj 2020. godine).

---

S arapskog preveo:
dr. Mustafa Prljača