Autor: Aziz Hurem

AZIZ HUREM: U Bosni i Hercegovini prva vladajuća garnitura u nezavisnoj državi se nakon jednog ili dva mandata povukla ili ih narod nije više htio birati. Ili su oni bili siti vlasti ili se njih narod nasitio. Uglavnom, otišli su sa političke pozornice sa svijetlim obrazom ili svjetlijim nego svi oni koji dođoše poslije njih. Iako rasparčani u bezbroj frakcija, manje brojni, okrenuti jedni protiv drugih, negdašnje partijske kolege, kako kod Bošnjaka, tako kod Hrvata, tako kod Srba.

Imao sam jednog komšiju, spokoj njegovoj duši, koji je imao širok zemaljski posjed ali je tanko živio. Od zemljoradnje i poljoprivrede, bez tehničkih pomagala i današnje tehnologije u brdovitoj Bosni kao i svugdje se, istina, nije moglo umrijeti ali, i živjeti je bilo vrlo teško. Životarilo se na „slamku“ ili „kašičicu“. Tako je taj naš komšija za svog sina – kada je trebao da se po odsluženju ondašnje i tamošnje JNA soldaćije vrati kući posudio (u narodu se to rekne ukajtio – jer je kajdanka bila teka u koju su se bilježile muzičke note) neku paricu od jednog drugog našeg komšije koji je isto tako ili možda još teže živio nego i on sam. Te novce je poslao svome sinu da kupi civilnu munduru kako bi se imao u čemu vratiti kući, jer se vojničko odijelo i sve drugo moralo razdužiti i ostaviti u kasarni. Danas, djeca tog, nekadašnjeg JNA-vojnika posjeduju enormno bogatstvo. Bogatstvo, u toj mjeri da im kuće i familiju moraju obezbjeđivati Security-radnici, a djecu odvoziti i dovoziti iz škole posebna sigurnosna služba.
Svako od nas se često puta zapita: kako je moguće da od onakvih roditelja ‚otpadne‘ takvo dijete. Ovakvi primjeri mogu ići u obadva pravca. Od ne tako lijepih (slikovitije rečeno ružnih) roditelja da djeca budu neobično zgodni, lijepi, šarmantni i sa najboljim fizičkim osobinama. Takvoj djeci se lakše otvaraju vrata i šanse za uspjeh su im veče.
Ili, babo, majka, dedo i pra i čukun dedo, svi bili age i begovi, štovani, cijenjeni, čestiti, pametni čija se riječ uvijek pikala i bila posljednja – i sve to uništi i satare jedan izrod, bekrija i nesorta. Imao nije znanje, i rasprodao imanje. Osim toga zameo trag i svojim očevima i djedovima i okrnjio njihov ugled i cijenu.

*****
Ne dešavaju se takve i slične stvari samo u Bosni – iako su kod nas jako izražene i česte. Toga ima širom svijeta. Zbog toga padaju i carstva i kraljevstva, i druga se iz pepela uzdižu. I pored puste želje i nastojanja da ih sinovi ili kćeri naslijede na dvoru - i oni to vrlo dobro izrežiraju, pripreme i urede te ih udaju i ožene sa nekog drugog dvora samo njima ravnim – pa opet i ipak i uprkos svemu bude suprotno od onoga kako su carevi ili kraljevi željeli i planirali. Carstvo, ili se uruši ili ga drugi osvoji.
I, ne daj Bože, da nije tako. I ovako se jedva koprcamo, a tek kako bi bilo da je bogatstvo, znanje, moć i vlast uvijek u istim rukama.
Pretakanje i dobra i zla, i znanja i neimanja, i ljepote i sramote, i svega na ovome Svijetu iz ruke u ruku od jednih do drugih je i priridni i Božiji zakon. Pa, da nije tako zar bi Sunce i Mjesec obilazili cijelu Zemlju. Tako to mora i treba biti, tako je najbolje i tako je određeno. Svako drugo i drugačije – što bi bilo uređeno po našem željama i planovima, po našem rasporedu časova bi bilo haotično i pogubno.

