Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Pisana rijec

Povratak Gospodaru Hasana Ćorića u 105. godini života i stalno propitivanje o čovjeku
HASANOVE PAPUČE
Autor: Said Šteta
Objavljeno: 22. July 2020. 15:07:12


Čovjek!
Ova se riječ otme sa usana zakašnjelo, kao putnik što gleda u zadnji vagon odlazećeg voza. Škrti da priznamo tuđu dobrotu, da se ne umanji nešto naše, za koje ne znamo ni da li imamo. Savijen k’o klupko namotane pređe, sjedim na isturenom dijelu makfila što se k’o balkon proteže bliže mihrabu. Mladi mujezin, student, uči Kur’an i miluje nas glasom, pa se svaki harf lijepi na čula k’o medna rosa. Hafiz sjedi na trećoj stepenici mimbera, pomjera stolicu na kojoj je savijen tespih od drvenih bobaka, dok mu pogled ostaje na Hasanovim papučama. Bliže zidu, tu ispred mimbera, svakog petka na stolicu sjeda Hasan Ćorić i tako troši svoju stotinu i četvrtu godinu. Pored njega, zbog gužve, jer petkom ni igla ne može pasti između džematlija, hafiz spušta lice na stepenicu, a sa desne strane mu Hasan. Koju minutu prije ezana, hafiz je znao uzeti njegovu desnu ruku u svoju, a lijevom joj milovati nadlanicu i ponešto bi šapnuo Hasanu. Njegovo čisto lice na kojem ne stanuju bore, zasijalo bi posebnim nurom. Usta se razvuku u blagi osmijeh i tako nekoliko puta. A kada stignu Preporod novine ili takvim, hafiz mu ih uruči kao plaketu. Poravnaju poglede i tako ostanu kao slika. Oči napoji ljepotom Hasanove starosti u koju nije dao da trun padne. Stvoritelj je htio da poživi dugo. Rodio se u Jelahu kod Tešnja, ali za znanjem ode u Sarajevo. Tamo ga drugi svjetski rat zatekao na poslovima tehničara rendgena. Kada bolnici u Zenici zatreba tehničar, Hasan se javi dobrovoljno. Bilo je to 1948.godine, Hasan dođe u staru bolnicu. Kasnije će napraviti novu.

Tu zaradi punu penziju od četrdeset godina rada. Skoro pola stoljeća on je penzioner. Ostao bez svoje hanume Fazile, sa kojom je dobio tri kćerke, i proživio pedeset i dvije godine. Onda dovede Džemilu, pa i sa njom bi trinaest godina. Sada je sam, i ne žali se. Paze ga kćeri i unučad.

Nema ga!

Odozgo gledajući, čitam tu rečenicu na zabrinutom licu hafiza. Ja preko ramena pogledam u ćošak do ograde na makfilu. Nema ni Abulaha slikara! Nema mu ni sinova. Pašo, onaj sa naočalama, svakog petka mi prstom dodirne rame, da se okrenem i onda se selamimo. Nema ih! Na Abdulahovu stolicu sjeda neki nepoznat čovjek. Haman ga noge izdaju!?

Student mujezin zauči ezan. U maloj Potočkoj džamiji kao u mravinjaku. Ljudi stisnuti jedan uz drugog, a da ne osjećaju tjeskobu. Duše k’o đemre igraju na bošči imanskoj, sa koje će mrvu sevapa zagrabiti. Hafiz ustaje, a pogled mu se stalno vraća na praznu stolicu i Hasanove papuče okrenute ka kibli ispred mimbera. Nema ga, prošapta sebi u kragnu. Ama da nije vrijeme namaza, još bi poslao hadžiju da trkne autom pred njegovu zgradu. Jok! Da je izašao pred zgradu, čovjek što drži ribarnicu ne bi ga pustio, nego fino sjeo u svoje auto i dovezao. Tako on svaki petak. Misli se zaigrale u hafizovoj glavi i uznemiriše ga. Desnom rukom protrlja lice i bradu, sagnu se do papuča. Uzima ih, pa ih stavlja u najlon kesu. Onda žutom štipaljkom zatvori, baš kako to svaki put uradi Hasan. Još jednom zamoli džematlije da se pomjere i ustupe mjesta, jer napolju je hladno. Ali i tamo, na hasurama ispod zimzelena, ljudi čekaju poredani da čuju njegovu hutbu. Umije lijepo!

“To što je neko ministar, vezir, što je neko predsjednik ovoga ili onoga, direktor ovoga ili onoga, profesor ovdje ili ondje, ne znači i da je istinski čovjek. Čovjek se je prvo u srcu, pa onda i među ljudima. Zato pokreni se, budi prvo čovjek, a onda ostalo što želiš i možeš!
Molim Allaha dž.š. da nas tim putem usmjeri i olakša ga.”
Završi hafiz još jednu hutbu mameći uzdahe džematlija. Samo što se raziđoše, hafiz uputi mladog mujezina da vidi šta je sa Hasanom. Nije stigao ni na kahvu, što se nakon džume pije, i umjesto rahat lokuma zašećeri kakvom šalom, nekad i masnom.

