I ne znam je li priviđenje ili java, ništa u meni nema granica...
Silna sumnja i strah me svališe, brižan sam i uznemiren..
Predosjećam..
Koga da pitam?
Niko ne progovara.
Kako su ljudi laki!
Trčao sam.
Ostao sam sam, izmučen brigom, mržnjom, nemirom i bolom. Gledali su me kao nemoćnog čovjeka, beskućnika u bezumlju.. bio sam sam sebi podnica i streha, domaćin i čeljad, vlast i podanik.
Jedva sam se micao.
Vukao se kao sjenka.
..

Vidio sam kroz procjep neba put i sebe.
Vidio sam ih..
...

Ležao sam na travi bujnoj, zarivši usta u vlažnu zemlju, udišući opori miris orosenog bršljana, pa naglo okrenuvši se zagledah u modro i naizgled prazno nebo.
Ali ono ne bijaše prazno.
Po njemu plovljaše samo jedan oblak, nalik na brod,
golemi brod na nebu sinjemu, teškom mukom se probijaše, kroz pustinju začarane bjeline, kao na nekakav zadnji put..
..kao da se onaj brod sunovrati u klanac..

..
Proključalo je u meni..
Pomjerilo me.
Promjenilo.
A pustođ, koja me ranije valjala,
lićila je na davnađnji san.

..
A kad sunce ugrije i u glavi ti se bistri i prevrće, miče se magla s očiju, i zato kažem; drugačije je i nije drugačije.

...
Ima li išta bliže od oca i sina na bjelu svijetu?
.. Budi se skriveni svijet u kome ljubav i bol za bližnjeg, jasno potire sve drugo.
Nisam bio pažljiv prema njima, ni odmjeren, vjerujući da moja muška grubost može da ih poduči i u surovosti života i da lakše prođu kroz teškoće i neprilike...
Nisam uspio da ta djeca u meni imaju prijatelja..
distancirao sam se, nekad bio toliko grub, udaljen gotovo kao pred ljudima koje ne podnosim.

Sidney, 26. august 2020.