*****
Imati sluha – ne znači samo imati senzibilne uši odnosno bubne opne pa razlikovati muzičke tonove, izoštren sluh za dobru pjesmu itd. To jeste važno i najvažnije kod muzičara. Ali imati sluha za sve i svakoga je sasvim nešto drugo. Znati osluhnuti dječiju dušu, želju supružnika, imati sluha za ekonomiju, osjetiti puls naroda, imati osjećaja za radnika, siromaha, nemoćnog i bolesnog i na koncu imati sluha za politiku je posebna vrsta sluha koja uključuje sve ovo nabrojano i više i šire od toga.
Nisam siguran da današnji političari imaju razvijeno ovo čulo. Političko čulo sluha im je otupilo a zatomila ga je želja za vlašću. U ovom momentu nije uopće važno kakvog su obrazovanja i koje škole su završavali. Da li su arhitekti, ekonomisti, ljekari, sociolozi,..... ili bilo šta drugo. Šta god da su, reklo bi se da socijalne nauke i povijest nisu listali a možda ni knjige otvorili. A da jesu, znali bi makar to da su največi i najjači vladari silom uklanjani. Pogotovo oni koji sami sebi odrediše da vladaju dok su živi. Kako u dalekoj prošlosti tako isto u nedavnoj i nigdje drugo nego tu nama blizu, pod nosom.
Konkretno. U Bosni i Hercegovini prva vladajuća garnitura u nezavisnoj državi se nakon jednog ili dva mandata povukla ili ih narod nije više htio birati. Ili su oni bili siti vlasti ili se njih narod nasitio. Uglavnom, otišli su sa političke pozornice sa svijetlim obrazom ili svjetlijim nego svi oni koji dođoše poslije njih. Iako rasparčani u bezbroj frakcija, manje brojni, okrenuti jedni protiv drugih, negdašnje partijske kolege, kako kod Bošnjaka, tako kod Hrvata, tako kod Srba. I kada se primaknu izbori svi se dignu na noge kako bi ujagmili što više stolica u parlamentu, vladi, a potom u privredi, kulturi, itd. Ne bi bilo ni po' jada da njihove osute partije a, koje se od izbora do izbora i dalje osipaju i sebi stvaraju ili pandana ili premca i koji se u borbi za vlast obrušavaju jedni na druge do iznemoglosti te tako i na taj način prave podjele u narodu ni krivom ni dužnom. Dakle ne bi bilo tako strašno da oni vodeći, na vlasti oslabljeni, - kada vide da su tijesno prošli, ne sklapaju saveze i koalicije i sa crnim đavolima samo da bi ostali tu gdje jesu.
Ono što je još zamršenije i ne razumno je da politika ima upliva u vjerske institucije. Zašto i kako je to tako – znaju oni u vrhu politike i u vrhovima vjere, odnosno IZ. A, da jedni drugima idu na ruku i da se kriju jedni iza drugih to znadu i oni i narod.
Narod zna i to, da su te politike i vjere uvezane sa politikama i vjerama susjednih zemalja, kako one dvije tako i bošnjačka. No bošnjačka politika sa težištem u najjačoj i najbrojnijoj političkoj stranci je već 30 godina u sprezi sa sandžačkom istoimenom strankom, koja kako kažu, nije mnogo šta uradila za Bošnjake Sandžaka. Ali ono što je najčudnije da ta „istoimena“ podupire paravjersku IZ Srbije sa nekom ulemom koji su se oturili od IZ u BiH, njezinog reisu-l-uleme i Rijaseta sa sjedištem u Sarajevu, i uz pomoć srpskog režima osnovali IZ Srbije sa sjedištem u Beogradu. Dok istovremeno postoji Mešihat Islamske zajednice u Srbiji čiji je muftija najviši predstavnik, a njemu je vrhovni poglavar Reisu-l-ulema u Sarajevu. Bošnjaci Sandžaka koji pristaju uz sadašnjeg i bivšeg muftiju su opet politička opcija koja samostalno krči put prema Beogradu i Trgu Nikole Pašića na broju 13, a koju opet Sarajlije optužuju da im osipaju političko stado.
Za osipanje političkih partija ne treba kriviti članstvo ili birače nego rukovodstvo, na kraju izbora i brojače, „Zato što nisu dobro prebrojali“.
Treba kazati i ovo: apsurdno je da se kunu i da nam pričaju o jedinstvu a tako se dijele i dijele bošnjačku zajednicu vodajući za sobom naivne insane kao ovce u stadu. Kada će jedanput uhavizati da obični čovjek, a takvih je najviše, nije ni za kakve podjele i separatizme.