Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Pisana rijec

Novi roman
IZ ŠTAMPE IZLAZI ROMAN „TIHE LIKVIDACIJE 2”, AUTORA MUHAMEDA MAHMUTOVIĆA
Autor: Bošnjaci.Net
Objavljeno: 10. August 2020. 15:08:34


-- Ovih dana iz štampe izlazi osma knjiga poznatog bh. književnika Muhameda Mahmutovića, u izdanju izdavačke kuće Dobra knjiga. Recenziju potpisuje akademik prof. dr. Ferid Muhić, a naslovnicu je uradio Sherock studio iz Zenice. To je roman "Tihe likvidacije 2", čiji je prvi dio izazvao veliku pažnju javnosti i čitalaca, a osnovno pitanje knjige je ima li čovjek pravo sam da se osveti zločincu, ako ga zakoni države ne progone ili čak štite. Moto glavnih junaka je "Kazna ne ispravlja nijednu nepravdu, ali može spriječiti stotinu drugih".

Izvod iz biografije:
Književnik i novinar - Muhamed Mahmutović rođen je u Krakači kod Cazina. Novinarske tekstove objavljuje u mnogim medijskim kućama, ali i u ulozi političkog analitičara, kolumniste ili autora televizijskih priloga.

Glavni je i odgovorni urednik veoma posjećenog portala Senzor.ba.
Pored romana “Tihe Likvidacije 2”, autor je knjiga “Pokošeni cvjetovi Krajine”, “Bogatstvo beskućnika”, “Inat bosanskog goluba”, “Pacijenti”, "Tihe likvidacije", "Priče slučajnih prolaznika" i "Bijeg iz slobode".

Knjige su prevedene na strane jezike i doživjele su više izdanja.

Poznat je i kao recenzent brojnih literarnih ostvarenja, te kao autor književnih prikaza poznatih svjetskih bestselera. U književnosti prati postmodernistički model pisanja, uz mnogo dinamike, što mu je donijelo veliku popularnost kao romanopiscu.

Član je Bošnjačkog akademskog foruma (BAF).

Specijalno samo za čitaoce Bošnjaci.net objavljujemo odlomak iz romana:

ALADŽA DŽAMIJA


Kad neko ima nadimak “Srce”, svakome je prva asocijacija da se radi o nekom dobričini, ali čovjek koji je postao interesantan Ahmetu je dobio taj nadimak zbog zla koje u sebi nosi od djetinjstva.
Ahmet je to saznao dok je još bio na Maldivima, već nakon prvih raspitivanja o njemu.
- “To je moguće samo kod Srba” - ponavljao je u sebi dok je na osnovu informacija koje je dobivao pokušavao napraviti portret zločinca, kako bi našli način da mu priđu.
Srbi, pored nesvakidašnjih nadimaka, daju djeci i imena na kojima će izgraditi svoju osobenost. To su imena od kojih se ničemu dobrom nema nadati, kao na primjer Ratko, Ognjen, Vuk…Ratko će da ratuje, Ognjen će da žari i pali, Vuk je krvoločna divlja zvijer...
Ako je tačna izreka “nomen est omen” (ime je znak), a ispostavilo se mnogo puta da jest, šta očekivati od ljudi koji djeci daju takva imena i šta očekivati od te djece kasnije kad odrastu?
Samo u srpskom jeziku se za čovjeka koji je tvrdo zaspao, kaže da “spava k’o zaklan”. U svim drugim jezicima se koristi ljepši izraz, kao na primjer “spava k’o beba”.
Kažu da se za ovog zločinca nadimak Srce primio veoma rano. Počeo je psovati srce u periodu kad nije bio ni dobro progovorio, što je okolina prihvatala sa smjehom i odobravanjem, a kasnije je nazivao Srce onu djecu koju je zlostavljao. Za one koji su zlostavljali njega, nalazio je druga, pogrdna, imena.
Kako je bilo u djetinjstvu, gdje je pokazao svoj surov karakter, tako se nastavilo u vrijeme kad je kao mladić počeo tražiti mjesta gdje se može jeftino napiti domaće šljivovice, kako bi skupio hrabrosti i počeo se udvarati djevojkama.
Mnoge su ga odbijale, jer su znale o kakvom manijaku je riječ, a on bi takvu počeo vrijeđati i prijeteći govorio: “Sačekaj Srce”! Tako bi se obraćao i muškarcima koji bi stali u zaštitu žrtve. Najviše neuspjeha je imao kod djevojaka koje je najviše želio, Bošnjakinja, ali je uporno napadao i vrebao prilike.
Kao da je znao da njegovo vrijeme dolazi s agresijom na BiH od strane tadašnje SRJ (Savezne Republike Jugoslavije), koju su tad činile Srbija i Crna Gora. Tu je vidio svoju priliku i odmah se priključio paravojnim formacijama kojima je sve bilo dozvoljeno. Imali su pred sobom goloruk narod koji ništa nije slutio, a njima je JNA podijelila oružje i ukopala artiljeriju na najvažnije položaje.
Dragoje Radanović zvani Srce bio je po izgledu prosječan u svakom smislu te riječi. Kao da mu je sudbina dodijelila takav izgled, znajući kako će živjeti, ali se opet može reći da je bila blagonaklona. Izgledao je čovječije više nego bi trebalo da izgleda takav nečovjek. Bio je srednje visine i prosječne kilaže. Na jajastoj glavi su štrljile klempave uši, koje je nastojao prikriti nemirnom kosom boje slame, dok ga ona nije veoma rano počela napuštati. Mnogo bolje bi mu pristajao nadimak Strašilo, ali ga je svijet i dalje iz čiste zlobe zvao Srce.
Zbog svog izgleda i ispodprosječnog uspjeha u svemu bio je iskompleksiran i ljubomoran na sve oko sebe. Posebno na “balije” kako je oduvijek nazivao Bošnjake, koji su u bijelim mantilima bolnice u Foči izgledali tako učeni i otmjeni da ni svoje roditelje nije želio voditi kod njih na liječenje. Ako je ikako mogao, našao bi zamjenu kad je trebalo da idu i čekao negdje na periferiji grada da se vrate.
Njihove hvalospjeve o ljekarima, “koji nisu našeg vjerozakona, ali su tako dobri i ljubazni” prekidao bi grubo uz psovke srca.
Ahmet je često razmišljao o filozofskim pitanjima života, kao što su prošlost, sadašnjost i budućnost. “Takvu podjelu su ljudi napravili da bi sebi nekako mogli planirati život, a ona je potpuno nepouzdana i netačna” - razmišljao je. On se priklanjao tezi onih mudraca, koji su tvrdili da čovjek živi samo u jednom vremenskom periodu, a to je prošlost!
Budućnost - osim što čovjek nije siguran da će je dočekati, ne može ni sa kakvom sigurnošću pretpostaviti kakva će biti, pa se dakle u njoj ne može ni živjeti.
A ni sadašnjosti nema,ili ako je ima onda je ona toliko kratka da je čovjek ne može razaznati i sa sigurnošću reći da je u njoj proživio i jedan jedini sekund, jer dok toga postane svjestan to sada je već prošlo. Pokušavao je izgovoriti to “sada” i istovremeno postati svjestan toga da živi u tom trenutku, u sadašnjosti, ali je prije postao svjestan da je to “sada” prošlo, nego što je bio siguran da živi u sadašnjosti.
“Dakle, živimo svi u prošlosti!” - složi se sa filozofima.
A kako je živjeti u prošlosti nekom poput čovjeka s pogrešnim nadimkom, kojem je prošlost mračnija od najcrnjeg mraka? Njemu je Gospodar svjetova, kao dio kazne već na ovom svijetu, uzeo jednu od najvećih blagodati koje su date čovjeku - zaborav!
On se najviše sjeća onoga što bi najradije zaboravio i jedini način da barem na kratko pobjegne od toga je opijanje alkoholom i trovanje drogama, ali bi mu se i tad odjednom razbistrilo u glavi i sasvim jasno bi vidio unezvjereni pogled one Ismete, koju je doveo na obalu Drine i prijetio joj da će je baciti s litice ako ne pristane na intimne odnose s njim, a ona ga užasnuto odbija. To što će je baciti s kamenom oko vrata u hladnu Drinu činilo manje užasnim od pomisli da je on obeščasti.
U svakodnevnom životu ljudi ne vole kad nešto zaborave. Ljute se i nerviraju zbog toga, a nisu ni svjesni kolika je zapravo blagodat zaborav. Zamislite da se normalnom čovjeku, koji i nije imao nekakvih ekstremnih situacija u životu, sve što je ružno i tužno doživio odjednom sakupi pred očima i da mu teret svega toga padne na dušu u istoj sekundi?
Nije se rodio tako snažan čovjek koji bi nakon te sekunde ostao normalan, ako bi uopće preživio.
Dragoju Radanoviću se takve sekunde stalno smjenjuju otkako je prvu svoju žrtvu odveo u smrt. Svaka od njih ga je na kraju svog života pogledala slavodobitno, kao da ga žali što će morati živjeti s tim, ali je on to tada razumijevao potpuno drukčije. On je njihove poglede tumačio kao molećive poglede njemu, gospodaru njihovog života i jedino je u tim trenucima bio velik u svojim očima. Ali ti trenuci su iščezli. Koliko god se želio tih trenutaka sjećati po svom doživljaju istih, oni mu se nisu više nijednom vratili.
Sad su mu stalno pred očima njihovi slavodobitni izrazi lica.
Da je barem mogao otići kud iz ovog grada. Plašila ga je i sama pomisao da ode živjeti i preko Drine u Srbiju, gdje su ljude poput njega tretirali herojima. U svom rodnom gradu se isto osjećao nesigurno, ali su njegove žrtve njemu samome bile dokaz da je još živ.
Satima bi tako sjedio ispred svog brloga, koji se nalazio iznad lokalnog stadiona u Foči, i, ispijajući flaše jeftine rakije, prizivao u sjećanje one trenutke kad se osjećao jakim i važnim. Ali je mozak uporno odbijao da se sjeća onoga što Radoje želi. Jednom će se i mozak umoriti, mislio je, pa će onda on da uživa u svojim uspomenama.
Nadao se danu kad će ponovo trenutak svoje važnosti moći ponoviti na onima koji su se odnekud opet vraćali u svoj grad, trijebili korov oko razrušenih i spaljenih kuća i imali snage da mu čak zažele dobar dan kad su prolazili pored njegove avlije.
Gledao ih je kako s pobožnom nježnošću uhrpavaju ruševine Aladža džamije i stoje pred njom kao da i nije srušena. Nije mu bilo mrsko po noći te njihove hrpe kamenja ponovo razbacati, a neke od njih, na kojima bi bilo arapskih slova, nosio bi i bacao u rijeku vjerujući da im kolektivno to donosi prokletstvo.
Nekad je volio vodu. Ljeti bi se kupao u Drini, sjedio bi pored nje gledajući sjenke drveća ili ptica u letu. Nekad je sasvim jasno razaznavao svoj lik ili lik djevojaka u koje je bezuspješno bio zaljubljen, a sad samo vidi likove onih koje je bacio u tu hladnu vodu. I ne samo da se ne kupa u njoj, nego izbjegava kupanje i kod kuće, a kad baš mora da se okupa, čini to čvrsto zatvorenih očiju.
I opet ga pobjedonosni pogled njegovih žrtava gleda kroz čvrsto stisnute očne kapke.
Pokušavao bi sjediti pored vode sa štapom u ruci i stalno uznemiravati površinu kako bi otjerao te slike, ali uzalud. Zato je osjećao nekakvu zluradu sreću kad bi na trenutak pobrisao njihova lica s površine vode ubacivši kamen sa nekom šarom na sebi.
Ahmet se nikako nije mogao pomiriti s tim da tako zao čovjek nosi nadimak najkompleksnijeg organa u kosmosu. Iako srce mnogi smatraju običnom pumpom ili mišićem, što ono u krajnjoj liniji i jeste, ono je od Stvoritelja svijeta darovano s mnogo posebnosti.
Taj mišić, ako ga samo tako gledamo, uopće se ne umara kao drugi mišići koje izlažemo naporu. Ako naporno radimo cijelim tijelom u nekom trenutku će nas boljeti svi mišići osim tog mišića bez kojeg ne bi bili živi, a koji je isto naporno radio s drugima.
Srce će nastaviti svoj posao i kad se svi drugi mišići budu odmarali, a neko može kucati bez prestanka i preko stotinu godina. Usprkos svim tehnološkim dostignućima, nema stroja koji radi neprekidno ni upola manje godina.
Ali da srce nije samo pumpa i mišić pokazalo se na nedavnim transplantacijama, kad je čovjek s novim srcem naslijedio i neke talente od onog čije je prethodno bilo, što jasno pokazuje da srce zaista može osjećati i da ima u čovjeku još važnih uloga osim pumpanja krvi.
U narodu se odavno primila izreka, za nekog ko je zao da je bez srca, pa je takav nadimak Dragoju, bio ruganje svemu svetom.
Iako se srce ne umara od fizičkog napora, dokazano je da ono nije imuno na napor uzrokovan stresom i da je bol “slomljenog srca” fizička bol, koja je smrtno opasna.



