Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

VJERA U BOGA - NEPOGRJEŠIVI PSIHOLOG
Autor: Ajša Čišija
Objavljeno: 06. January 2021. 20:01:50

AJŠA ČIŠIJA: I moja tuga, i moje radosti, i moji propusti, i moji grijehovi, i dobra djela moja, i moj današnji hod do obližnje prodavnice u ovoj tuđoj zemlji u ovo vrijeme korone i sablasne tišine pustih ulica duboko utonulih u januarsku noć Nove 2021-e već u pet poslije podne, Gospodaru mome su poznati. I ovo o čemu ću još ponešto natuknuti Gospodaru mome je poznato. Njemu ništa skriveno nije.


Možda je ovo posljednje što pišem. Pomalo sam umorna od pisanja za koje ne znam da je opravdalo svrhu. Pomalo umorna od trošenja vremena za koje ne znam da li je uludo bačeno. A stara sam. Šezdesetčetiri pune ispred vrata mojih u tuđoj zemlji stoje. Za vrijeme će se pred Bogom odgovarati, a ja, imam li ga još uvijek, da uradim šta uraditi trebam? Ne znam, ili bi trebala da znam da nemam?! Da, znam da sam svoje vrijeme u svom životu dobrano rasipala. Ali, moja duša je od onih koje sebe kore.

U iskrenoj dovi Gospodaru svome, u suzama kajanja, u čvrstoj vjeri u neograničenu milost Božiju pronašla sam sreću. Vrela suza kao izraz boli, tuge, beznađa, očaja ili ledenog straha postala je izvor sreće, radosti, nade i topline koja ohrabruje. Svaka dova iz srca izrečena (a istinski vjernik ne moli od Boga da mu da ono što mu po ljudskom pravu ne bi moglo ili ne bi smjelo pripadati) biva uslišana. Pouzdano znam i svjedočim. Jedino što može da se desi umjesto toga jeste to da Bog da nešto bolje od onog što smo od Njega tražili. Toliko puta sam se osvjedočila u istinitost ovoga što govorim: kad vjera u Boga u čovjekovom srcu postane čvrsta, ona biva njegovim psihologom. Ona ga nepogrješivo učvršćuje u mentalnom zdravlju, ili ga njemu vodi ma koliko ono narušeno bilo usljed nemara prema sebi i svrsishodnosti življenja. I nemara ljudi prema svrsi ljudskosti. I nemara prema propisima Božijim koji i jesu radi čovjeka da bi mu olakšali put do smirene i zadovoljne duše.

Da smirene i zadovoljne duše, dakle psihički zdrave osobe, upravljaju svijetom, on bi zasigurno bio mjesto na kojem vlada pravda i istina. Planeta zemlja bi bila mjesto ispunjeno dobrotom gdje svi ljudi kao Božija stvorenja imaju istu vrijednost i svaki ljudski život bi bio jednako vrijedan. I onaj migranta koji do cilja putovanja svoga stigao nije, koji zbog neljudskih uslova u kojima živi, i u svojoj borbi za opstanak, gubi osobine ljudskosti. Migranta koji luta svijetom i njegovim brlogom namamljen lažnim obećanjima da svijet više neće biti mjesto kršenja ljudskih prava. Migranta kojem su rođenu zemlju i borbu za očuvanje kućnog praga ogadili pričom o neprikosnovenom ZAPADU, demokratskom, dobroćudnom, otvorenom za empatiju i pomoć svim ljudima svijeta. Migranta pokrenutog ispruženom 'zapadnom' rukom dobrodošlice, pa ukliještenom na granici između laži i istine o toj ispruženoj ruci, migranta koji gubi svijest u svojoj nemoći da uradi nešto i promijeni svoje stanje uzrokovano brzo povučenom rukom, tom istom rukom koja je koliko do jučer jamčila spas ljudskih vrijednosti i nudila san o boljem sutra.

Ljudski život migranta je u opasnosti. Ljudski život čovjeka koji se nasluša priča (emitovanih sa zapadnih adresa) o slobodi izbora, slobodi kretanja, slobodi .... i poslanim mu lažnim porukama o sreći na zapadu, o sreći tamo gdje svega ima, ali da nervnog rastrojstva na putu do tamo, i tamo, ponajviše ima, niko mu ne reče.