- Svrati prvo u ribarnicu, znat će čovjek, šta je god. Reče hafiz mujezinu dok je uzmicao uz mahalu, gore među zgrade. Opet roj misli zaigra u glavi. Što ti je čovjek? Cijelo stoljeće tu kraj mimbera, podereš na desetine postekija, ćilima i nebrojeno pantalona na koljenima. Onda ti ostanu papuče i tespih.

- Na hair! Reče na stepenicama, te samo pomjeranjem usana izusti dovu koju ponavlja svaki put kada ga obuzme nemir. Još se jednom okrenu i ugleda mladog mujezina kako trči njemu.

- Otišao sa unukom u drugi džemat. Veli čovjek u ribarnici, eto poželio hafiz u Blatuši da ga vidi u svom džematu, pa mu Hasanov unuk ispunio želju.

Hafiz potapša mujezina po ramenu, pa sa obje ruke pređe od čela do brade, tako potvrđujući dovu.

...
Petak je, i već smo zakoračili u januar nove godine. Sjedim na istom mjestu, potpuno svjestan malehnosti svog bitisanja u džamijskom prostoru, očima mjerkam praznu stolicu Hasanovu. Na stolici tespih, a tamo pored za stepenicama u najlon kesi Hasanove papuče. Gledam, dok u mislima ograđujem riječ “čovjek”. Baš kao bašču u kojoj svakojaka zelen raste, pa da hajvan ne provali i zijan učini. Koliko god u tu ogradu zidao dobrote, malo je. Zato prebirem po duši da je nađem još.

Dolazi Hasan i sjeda na stolicu. Uzima najlonku i spušta crne papuče ispred nogu. Dolazi i Abdulah sa sinovima. Sa moje lijeve strane gurka me moj hadžija, dok mu lice zasija osmijehom, baš kao da je snop zraka uvukao se kroz mali prozor. A dolje, na trećoj stepenici mimbera sjedi hafiz. Već mu je Hasanova desna ruka u njegovoj, i lijevom miluje nadlanicu. Nešto mu šapnu, pa se obojica nasmijaše. Toliko vedrine na njihovim licima, kao da su dva sunca zasijala, i osvijetliše džamiju.

Eto, to ti je čovjek. U svakom insanu je mrva, ali u džematu dobije veličinu sunca. Puno sunca!



Ostali prilozi:
» SALIM BABULLOGLU NASLJEDNIK HAGANIJA, I NIZAMIJA
Božidar Proročić | 29. September 2020 20:03
» SLIKOVNI RJEČNIK BOSANSKOG JEZIKA AUTORA HAZIMA FAZLIĆA
Bošnjaci.Net | 24. September 2020 14:04
» MAGIČNI SVJETOVI ALDEMARA IBRAHIMOVIĆA
Božidar Proročić | 16. September 2020 22:00
» KNJIGE IMA KO DA ČITA
Eset Muračević | 06. September 2020 14:55
» FILOZOFSKO LIRSKI CITAT IZ ROMANA "(ČUDESNI) BROD”
Dr. Bajram Redžepagić | 27. August 2020 15:07
» PLETAČ SNOVA
Said Šteta | 07. August 2020 14:40
» HASANOVE PAPUČE
Said Šteta | 22. July 2020 15:54
» RASPETO DJEVIČANSTVO
Enes Topalović | 13. July 2020 18:54
» SEHARA LJUBAVI
Eset Muračević | 29. May 2020 14:13
» SJAJNIJI OD ZLATA
Bošnjaci.Net | 20. May 2020 15:38
» ZRNO
Enes Topalović | 09. May 2020 17:30
» „ČOVJEK ŽIVI DOK GA PO DOBRU POMINJEMO“
Senada Đešević, prof. | 15. April 2020 19:00
» SREBRENICA: MIRIS SMRTI OSJETIO SE DANIMA!
Ramzija Kanurić-Oraščanin | 12. April 2020 17:45
Ostali prilozi istog autora:
» ALIJIN SIN
17. September 2020 18:55
» ŽELJKOVA ŽELJA
11. August 2020 16:14
» PLETAČ SNOVA
07. August 2020 14:40
» CRNI LABUDE
01. August 2020 19:49
» BESJEDA “HANUMA SA UNE”
15. July 2020 15:43
» TO JE VUK!
13. July 2020 03:58
» JA SE ZOVEM SREBRENICA
09. July 2020 14:20
» SRCE NERETVICE
24. June 2020 14:15
» SMAJILOVO IME U KAMENU
13. June 2020 18:47
» ZAŠTO ŠUTIŠ, EMIRE B.?
20. May 2020 17:35
» SJEDNITE, USTAŠE!
15. May 2020 18:28
» VIRUS JE U NAMA VEĆ GODINAMA
19. April 2020 16:40
» KAKO MI NERETVICA NA SAN IZLAZI
25. February 2020 16:12