Ostali prilozi:
» CESTA
Said Šteta | 29. November 2020 15:50
» DIJANA TIGANJ U POETSKOM PERFOMANSU POEZIJE
Božidar Proročić | 31. October 2020 13:27
» „MOŽDANE OPNE“ AUTORA HARISA ŠEHOVIĆA
Bošnjaci.Net | 28. October 2020 16:28
» OMAŽ: JEDNOM SAM NAJAVIO ISNAMA
Preporod | 11. October 2020 15:30
» BRAHO ADROVIĆ - NOVINAR, HUMANISTA, PJESNIK, POETA, PROZNI PISAC
Božidar Proročić | 05. October 2020 19:01
» SALIM BABULLOGLU NASLJEDNIK HAGANIJA, I NIZAMIJA
Božidar Proročić | 29. September 2020 20:03
» SLIKOVNI RJEČNIK BOSANSKOG JEZIKA AUTORA HAZIMA FAZLIĆA
Bošnjaci.Net | 24. September 2020 14:04
» MAGIČNI SVJETOVI ALDEMARA IBRAHIMOVIĆA
Božidar Proročić | 16. September 2020 22:00
» KNJIGE IMA KO DA ČITA
Eset Muračević | 06. September 2020 14:55
» FILOZOFSKO LIRSKI CITAT IZ ROMANA "(ČUDESNI) BROD”
Dr. Bajram Redžepagić | 27. August 2020 15:07
Ostali prilozi istog autora: