Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

BOŠNJACIMA, KAMO I KAKO DALJE?!
Autor: Edin Zećirović
Objavljeno: 21. September 2020. 01:09:36
EDIN ZEĆIROVIĆ: Ako hipotetički postavimo stvari da smo i stvarno bili taj presudni faktor, zašto nam se onda ta Crna Gora nije za ovih petnaestak godina odužila makar time da nam nikada više ne dođu u pitanje naši životi, naše bivstvovanje u njoj, naše svetinje, naša kultura, naša tradicija i identitet. Naprotiv samo mi kao narod u njoj strepimo i neizvjesna je naša budućnost. Razlog ovome leži u nekoliko faktora, a po meni, presudan je nesnalaženje naših političkih predstavnika koji nisu najprije raspravili i pozicionirali ovo najvažnije pitanje za Bošnjake u toj novoj Crnoj Gori, pa tek onda sve ostalo.


Čekao sam da se malo slegne prašina koju su u javni prostor podigle „reakcije“ u vidu proizvoljnih ocjena, ishitrenih kvalifikacija, emocionalnih izliva, dušebrižniĉkih mudrolija, mrziteljskog blaćenja, primitivnih „doskočica“, dokonih naklapanja, neizostavno psovki, te svega onoga što se izlilo pod plaštom reakcije na ishod izbornih rezultata u Crnoj Gori i Stranke Pravde i Pomirenja kao jednog od aktera.

Da nisam neupućen u crnogorsku zbilju pomenuću nekoliko važnih činjenica; prema porodičnom predanju u Bihor smo se naselili početkom 18.vijeka, dakle prije oko tri stotine godina. Iz njega moj djed sa svojim bratom i porodicama, usljed bezperspektivnosti, odseljevaju u Vitomiricu kod Peći oko 1977. godine, ali nam veliki dio uže i šire familije ostaje rasut diljem današnje Crne Gore. Studije građevine sa podgoričkog univerziteta sam prinudno napustio, u grupi od preko 30 bošnjačkih studenata, 2001. godine, usljed nepodnošljive atmosfere, kasnije sam shvatio, sinhronizovanog nacional-šovinističkog šikaniranja od strane jednog dijela profesorskog kadra, razularenih kriminalaca sa indeksima koji su vršili noćne prepade bošnjačkih studenata po studentskim domovima i političko-policijskih struktura koje su na sve to nijemo šutjeli. Bijaše to vrijeme Milove vlasti u Crnoj Gori kojoj su tada već neki dežurni Bošnjaci davali „građansko-multietniĉki“ legitimitet. Da se u međuvremenu od 2001. do danas nije nešto značajnije promijenilo u istinskom građansko-multietničkom ukorijenjavanju i okoštavanju u Crnoj Gori, po meni, najbolje svjedoče „metalni element“ na sahat kuli u Podgorici, od 1943. godine do danas razrušena Hajdar-Pašina (moji daidže) džamija u bihorskim Radulićima i do danas nerasvijetljeni zločini nad Bošnjacima sa kraja XX vijeka, kao ni oni od onomad u Pljevljima.

Kako spomenuh na početku, usljed nedostatka istinite i realne slike svega onoga što se, u zadnje već tri decenije, dešavalo u Crnoj Gori i regionu, na nas (SPP), naše lidere, naše članove i simpatizere se je sručila lavina optužbi opisanih u početnoj rečenici, da se ne ponavljam kakvih i to uglavnom od strane Bošnjaka. Sreća te je to, po meni, lavina pjene svake vrste, a ne lavina argumenata, činjenica i realnog stanja. Šta je po srijedi probaću da odgonetnem u narednim redcima.

