AZIZ HUREM: Teško je to shvatiti, razumjeti, objasniti, obuhvatiti – ili su glave nas običnih insana tijesne pa to u njih ne može stat – da se u “demokratskim državama“ na vlasti dvadeset i više godina šepure iste face uprkos tome što je očito i jasno da države i društva koje oni vode i predvode stagniraju, nazaduju, osipaju se, svađaju se... Dakle ne razumijemo da ovi naši vječiti vladari nas pokušavaju uvjeriti da bi mi bez njih polipsali ili bili porobljeni – kako jedni tako drugi tako treći. A znaju oni dobro da su svi vječiti vladari otišli sramno sa trona. I još se kunu velikim Bogom da im je njihov narod i država prva briga. A jutros slušam glavnog baju kako na nekoliko stotina hektara državnog zemljišta ima stotine hiljada stabala voćki, a tu istu državu bi potopio kad bi ikako mog’o i to on i ne krije i ne šije nego javno telali i javno se hvali.

Kako god je grijeh nekog tlačiti, nepravdu mu i zulum činiti, isto tako je grijeh sve to trpiti i potajno se nadati i čekati da će zulumćari, sadisti i autokrati svakog soja jednog dana prestati, harčiti, terorisati, siromašne i nemočne. I suviše je naivno i iluzorno nadati se da se isti - anamo oni – zulumčari - udostoje i priznaju prava drugih, ili da se oni ugnjetavani nadaju da će taj njihov hal neko drugi riješiti. Ne. U odbranu svoje ličnosti i svoje porodice, svog digniteta, svojih prava, slobode, imetka i časti… mora ustati svaki čovjek. Ali isto tako stati i pristati u zaštitu slabijeg i nemoćnog kome je potrebna pomoć i koji nije spreman da se sam brani.
Prije nekoliko dana, tačnije 02. nov. 2020., je počinjen teroristčki napad u Beču – jednom od najbezbjednijih gradova u Evropi. Kada se desi neüto ovako i ovakva vijest bude objavljena u medijima – svaki čovjek se pribojava visokog broja stradalnika. I, ako je samo jedan ubijen pa čak ne mora biti ni ubijen, dovoljno je da bude ranjen – to je zločin a počinilac je zločinac i terorist. Teror je, na kraju krajeva i strah koji teroristi siju oko sebe a koji su pretrpili svi oni koji su čuli, vidjeli ili bili posredni i neposredni svjedoci tog teroristčkog akta. Drugi značajan detalj iz ovakivih šokantnih vijesti je: ko je zločinac, atentator i terorist, zatim odakle je i kako se zove, pitaju se s razlogom milioni muslimana, svjesni da se to – u slučaju ako bude musliman - prišiva na njihov konto iako i sami to osuđuju više i glasnije nego bilo ko drugi – što se naravno potvrđuje postupkom dvojice mladih Turaka koji su se našli na licu mjesta u Beču za vrijeme dok je terorista sijao smrt i rizikujući svoje živote pritekli ranjenom policajcu u pomoć. Ali i svaki put do sada zvaničnici muslimanskih zajednica svugdje u Svijetu iskazuju duboku žalost i zabrinutost za svoje stradale sugrađane. Kao što je poznato: terorista je ubijen, ali je usmrtio dva muškarca i dvije žene. Kada je trebalo da roditelji sahrane sina-teroristu obzirom da je „musliman“ obratili su se upravi muslimanskog groblja u Beču što su ovi naravno odbili. „Ne želimo da takvog imamo u groblju bez obzira što je mrtav“, – glasio je odgovor dotičnih. Dakle muslimani i djelima pokazuju da svi oni koji čine zlodjela bilo koje vrste ne pripadaju muslimanima a takvih je 99,999 % . E sad se pitamo, zašto zbog paranoika, ekstremista, fašista, radikala, kojih u svakom narodu ima jedan minimalan procenat karakterisati cijele narode, narodne zajednice, pripadnika jedne vjeroispovijesti ili jedne kulture itd.
Dotični K. F. je i svojim fizičkim izgledom želio da ga se svrsta tamo u “te“ čija ideologija ga je koštala života. Bio je simpatizer ISIL-a, pokušao da se dokopa sirijskog ratišta i nije uspio ali je posjećivao desno orijentirane džemate.
Još je M. ef. Cerić za vrijeme svog reisovanja upozoravao austrijske vlasti da u Beču postoji gnijezdo „islamskih“ ekstremista koji se tobože deklarišu kao muslimani – i koji su debelo u duboko upleteni u ISIL-ovu mrežu.
Da li su austrijske pa i sve policije drugih evropskih država trebale čekati da poteče krv pa da tek tada intervenišu. Ako se uzme u obzir da je bečka policija znala da se u Dvanaestom bečkom okrugu u mesdžidu koji vodi i predvodi – odnosno koji je vodio i predvodio – jer je sada isti zabravljen zbog toga što se dotični K. F. mogao često tamo vidjeti - hfz. M.P. saudijski student sastaju selefije – tako žele da ih se zove - pitamo se zašto se uvijek čeka da se nešto desi – pa tek onda se poduzimaju mjere.
Da li je baš slučajno da se to desi samo jedan dan uoči izbora u SAD? Možda će neko nekada iskopati u analizama i ovaj ne časni akt dovesti u vezu sa sada već bivšim izborima u ujedinjenim amerčkim emiratima. Ali, u ovih par dana je odmah pokazano i dokazano da, gdje je ovaj monstrum kopovao oružje i municiju, ko su mu bili bliži saradnici, s kim je bio u kontaktu, ko mu je pokazivao smjernice i čuvao leđa.

