Autor: Aziz Hurem

AZIZ HUREM: U ova CORON-ska vremena posjećenost džamija u BiH je bila dobro reducirana ili svedena na minumum – pa ipak ni jedan džemat i džamija nisu zavapili za finansijskom pomoći. Jer, iza njih i ispred njih stoji jedna stamena institucija na tvrdim temeljima. Slučaj u bošnjačkoj dijaspori je sasvim drgačiji. Pošto je dijaspora u početku bila prepuštena sama sebi, sami su se organizovali, dovijali i snalazili – tako je to ostalo i do dan danas. Iako sada u Sarajevu pri IZ imamo i „Ured za Dijasporu“ koji bi htio da dovede naše džemate kol‘ko-tol‘ko u red, mi se nedamo, otimamo, bunimo, bojimo i po onoj našoj tvrdoglavoj – nećemo tutora. Dakle, šta se dešava?

U većini razvijenih zemalja možete osnovati firmu, poduzetničku djelatnost ili pod naški rečeno otvoriti preduzeće za sam jedan dan, ukoliko ispunjavate uslove i valjane dokumente. Ali tu istu ne možete zatvoriti za cijelu jednu godinu. Potrebno vam je godinu dana da vas ugase i zatvore vaše akte u administrativnom, državnom, finansijskom, penzijskom i ostalim sektorima. I to samo i tek onda ako im niste dužni, odnosno ako su čisti računi između vas i ovih „sektora“. No ukoliko ste ostali malo kratki kod državni institucija onda se rokovi zatvaranja produžavaju sve dok vam ne uzmu novaca onoliko koliko su oni zacrtali i izračunali. I osim toga, ako nemate tih novaca u zalog ide imovina firme, pa ako još uvijek fali onda egzekutori se protežu i u avliju, kuću i sve do spavaće sobe tražeći kakvo čekmedže ili nešto drugo vrijedno.

Pokretanje privredne, uslužne i bilo koje druge djelatnost je uslovljeno nizom faktora. Jedan od najbitnijih između ostalih je broj stanovnika na tom području koji bi po vašim pretpostavkama trebali postati vaši konzumenti, u tom dijelu grada ili šire na koji i sa kojim brojem budući poduzetnik mora računati. Npr. općinska državna vlast prilikom izgradnje novih gradskih naselja planira, školu, dječiji vrtić, trgovine za prehranu, apoteku, sportske objekte i terene itd. Tako isto, budući pekar, frizer, mljekar, bi trebao i morao da zna kojeg obima i broja su oni koje on treba da podmiruje sa hljebom, da ih šiša ili im prodaje neku drugu uslugu.

Poređenja radi – stanujem u dijelu grada koji ima četiri i po hiljade stanovnika, pet-šest restorana i kafana ukupno, jednu benzisku pumpu, tri trgovine prehrambenih proizvoda, jedan fudbalski i jedan golfski teren, itd. U gradiću u kojem sam rođen i iz koje dolazim ima tri i po hiljade ljudi, žena, i djece. Ali moja čaršija ima najmanje trideset kafana, desetak benziskih pumpi i isto toliko ili više trgovina prehrane. Neki od ovih rade „dobro“, neki manje dobro a neki nikako. Svakodnevno se zatvaraju i ponovo otvaraju pod drugim imenom i sa drugim vlasnikom i tako iz dana u dan već godinama.

*****
Na drugom polju, onom duhovnom, u IZ u BiH unutar državnih granica funkcioniše to sasvim drugačije i organizovanije. Da bi ste organizirali novi džemat i izgradili džamiju potrebno vam je ispuniti niz uslova i dobiti od saglasnost od uleme u vrhu IZ. Pored građevinske dozvole i procedure od nadležnih općinskih vlasti potrebno vam je broj onih koji će dolaziti na salat / molitvu, plaćati članarinu, izdržavati i održavati džamiju, broj djece koja će dolaziti u mekteb / vjeronauku, blizina odnosno daljina već postojeće džamije itd., su faktori koji uslovljavaju odobrenje i saglasnost. Kada se to sve poreda i složi, imami u tim džamijama će redovno primati plaću, njihovo penzijsko i socijalno osiguranje bez problema redovno izmireno i ostali režijski troškovi će biti podmireni iz džematske odnosno medžliske kase ili ukoliko i tu zafali mogu se obratiti pretpostavljenim u Sarajevu. U ova CORON-ska vremena posjećenost džamija u BiH je bila dobro reducirana ili svedena na minumum – pa ipak ni jedan džemat i džamija nisu zavapili za finansijskom pomoći. Jer, iza njih i ispred njih stoji jedna stamena institucija na tvrdim temeljima.

Slučaj u bošnjačkoj dijaspori je sasvim drgačiji. Pošto je dijaspora u početku bila prepuštena sama sebi, sami su se organizovali, dovijali i snalazili – tako je to ostalo i do dan danas. Iako sada u Sarajevu pri IZ imamo i „Ured za Dijasporu“ koji bi htio da dovede naše džemate kol‘ko-tol‘ko u red, mi se nedamo, otimamo, bunimo, bojimo i po onoj našoj tvrdoglavoj – nećemo tutora.
Dakle, šta se dešava?

Dešavalo se i dan danas se dešava da mi organiziramo džemate i otvaramo mesdžide kako se kome sviđa i kako kome odgovara. Najčešće cijepajući jedan i ne tako veliki džemat na dvoje samo zato što nam se ne sviđa hodža ili rukovodstvo. Ne pitajući se, hoćemo li mi to moći nositi, je li to svrsishodno, je li ljudski a najmanje pitajući se je li to islamski. I onda za kratko vrijeme počinjemo kuburiti sa finansijama i brzo se posvjedoči da su nam namjere bile pogriješne a ciljevi ne ostvareni. Tu se nevolje ne završavaju nego se samo produbljuju i produžavaju. Imami ostaju bez ionako mizerne plate, kirija – naknada za korištenje prostorija – se ne može platiti, ostale dadžbine i režijski troškovi redovno pristižu i naš hal svakako težak i dalje se komplicira. Osim toga, pošto su to džemati sa malobrojnim članstvom i priliv sredstava i u normalnim okolnostima nije dovoljan, hodža mora skinuti džube i dodatno raditi neki mizeran posao kako bi mogao familiju izdržavati.

Naravno, da niko nije mogao ni sanjati da će se desiti da nam džamije budu zatvorene par mjeseci. Niko to nije mogao ni znati ni naslutiti. CORONA je samo ogolila naše krhko stanje i nepostojanost. I sada imamo ili smo već imali da pojedini mali džemati ne mogu izmirivati svoje redovne troškove, te se obraćaju i mole za novčanu pomoć. Koga mole, od koga traže? Pa opet od onih redovnih koji redovno svraćaju u Božiju kuću. Jer oni što dolaze samo za Bajram ili kad mu neko umre su ne poznati i ne dostupni.

I tu i u ovome se ogleda i očituje naša postojanost i ozbiljnost. A, zar nije i zar ne može sve biti povezano, uvezano, organizirano, institucionalizirano gdje niko ne bi mogao raditi ništa na svoju ruku ili kako ko hoće. Neću da vjerujem, ali moram da kažem da – mi u velikoj mjeri nosimo taj arapski sindrom ne jedinstva.

„Pa zar da ti ja čuvam hodžu i pazim džamiju čekajući tebe od Bajrama do Bajrama i samo kad ti neko umre“, – reče jedanput u sijelu jedan mutevelija – bijesan na one bajramske muslimane.