U Crnoj Gori su se onomad u organizaciji i pod kontrolom Milovog režima desili izbori na kojima je od oko 15% Bošnjaka svega njih oko 5% glasalo za bošnjačke kandidate. Ako se pitate šta je sa ostatkom od oko 10% odgovor treba tražiti u tome da je njih Milo više od dvije decenije „pocrnogorčavao, građanio, multietničio, asimilirao, obezličavao“ kako bi vjerno i bespogovorno servisirali „Interese Crne Gore = njegove lične, stranačke …“. Sa druge strane pojedini u Bošnjaka u Crnoj Gori govore drugačije pa kažu da smo u toj promilovskoj Crnoj Gori doživjeli punu slobodu, afirmaciju i integraciju u društvo te nove-stare Crne Gore. To argumentuju jedino i samo time da u zadnoj crnogorskoj vladi sjede, po meni bukvalno i jedino to i rade, sedam ministara Bošnjaka, namjerno ne mogu reći bošnjačkih. Argumentiraju još i time da se zadnjih godina uposlio veliki broj Bošnjaka po raznim nivoima državnih institucija i službi. I evo pokušavam da se sjetim još nekog „valjanog“ argumenta kojeg sam čuo ili pročitao svih ovih uzavrelih dana, ali mi ne ide.
I meni bi, normalno je, inponovala ovakva slika da je realna, ali mislim da nije, jer se pitam na čemu je građena i kako je kaljena ta „nova, građanska, multietnička“ Crna Gora kada u njoj nije zagarantirano, ne pravo, već mogućnost na život jednom Bošnjaku u već poharanim Pljevljima – Taslidži, a da pri tom u njenoj vladi „sjedi“ sedam ministara Bošnjaka. Pitam se kako se u ovoj modernoj bajci zvanoj „Milo i sedam ministara“ makar jedan od njih sedam, za ovih decenija vladanja, ne nauči sakriti u kakav zidni sahat iz kojeg će, kad ga na to primoraju okolnosti, izić i spasiti i sve one ostale. No, nekad stvarnost nadiđe i samu fikciju bajki, kako bi time probudila odrasle i opomenula ih da su bajke za djecu a ne nikako za njih odrasle.

Ovdje je realnost takva da su Bošnjaci svih ovih decenija bezrezervno ugrađivali sebe, svoje tkivo, svoj identitet i još mnogo što šta, kako bi izgradili tu „obećanu“ Crnu Goru. No realnost je takva da ta Crna Gora nije u stanju ili neće za njih ni repom, a kamo li državnim aparatom, da mrdne kako bi pronašla pljevljanske hajduke. A kada ih pronađe nareda im na spisak odgovornosti krivična djela od kršenja ustavnog prava na život, nepovredivost imovine, izazivanja vjerske mržnje i netrpeljivosti, izazivanja nacionalne mržnje i netrpeljivosti, poziva na linč, poziva na progon, ugrožavanja opšte bezbijednosti, remećenja javnog reda i mira, uništavanja javne imovine, skrnavljenja vjerskih objekata i svega onoga čime su se pokušali uplašiti i „dozvati u pamet“ Bošnjaci ovih dana. A kada sudija podvuče crtu i saldo ih, pojedninačno svakog od hajduka, osudi od 15 do 20 godina zatvora, bez prava na poMilovanje kada sva ova dževa prođe, e onda ta obećana Crna Gora prestaje za Bošnjake biti samo bajka i počinje postajati stvarnost.

Smatram da su Bošnjaci uvučeni u zamku „turske krivnje“ još za vakta referenduma za osamostaljenje Crne Gore, kada su prikazani kao odlučujući faktor u tom procesu, koji je sa nama i bez nas bio neizbježan kada se sagleda realnije i u okvirima širih međunarodnih težnji, odluka i strategija. No međutim, još tada su Bošnjaci naivno pristali na epitet presudnog faktora, čime su sebe nesvjesno legitimisali za krivnju koja nam se sada pokušava spočitati i na osnovu koje se žele obračunavati sa nama. Ako hipotetički postavimo stvari da smo i stvarno bili taj presudni faktor, zašto nam se onda ta Crna Gora nije za ovih petnaestak godina odužila makar time da nam nikada više ne dođu u pitanje naši životi, naše bivstvovanje u njoj, naše svetinje, naša kultura, naša tradicija i identitet. Naprotiv samo mi kao narod u njoj strepimo i neizvjesna je naša budućnost. Razlog ovome leži u nekoliko faktora, a po meni, presudan je nesnalaženje naših političkih predstavnika koji nisu najprije raspravili i pozicionirali ovo najvažnije pitanje za Bošnjake u toj novoj Crnoj Gori, pa tek onda sve ostalo.

Smatram da se i samom Đukanoviću, modelaru i moderatoru te novocrnogorske sapunice, sada ovakav nedefiniran i nejasan odnos prema temeljnim vrijednostima građanskih društava i država obija o glavu, jer se poigravao sa onim sa čime se ne igra ako se ozbiljno gradi. Da je ta dosadašnja građanska Crna Gora pokazala odlučnosti; da se izvedu pred odgovornost oni koji su učestvovali u deportaciji bošnjačkih izbjeglica koje su potom bosanski krvoloci zvjerski pobili, da se pred lice pravde izvedu odgovorni za montirani proces pod kodnom šifrom „Lim“ u kojem su kroz neviđenu torturu svake vrste prošli tadašnji bošnjački političari kao i dobar dio bošnjačkog stanovništva, da se pronađu i kazne odgovorni za ubistva, teror i etničko čišćenje u pljevaljskom području Bukovice, kao i kasnije u Kaluđerskom Lazu kod Rožaja. Nasuprot ovome, koliko je meni poznato, svi ovi zločini su za svo ovo vrijeme dodatno prikrivani i/ili negirani sa nadom da ih vrijeme „potroši“ i gurne u zaborav.

Naravno, sve ovo ostaje u zadatak i onim Bošnjacima koji se u budućnosti prihvate učešća u vlasti, naročito onoj koja se bude opetovala kao građanska – multietnička i slično. Smatram da bismo trebali ovo uvrstiti u bošnjačku agendu i tražiti pri razgovorima sa ostalim politiĉkim akterima da se odrede prema spremnosti rješavanja ovih temeljnih stvari, pa tek onda nastavljati eventualne dogovore. Neupitnost prava na život i ravnopravan tretman Bošnjaka u Crnoj Gori mora postati lakmus papir svake naredne koalicije u koju Bošnjaci budu pozivani. Ovo možda nekome zvuči prekrupno i opterećujuće, međutim, po meni jedino je dugoročno održivo rješenje, kako nebismo morali pakovati kofere svaki put kada se kakva rulja napije i iz nekog razloga prisjeti „turske krivnje, novije ili stare“.

Na posljetku, vidio sam među komentarima na društvenim mrežama da neki likovi sa bošnjačkim imenom i prezimenom, stvarni ili fiktivni sve mi je jedno, na pomen Sandžaka pišu kako njima ne pada na pamet više nikakava borba za Sandžak, već da je njihova budućnost samo i jedino Crna Gora. Smatram da je unošenje takvog stava i mišljenja samo još jedna u nizu podvala koje se preko slijepih, plitkoumnih poslušnika serviraju Bošnjacima kao model „svijetle budućnosti“. Nakon zadnje erupcije koja je na površinu izbacila skoro sve ono što je prašina euforije i populizma prikrivala zadnjih godina, smatram da je sve jasnije da je cjelovit i zaokružen Sandžak, koji uvažava realnu stvarnost nezavisnih Crne Gore i Srbije, definiran prema važećim standardima Europske unije, jedini suštinski garant stvarne stabilnosti i mogućnosti normalizacije života za Bošnjake na ovom prostoru, ne ugrožavajući na taj način bilo koga drugog i drugačijeg. I još moramo sa sobom raspraviti, kome je preča ta nova građansko-multietnička Crna Gora, nama koji, nakon što su nas podijelili u pet ili šest kolona, činimo ukupno sabrani petnaestak posto njenog stanovništva, ili onima ostalima koji realno i suštinski drže njeno kormilo i motaju sad lijevo sad desno, držeći nas po ivicama palube, pa ako bude viška tereta, jasno je ko će nestati u mutnim i ustalasalim vodama.

Moramo još i par redaka, da ne bude da štedimo ovdje četnike, ne nikako, oni su nam dužni pradjeda mi rahmetli Ćazima Sijarića, kojeg mučki i kukavički, na prevaru, u njihovom maniru, doduše obučeni u partizanske uniforme, strijeljaše četrespete, kao i našeg Bjelopoljca Trša i još stotine hiljada drugih iz zadnjih i prošlih ratova, golorukih, nevinih, nejakih i nezaštićenih. No moramo biti hrabri i priznati sebi i pokazati drugima, nisu ovo više devedesete kada su preko Miloševića nasedlanog nemuštim dogovorom i podrškom cjelokupne pravoslavne političke, intelektualne, crkvene i naučne elite u regionu, a opremljenog JNA, UDB-om, paravojnim mrcinama svih sojeva, svuda unaokolo sijali strah, smrt i genocidnu politiku na krilima tog četništva, a mi tada bili nedefinirani, marginalizirani, podjarmljeni, obespravljeni i neorganizirani. Naravno platili smo previsoku cijenu svega toga, ali siguran sam da smo daleko svjesniji, spremniji, odlučniji i sposobniji da odbranimo sebe i svoja osnovna prava. Njihovo je, ako nisu dovoljno poraženi, da opet probaju, a naše je, ali ne samo i prvenstveno naše, već svih pozitivnih i produktivnih snaga zejedno, da odbranimo pravo i pravdu, ako iskreno želimo ta građanska društva i multikulturalizam, ako ne dotruhnuće brzo još ovo malo crkotine velikonacionalizama što je ostalo u isfrustriranim glavama inih velikih vođa u cijeloj regiji, jer je to neizbježan i poodmakao proces, samo je pitanje koliko će njihovog tkiva još odumrijeti u tom procesu.

Sva ironija, sarkazam i metafora koju sam koristio nije sa ciljem da bilo koga uvrijedi, omalovaži ili diskreditira, naprotiv. Osnovni motiv mi je pobuditi mogućnost analize, sagledavanja stvari i odrediti se prema svemu na jedan potpuno drugačiji način od ustaljene i trenutačno lansirane prakse, za koju je jasno da nije dala pozitivne rezultate. Moramo se hrabro odlučiti, uhvatiti u koštac sa svim problemima koji nas se tiču počevši od najkrupnijih, usvojiti crvene linije i otisnuti se u bolju i jasniju budućnost, ali ne foteljama već radom i zalaganjem.



Ostali prilozi:
» OD SRBIZACIJE JUGOSLAVIJE DO VUČIĆIZACIJE SRBIJE
Shaip Kamberi | 29. October 2020 13:00
» MISKIN MACRON TREBA NAŠU POMOĆ
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 27. October 2020 18:52
» ZAŠTO ŠUTIŠ EVROPO?!!!
Božidar Proročić | 27. October 2020 18:22
» BOBOVAČKA MOLITVA – ŠTA JE TO?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 25. October 2020 15:13
» USPAVANOM PREDSJEDNIŠTVU BOSNE I HERCEGOVINE
Mr. Milan Jovičić | 25. October 2020 02:29
» ISTINA I PRAVDA NA DJELU, MIR U NAŠIM DUŠAMA
Mr. Milan Jovičić | 23. October 2020 19:39
» O BOSANSKOM TRONOŠCU
Dr. Harun Hadžić | 17. October 2020 03:48
» OOO ABDULVEHABE!
Said Šteta | 15. October 2020 17:00
» DA TE NIJE BILO, ALIJA
Sead Zubanović | 15. October 2020 16:59
» BOŠNJAČKI PUT DO SLOBODE
Elmedina Muftić | 14. October 2020 15:39
» UDRUŽENI KOMŠIJSKI PODUHVAT
Mesud A. Ramić | 14. October 2020 14:57
» PRISJELA IM BEOGRADSKA VEČERA
Mr. Milan Jovičić | 14. October 2020 14:19
» STANJE I PERSPEKTIVE U SDAH – DOKLE VIŠE OVAKO?!
Mr. iur. Bermin Meškić | 12. October 2020 16:33
» TRE’NI, SINE PEPO
Said Šteta | 12. October 2020 13:36
» JERMENSKA POLTIKA RATA I PROGONA NA JUŽNOM KAVKAZU
Božidar Proročić | 09. October 2020 14:25
» PAMTIMO, PIŠIMO I NE ZABORAVIMO ZA ŽIVOTA!
Mr. Milan Jovičić | 08. October 2020 16:54
» KORONA – ORUŽJE MOĆNIH
Avdo Metjahić | 05. October 2020 14:33
» DR. FIKRET MUHAMEDAGIĆ - NESPOJIVOST STVARNOSTI I ŽELJA
Ferhat Korajac | 03. October 2020 18:51