Autor: Said Šteta

SAID ŠTETA: Ovdje se kalem rukom domaćina narezuje, a gost samo sjedi i šećeri čula svoja. Napij se vode sa izvora! Ali ne barči srce Neretvice! Ustat će i onaj što stoljećima “ase leži” ispod velikog kamena. Ustat će kosti momaka razbacane po Igmanu i Podveležju, za tebe što su izginuli. Ne barči u čovjeka iz doline Neretvice! Ne barči Klišanina! Nije on mahnit kakvim ga pišeš, nije ni naivan kakvim ga kupuješ, nije ni neuk da pohlepu ne čita. Samo je čovjek otpao sa sise materine pa stida ima, ali se ne boji ni vuka ni uskoka. I pijan Boga sa poštovanjem spominje, a ti to ne znaš ni kad si trijezan. Jer bi i Bogu štogod ukrao samo da možeš nebo rukama dohvatiti. Zato upamti! Ono gore što vidiš da se napinje ispod Vitreuše, pjenušavo k’o šerbe bajramsko, vrije da se zatrese i Vranica i Zec i Bitovinja. E to je srce Neretvice. A sve dalje je krvotok! Svaki čovjek, i dijete i starac, i tetka Hanifa što je Titi rekla: “Šabane, ja hoću stan!” I djevojka što njiše prsima sočnijim od rodne grane ašlamove, i momak što na kamenu sjedi i puši k’o da mu dragu za drugog udaju. Svi su oni Neretvica!

Njenom dolinom prolazile su karavane i psi lajali iza brda. Čovjek je iz kamena šaku brašna izvadio.
I kad se ratovalo, uzimali su tog čovjeka, i stara i nejaka, i taman za ženidbu, a vraćali ga u ćefinima.
Rimsko joj carstvo utrobu prevrtalo, pod tursku svilu najljepše puti bi skončale a muško u vojnu odvodili. Austro-ugari ime čovjeka izbrisaše. Eno im stabla kestena u gaju, kada su kušali zemlju pitome doline, i sve se čudom čudili. Ostao čovjek Neretvice! Ostao Bogu mio!
Na svakom brdu još je kamenih blokova velikih k’o hambar za kukuruze i ječam.
Na njima piše: “Ase leži!”
Zelen si ti k’o otava ‘nako s kraja jeseni. Toliko zelen da se u crijevima ne zaustaviš, kada si kidisao na njegovo srce. Jah! Zelen, ili ti oči pohlepa zamutila. Protrljaj ih! Vidi hajvanu! Vidi dobro!
Ono gore što vidiš da se napinje ispod Vitreuše, pa se zatrese i Vranica i Zec i Bitovinja, e to je srce Neretvice. A sve dalje je krvotok!
Drzniče što si sa šejtanom pazar tvrdio, nezreo si i neuk, neodgojen i bezobrazan. Kako te takvog u svijet pustili. Imaš li ćaću, mater, ili te nako na flašu odgojili k’o zvjerinje odbačeno. Pogledaj bolan voćku svakojaku što iznad krvotoka Neretvice rađa, od medne rose svaka je slađa. Uberi, pojedi, i kući ponesi, ali kalem ne barči.
Odmakni!
Ovdje se kalem rukom domaćina narezuje, a gost samo sjedi i šećeri čula svoja. Napij se vode sa izvora!
Ali ne barči srce Neretvice!
Ustat će i onaj što stoljećima “ase leži” ispod velikog kamena. Ustat će kosti momaka razbacane po Igmanu i Podveležju, za tebe što su izginuli.
Ne barči u čovjeka iz doline Neretvice! Ne barči Klišanina!
Nije on mahnit kakvim ga pišeš, nije ni naivan kakvim ga kupuješ, nije ni neuk da pohlepu ne čita. Samo je čovjek otpao sa sise materine pa stida ima, ali se ne boji ni vuka ni uskoka. I pijan Boga sa poštovanjem spominje, a ti to ne znaš ni kad si trijezan. Jer bi i Bogu štogod ukrao samo da možeš nebo rukama dohvatiti.
Zato upamti!
Ono gore što vidiš da se napinje ispod Vitreuše, pjenušavo k’o šerbe bajramsko, vrije da se zatrese i Vranica i Zec i Bitovinja. E to je srce Neretvice. A sve dalje je krvotok!
Svaki čovjek, i dijete i starac, i tetka Hanifa što je Titi rekla: “Šabane, ja hoću stan!” I djevojka što njiše prsima sočnijim od rodne grane ašlamove, i momak što na kamenu sjedi i puši k’o da mu dragu za drugog udaju. Svi su oni Neretvica!
Ustat će onaj koji nogu nema, i ratar što kraj rijeke zemlju ore za nafaku. Ustat će i onaj što pušku nosi! Ustat će pjesnik što mu u stih siječeš! Ustat će ljekar što vida rane! Ali kada mu dirnu rijeku on samo jednu ranu ima. Ustat će učitelj što ih u svijet poslao za još znanja. Ustat će ribar jer mu vodu mutiš. Ustat će dijete u stomaku majke! Ustat će vila što u gorju spava! I nemoj više nikada reći Klišani, pa se nasmijati kao da spominješ olovne vojnike koje ćeš redati u svoje pobjede pohlepe. Jok! To su ljudi!
U njima ima više časti nego si je dunjalukom sreo. U njima kuca srce Neretvice, samo ti ne umiješ čuti. U tvojim ušima zveči gvozden novac, a u grudima kuca pohlepa. Ono ti i nisi čovjek!
Ti koji bi rijeku sam da piješ a toliko usta pored korita da ostanu žedna.
Upamti!
Dokle god bude kucalo srce Neretvice gore ispod Vitreuše, kucat će srce dječaka i starca, i starice sa dvije jemenije oko glave, i djevojke što udaju odgađa jer joj hoće ukrasti rijeku. Kucat će kosti njenih junaka razbacane diljem svijeta, i kosti ispod kamenih blokova na kojima piše “ase leži” i svi će u glas ponavljati: ”PUSTI ME DA TEČEM”!
Neretvica će teći, a i ljudi pored nje! Upamti to!