*****
I najjača i najveća carstva se ruše na prostoru ništa većem od jednog dušeka – kazao je neko-. Ako to prevedemo u naše prilike – carstva se počinju urušavati onog momenta kada na njihovom dvoru svim dvorjanima bude prvi i osnovni cilj i želja: pozicija, bogatstvo, lična promidžba, luksuz i sjaj i promicanje carevića u careve pa bez obzira da li su carevanju dorasli. Kao što su i rimsko carstvo srušile obilne trpeze, vino i orgije („hljeba vina i igara“), ista sudbina prijeti svakom koga nagrize ta unutrašnja boljka.
Teško je to shvatiti, razumjeti, objasniti, obuhvatiti – ili su glave nas običnih insana tijesne pa to u njih ne može stat – da se u “demokratskim državama“ na vlasti dvadeset i više godina šepure iste face uprkos tome što je očito i jasno da države i društva koje oni vode i predvode stagniraju, nazaduju, osipaju se, svađaju se... Dakle ne razumijemo da ovi naši vječiti vladari nas pokušavaju uvjeriti da bi mi bez njih polipsali ili bili porobljeni – kako jedni tako drugi tako treći. A znaju oni dobro da su svi vječiti vladari otišli sramno sa trona. I još se kunu velikim Bogom da im je njihov narod i država prva briga. A jutros slušam glavnog baju kako na nekoliko stotina hektara državnog zemljišta ima stotine hiljada stabala voćki, a tu istu državu bi potopio kad bi ikako mog’o i to on i ne krije i ne šije nego javno telali i javno se hvali. Pa mu plaho krivo što se njegov narod - ali to samo on kaže da je njegov, dok taj isti narod se njega već polahko odriče - drznuo i begenisao sebi drugog koji će ih povesti. Znači bez obzira što možda večina njih na Vrbasu ne znaju šta je haram ili šta je zulum ali osjete. Pored ostalih pet čula ima još jedno, a to je osjetilo ili osjećaj za pravdu. I to je jasno da su poharčeni i opljačkani, obespravljeni i poniženi. Bar to osjetilo žiteljima Banjaluke nije zakazalo
U gradu na Miljacki ništa bolje nije. I danas i jučer i uvijek, najbolje nas se oslikava u Mešinoj riječi: „… dugo se ne osvrću ni na šta, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda odjednom , sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu pa opet i ponovo postanu spavaći. Teško ih je uplašiti, nikoga i ničega se ne boje, ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo, boje se promjena jer su im često donosile zlo a lahko im dosadi jedan te isti čovjek makar im i dobro činio“. (M. S.)

U Bosni a posebno u Sarajevu velika većina ili skoro svi znaju za zulum i tulum, za haram i halal. Ali želim da vjerujem da taj bošnjaćki hućumet neće čekati da mu narod sve isprevrće i okrene na glavu. Jer onaj ko je napravio tulum on će napraviti i zulum – a onda će počiniti haram i neće mariti za halal.
Znaju oni da ne znaju dalje, ali ne mogu da predaju partiju – lakše i bezbolnije im je da i sebe i nas drže u pat poziciji. Istina je da je najveća politička partija bošnjaka porodila sebi bezbroj rivala i oponenata i da su se mahom njihovi osnivaći željeli dokazati ili možda samo eksponirati u sda i kroz sda. Neki su bili nestrpljivi, htjeli su sve ito odmah, dok je njih dosta kroz tu i uz pomoć te najveće bošnjačke partije steklo uticaj, poziciju i moć – a onda su sebi odabrali novi kurs na baška brodu sa priučenom posadom. Taj kurs jeste, ili samo tako govore probosanski i probošnjački uglavnom, ali sda-ovci nisu smjeli čekati i dozvoliti da se na njihovom javašluku, rodbinskim vezama, ne sposobnim kadrovima, nepotizmu i svim drugim neuspjesima i greškama uče drugi i da od iste građe prave bolju i funkcionalniju građevinu.
Nije trebalo prvom čovjeku u Bošnjaka da daje svojoj hanumi neograničene ovlasti. Njezine greške i ne razumni potezi na Koševu se upisuju na njegovu listu minusa iako on nije ni luk jeo ni luk mirisao – ali ona nosi njegovo prezime i dijeli sa njim dušek - što ga je sigurno koštalo dobrih poena i u gradu i u državi. Mislim da se trebala zadovoljiti i da joj je trebalo biti dosta što je prva bh-dama, a pogotovo mu nije trebalo da odobri kandidaturu svoje sestrične. A onda, nije smio dozvoliti da ga okruže ljudi dugih prsta, a napuste oni koji su manje poslušni ali vjerni i karakterni.
Danas, prvi Bošnjak u zemlji Bosni još uvijek bere plodove svog rahmetli babe i Bošnjaci ga vole najviše zahvaljujući njegovom babi. Ali je ta ljubav svaki dan manja i tanja. Daleko od toga da on sam čini neki zulum, ali svi oni ili uglavnom svi, koji ga okružuju samo radi sebe i svog nezasitog trbuha čine i zulum i tulum. Oni koji ga danas okružuju – desit će se da ga sutra optužuju – osnovano ili ne – narod neće pitati. I kad narodu utufe u glavu da im je neko napravio zulum i da im je to haram trpiti onda će biti kasno greške ispravljati.