Autor: Elmedina Muftić

Dotle Senad Hadžifejzović, u studio dovodi idejnog tvorca i tehničkog konstruktora genocidne tvorevine Dragana Đokanovića, i s velikim poštovanjem i uvažavanjem mu po drugi puta daje priliku da iz njegovog studija pljuje po emocijama našeg naroda, i da po hiljaditi put puca u ubijene žrtve genocida.

I dok Bošnjaci otkopavaju nove masovne grobnice gdje su srpski zločinci skrili tijela i kosti ubijenih žrtava genocida. Dok obilježavamo 11.juli i 20.juli, genocid u Srebrenici i Prijedoru. Dok bošnjačke majke oplakuju ubijenu djecu, po njih 6, 5, 4, 3, 2, 1 sinova. Dok nam se oči stišću od slika užasa izvršenog genocida, završne faze potpunog uništenja Bošnjaka i držae Bosne. Dok majka Nura preživljava po hiljaditi puta ubijanje svoga sina Azmira. Dok majka Hava Tatarević dočekuje 23.juli, kad su joj u jednom danu ubili šest sinova i muža; Seada, Senada, Nihada, Zijada, Zilhada, Nishada i babu im Muharema. Dok majka Saliha iz sela Dobrak kod Srebrenice začeplja uši da ne bi čula najtužnije dozivanje koje je planeta Zemlja upamtila, Ramino dozivanje sina Nermina u smrt, čija su tijela bačena u bezdan jedne od inih masovnih grobnica. Dok sakupljamo rasute koščice našeg naroda, po primarnim, sekundarnim, tercijalnim… masovnim grobnicama, kako bi ih sahranili u nekoj od niza kolektivnih dženaza, na kojima je sve manje preživjelih srodnika koji bi mogli ukopati po koju kost nađenu u grobnicama. Dok majka Hajra Ćatić ima samo jednu želju da pronađe i kost od sina Nine Ćatica, jednog od deset hiljada ubijenih u srebreničkom genocidu.

Dotle Senad Hadžifejzović, u studio dovodi idejnog tvorca i tehničkog konstruktora genocidne tvorevine Dragana Đokanovića, i s velikim poštovanjem i uvažavanjem mu po drugi puta daje priliku da iz njegovog studija pljuje po emocijama našeg naroda, i da po hiljaditi put puca u ubijene žrtve genocida.

Znamo da je za neke i samo dno najveći vrh, ali mislimo da je ovo i više od dna, za ovakve se podlosti nema riječi. Kao što se nema riječi i na to da je sebi Faris Gavrankapetanović, ma čiji da je sin bio dao za pravo da u UKCS poslije agresije i genocida zaposli ovog genocidnog skota. Nije UKCS vlasništvo Gavrankapetanovića ni bilo koga, za taj klinički centar, kao i Bosnu najbolji su dali svoje živote.

I sad nam siluju pamet, onu istu pamet koju nam je zločinac Ratko Mladić razvlačio, dok je pokušavao u djelo pretvoriti idejno rješenje Dragana Đokanovića, kojeg poštuju i Senad i Gavrankapetanović.