SAID ŠTETA, književnik i novinar: Stranke pretvorene u društva jednog lica, pogodna oaza neafirmisane rodbine, obećana zemlja za nebrojeno uhljebljenih na budžetu, počevši od direktorskih pozicija do pozicija savjetnika, referenata za “crijevo na lijevo” na koje su smjestili sve članove domaćinstva, pa i plišanog medu, ne mogu biti nada građanima, niti odraz demokratije. Sebičnost u kojoj se doziva Bog samo kada je uhljebljenom dobro, a preporučuje sabur onima u velikoj patnji, licemjerna je. I samo poimanje vjere ustima takvih ima dobrano negativne konotacije.

Anegdota iz djetinjstva, kojoj smo se k’o djeca smijali čini se postaje ozbiljna priča. Naime, naredio stari Kolo svom sinu Pepi da trese kruške. Kada se lagani Pepo dovoljno visoko popeo, Kolo je viknuo:

-Tr’eni, sine Pepo!
Ponavljao je tako dok se Pepo nije našao dolje na travi.

- Nisam rek’o da ti tre’neš, nego da tre’neš kruške - ljutito je govorio Kolo.

Proteklih mjeseci čula se politička brujanja “bolida” ko će i koga izbaciti na stazu, da se oproba u utrci za mjesto prvog u Zenici. Tako ova anegdota nađe sebi mjesto u činjenici da otac na stazu utrke za gradonačelnika gura sina, što je ustvari samo još jedno čekanje ispod kruške. Svaka dublja analiza ovdje gubi smisao. Čak i da se kojim slučajem za utrku ubijedio “bacač fascikle” taj široko poznati sportista u skokovima iz okvira kulturnog i pristojnog, iako nosi akademski prefiks ispred imena, što bi trebalo označavati znanje. Nažalost, od obraza manje! Cijenim da njegova vožnja ne bi potrajala ni za dužinu nedovršene gradske magistrale.

U gradu čelika, u kojem istoimeni klub zaslugom svih vladajućih aktera, u manjoj ili većoj mjeri, ovih dana odlazi u prošlost, tačnije u kantonalnu ligu, što najbolje oslikava političku scenu u i oko grada. Sjedište kantona, nekad važna slobodna teritorija na kojoj se u ratu štampao novac, sarajevsko Oslobođenje i Ljiljan, grad koji je značio slamku spasa i bio simbol odbrane za državu Bosnu i Hercegovinu između dva agresora. Bilo nekad!

Čak i najveća stranka u Bošnjaka u kojoj se već duže vrijeme biraju kadrovi po principu “niz Bosnu” nema adekvatan odgovor na nastalu situaciju. Birajući podobne a ne sposobne, čime “braća bluz čuvaju vlastiti guz”, svodeći rad stranke na degutantno oglašavanje saopćenjima, došlo se u poziciju, NEMA KO. Džokeri sa kojima je trebalo krenuti u utrku nisu stigli ni do parkinga iza “bijele kuće” a kamoli da su se izvezli na stazu. Neki vrlo promišljeno, što cijenim, a neki poput uspavane ljepotice, molili su da ostanu na zrnu graška, tačnije poziciji, na kojoj se trenutno nalazi. Konačno, “hećim od zakona” osvanuo je na prsima jedne djevojke (ne zna se je li ista na birou za zapošljavanje, op.a.), doduše otisnut imenom i prezimenom kao kandidat za gradonačelnika, iako kampanja nije ni počela. Nešto kasnije saznajem da je promociju “ljubav preko sise” započeo lani u Tučepima.

Od nezavisnih kandidata izuzev što će značiti izlet za vlastiti groš, što je samo još jedan nezreo akt na nabujale strasti, iskreno ne očekujem ništa više. Nikada nisam igrao kladionicu pa neću ni ovaj put, a nemam ni stručnog saradnika za sport kod kojeg bih mogao potražiti savjet. Uostalom, sa Novom godinom znat ćemo ko je bio u pravu. Ovim se aktuelni jahač apokalipse dodatno učvršćuje na poziciji, a staza tek asfaltiranih puteva od stotinjak-dvjesto metara, njemu je naprosto koridor VC, jer protivnici ili nisu znali ili nisu mogli ni toliko. Nisam njegov navijač kao ni glasač, ali jesam legalista, i on uistinu jeste moj legalno izabrani gradonačelnik. To što letače iz dojučerašnjeg gnijezda gađa političkom municijom iz istog magacina gdje su je godinama zajedno slagali, nije moja krivica, niti krivica većine građana Zenice, ali je problem što uvijek mi građani plaćamo ceh.

Stranke pretvorene u društva jednog lica, pogodna oaza neafirmisane rodbine, obećana zemlja za nebrojeno uhljebljenih na budžetu, počevši od direktorskih pozicija do pozicija savjetnika, referenata za “crijevo na lijevo” na koje su smjestili sve članove domaćinstva, pa i plišanog medu, ne mogu biti nada građanima, niti odraz demokratije. Sebičnost u kojoj se doziva Bog samo kada je uhljebljenom dobro, a preporučuje sabur onima u velikoj patnji, licemjerna je. I samo poimanje vjere ustima takvih ima dobrano negativne konotacije.

O nezavisnim i zavisnim kandidatima za gradsku salu, jer odavno je izgubila status vijeća, među kojima ima mladih, poštenih, obrazovanih i elokventnih, ali i onih kojima je neko rekao da tamo mogu prehraniti djecu, ovoga puta neću. Obzirom da neki još nisu došli do lekcije “prosto proširena rečenica”, ako i uspiju, što nije nemoguće, oni će završiti ispod palube novoizabranog broda. “Starosjedioci Zenice” će i ovo izborno vrijeme bez lule mira, vjerovatno sa šišom, prebirati ko je autohtoni stanovnik i brojati mu krvna zrnca. Do tada, doći će i neki novi izbori, a glupost ovih prostora doživjeti će zrele godine, računajući potrošeno vrijeme od rata do danas.

Na kraju, zašto nisam spomenuo niti jedno ime? Nebitna su! Svaka sličnost sa stvarnim likovima i nije slučajna.

Zahvaljujući istima na svim nivoima vlasti, od grada preko kantona do države, svugdje imamo slučaj. Naravno, ovdje ne izuzimam ni odgovornost građana čije se učešće svelo na stihijsko, neukusno, i nadasve kukavičko, komentarisanje na društvenim mrežama, što za posljedicu ima stajanje danima u redu ispred stranih ambasada.

Zato ću završiti sa još jednom anegdotom. Komšija, hronično pijan, htio da pokaže kako njegov sin Sema hrabro skače sa visoke topole u plićak. Sve zarad oca i njegove frustracije. U jednom momentu dok se dječak dvoumio da skoči, jer je zaista bilo visoko i opasno, pijanac povika: “Skoči, sine Sema, ne sramoti babu!”

U obećanoj teretani, u jednom selu “niz Bosnu” gdje je teret od pamtivijeka “vlastita imenica”, jedan od kandidata za prvog u Zenici se ozbiljno priprema za što bolji pol pozišn. U tome mu uveliko pomaže niskoletač, prevrtaner, taze (s)vratio u gnijezdo. Ovo je mali grad u kojem sve se znaaaaaaaa...