Ja ću malo o nervnom rastrojstvu zapada (a ne migranta) koji i jučer i danas posla istu poruku za sutra: "Daću pare (jer me humanitarne organizacije ne ostavljaju na miru) i prigovoriću držeći da je mnogo. Jedino na to me natjerati mogu, nikako i da gledam omražena lica istočnjaka); ja neću da vidim, znam i osjetim ko i kako će uraditi, ko i šta će biti potrebno osim para da se bar prividno vrati ljudsko dostojanstvo čovjeku koji nema luku u koju može uploviti da se spasi od brodoloma. Daću pare da ispravim glupost koju sam napravio pružajući nadu, praveći pozorište i misleći da to pozorište nema pravo da svoju pozorišnu predstavu izvede i u mojoj EU-avliji. Volim pozorište, ali ne u svojoj kući. Igrao sam se s daljinskim upravljačem. Upravljao ljudskim sudbinama na daljinu, ali blizinu nikakvu ne ćutim. Čak šta više, mrzim je".

Poigra se zapad i zapadna kultura s jadnicima koji su imali duh, a materija im se poljuljala - što zbog ratova takođe daljinskim upravljačem naštimanima, što zbog domaćih, despotskih vladara, što zbog siromaštva prouzrokovanog mužom imovine zemalja jadnog naroda takođe podešenom daljinskim upravljačem preko pohlepnih, nadobudnih i glupih vlasti u zemljama tih jadnika. Jadnika koji su sanjali progres. U tom svom snu pobrkaše objektivno i subjektivno kao pojam. Objektivno stanje stvari im vidu izmače, a subjektivno se zaletiše i ponadaše prosperitetu. I gledaj ih sad gdje su: nekima se lađa prevrnula i u moru se utopili, neki se pogušili zbog nedostatka kiseonika po kojekakvim zatvorenim i zablindiranim karoserijama teretnjaka koji đubar iz zemlje u zemlju prevoze, neki se smrzli, nekima srce od jada i straha od neizvjesnosti puklo, a neki se vrzmaju promrzli, gladni, žedni i prljavi po bihaćkoj okolici dok još tračka nade u njima ima. Nade da će preći hrvatsku granicu i dočepati se svoga sna koji će im k'o u pričama o Nasrudin-hodži ("ako odeš pokajaćeš se, ako ostaneš pokajaćeš se") svakako trgnuti na nos: i ako uspiju, i ako ne uspiju.

Evropo, stidi se što se zgražaš od pogleda na sliku migranata sa zavežljajima u rukama prikazanu na malom i velikom ekranu, stidi se, jer si im ti taj zavežljaj u ruke tutnula, dijeleći im second hand odjeću da se imaju u šta presvući. Neki su zasigurno krenuli iz svojih avlija na put sa putnom torbom i brižljivo posloženom odjećom u njoj, a našlo se mjesta i za kaladont i četkicu. I parfemčić kakav bezbeli. Mnogo je vremena prošlo, Evropo! Vucarajući se po bosanskim brdima i dolinama, i plazajući se po tuzlanskoj željezničkoj stanici, torbe se ofucale i, najzad, raspale. Odjeća iz torbe istrgala kačeći se za grane po šumama bosanskim dok su se provlačili kroz njih hrleći ka nedostižnoj Evropi. Najzad, putna torba i migrant ne pašu zajedno, a odjeća koju su ponijeli od kuće možda mjesecima nije imala gdje da se opere. Ne misliš li isto kao ja, EVROPO?! Ne sklanjaj pogled sa migranta, on je ogledalo tvoje ljudskosti! Ne sklanjaj pogled sa čovjeka kojem u ovom trenutku topao pogled znači više od nepresušnog komada hljeba.

Materija se u narodu poljulja ponajviše zbog zanemarivanja nauke, onog: "Uči, čitaj u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška. Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj koji poučava peru, koji čovjeka poučava onom što ne zna." (Kur'an: El-Alek, 1-5) Ta greška sve više i više uzima svoj danak u muslimanskom svijetu, koji nije spreman priznati svoje stanje dubokog, dugotrajnog, zimskog sna prouzrokovanog njegovom inertnošću, tačnije lijenošću. Naravno, i kukavičkim odnosom prema sebi - koji se uspostavi onda kada se strah od Boga zamijeni strahom od ljudi.

Kad čovjek inteligenciju sopstvenu zapostavi i preda se bezrezervno tuđoj, balans potreban kao instrument za potvrđivanje tačnosti pravca civilizacijskog kretanja ka budućnosti biva poremećen. Time svi bivaju unazađeni: i predvodnici inteligencije koja se nametnula, i oni koji joj ne konkurišu i tako onemogućavaju interakciju svake vrste: i sa psihološkog stanovišta, i stanovišta biologije, i fizike, i ... svake druge priče o uzajamnoj akciji. Modernim izrazom kazano: dolazi do onemogućavanja na putu postizanja ZLATNOG REZA.

Materijalistički nefs (narav) u čovjeku (protiv kojeg se, zbog prevelike želje za slatkim i udobnim životom, čovjek nije borio, ili nije istrajavao u toj borbi) je obezvrijedio ono što je potrebno ruhu (duhu) s životom našim skopčanim. Zato je i došlo do duhovnog kolapsa materijaliziranih mozgova. Posljedice toga, evo, jedna za drugom pristižu. Samo duhovni slijepci to ne vide i ne osjećaju.

Vjera u Boga je spas od propasti na obadva svijeta: ovog prolaznog i onog vječnog. Vjera u Boga je nepogrješivi psiholog koji nas može spasiti od menticida koji prijeti da nas upropasti. Niko od nas ne smije zaboraviti da ćemo pojedinačno odgovarati za vid, sluh i razum. Pričam o danu u kojem će se račun pred Bogom polagati. Ni iza koga se nećemo moći sakriti. Ni iza politike. Ni iza nacije. Ni iza konstrukcije i rekonstrukcije. Ni iza informacije i dezinformacije. Ni iza pogrešne integracije, ni iza pomno isplanirane dezintegracije. Jedino što će nam od koristi biti jeste ispravno djelovanje.

I moja tuga, i moje radosti, i moji propusti, i moji grijehovi, i dobra djela moja, i moj današnji hod do obližnje prodavnice u ovoj tuđoj zemlji u ovo vrijeme korone i sablasne tišine pustih ulica duboko utonulih u januarsku noć Nove 2021-e već u pet poslije podne, Gospodaru mome su poznati. I ovo o čemu ću još ponešto natuknuti Gospodaru mome je poznato. Njemu ništa skriveno nije. Možda ovo što pišem neće biti objavljeno, jer neće ličiti na ono što bi jedna kolumna trebala odslikavati. Ali, ja želim pričati o opustošenosti (u smislu: opustošiti ratom, ohološću, sebičnošću, gramzivošću, malodušnošću, mržnjom, zavjerom, i kao pristigli bumerang: koronom (koja pogađa i bogate i siromašne. Pogađa i dobre ljude i one koji to nisu), ili ... u smislu onog što još nije došlo, ali zasigurno dolazi opomene radi, čovjeku, dolazi da opustoši, ne bi li se čovjek kroz iskušenja prolazeći sjetio i od zaborava na sjećanje na Boga otrgao. I popravio se).

Zaslužujemo li da očekujemo bolje, hoću reći dobro?! Tačno je da ne zaslužujemo. No, nada postoji, jer Bog Je od milostivih Najmilostiviji.

Sve što u ovom tekstu dosad napisah, a i ono o čemu ću još ovdje ponešto zapisati je samo pokušaj skretanja pažnje na važnost istine i pravde, kao i na nužnost čovjekova shvatanja da posljedica za učinjenu nepravdu, ili izgovorenu laž, čovjeku neizostavno pristignuti mora, jer Zakon Prirode, Od Boga Postavljen, je tako UREĐEN.

Čuj, muslimani Ujguri se u Kini koriste kao robovi za rad (isto kao muslimani-Bošnjaci 90-ih godina na okupiranim područjima BiH), a koriste ih mnoge multinacionalne firme; među ostalima i Apple. Američki kongres je tražio da se zabrani američkim firmama da iskorištavaju ujgurske robove u Kini ("Uyghur Forced Labor Prevention Act"), ali je Apple lobirao da odluka ne prođe. Bujrum narode, kupujte IPhone!!! Znate, VAŽNO JE DA JE osjetljiv na dodire, koga briga što nije na PATNJE UJGURA U TAMO DALEKOJ KINI.

Dakle, živimo u teškim vremenima. Doduše, za Bosnu i Hercegovinu (Palestinu 2, kako je "od milja" zovem, a postoji i Palestina 3 u mom podsjetniku iz političke geografije svijeta) i njene građane je bilo puno težih vremena. Ima nas koji ih pamtimo. Ima nas koji ih zaboravljamo. A ima nas koji smo se rodili poslije, pa o njima učimo od drugih. Dobro se trebaju pripaziti oni koji svjesno pogrešno uče ove od nas što su se rodili poslije, baš kao što sam se i ja trebala pripaziti danas (i jesam) kad sam gasulila sestru po vjeri (obavljeno prije onog mog, gore pomenutog odlaska u prodavnicu). Dakle, trebala sam se pripaziti (i jesam) da mi nijjet ničim ne bude uprljan kako bi posao bio na Allahovo zadovoljstvo, a ne da Njegovu Srdžbu na sebe navučem. Mislim da sam ovdje dovoljno rekla o naslovu ovog pisanja. O psihologu koji bi uvijek trebao živjeti u nama, da ne bismo bili u potrebi za psihologom čija pomoć može biti, i najčešće biva, nedovoljna ili tačnije rečeno više na štetu, nego u korist oboljele osobe: 'kljuka' lijekovima koji čovjeka još više udaljuju od smisla života i važnosti njegove (čovjekove) budnosti u životu. Opustošenost duše, puste želje i snovi utjelovljeni u bijegu od stvarnosti nikom dobra nisu donijeli.

A sad, balansa radi, o jednoj, materijaliziranoj opustošenosti u korist srpske nacije, preko ostvarenja tzv. RS:

Srbi su krenuli tragom prošlosti, do snova koji će, neminovno je, za Srbe biti izgubljeni. Ostaće samo pustoš u duši. Pustoš poslije koje osim kajanja neće ničeg drugog biti. Dakle, plan su ostvarili. Očistili su gradove i sela u tom dijelu BiH od nesrba, ostavili samo dva ili nešto više od dva posto Bošnjaka da im robuje. Ogromni višak bošnjačko-muslimanskog življa što pobili što protjerali 90-ih, bogomolje porušili (ali one su se ponovo uspravile), imovinu opljačkali i na tronu zasjeli. Kao rezultat toga dobili smo, napr. Bosansku Gradišku preimenovanu u Gradišku (opštinu čije gradsko stanovnišvo je bilo nadmoćnom većinom muslimansko). U toj Gradišci danas nemamo ni jednog bošnjačkog predstavnika (a ni romskog) koji sjedi u Skupštini grada, a imamo čovjeka (Ukrajinca, čini mi se porijeklom) koji 'kobajagi' predstavlja nacionalnu manjinu. Dakle, Bošnjaci u tom gradu "nisu" dostojni čak ni da nacionalna manjina budu. Vlast neda. SNSD neda. Toliko je sve u tom gradu korumpirano i toliko se šareni prelijetanje iz stranke u stranku da se čovjeku od tih silnih letova zavrti u glavi, pa čak i ako je Srbin. I nemojte misliti da u tom gradu neko ko sjedi u vlasti predstavlja koji narod ili kakvu nacionalnu manjinu. Ma jok: sebe, svoj-i interes SNSD-a on predstavlja. I po potrebi osniva novu srpsku stranku, ili napušta staru radi prelijetanja po potrebi izvršne vlasti. Ko šiša narod, u ovom slučaju srpski, jer vele drogog ni nema, a građani ne egzistiraju u RS-u. Na koncu ko šiša manjine?! Do ovih posljednjih lokalnih izbora Romi su imali svog predstavnika u vlasti pomenute opštine. Sad nemaju, a Boga mi ih podosta tamo ima. Roma. Kako i šta se desilo Romima, nije teško pogoditi, a evo šta se na ovim posljednjim lokalnim izborima, još nam u friškom sjećanju, desilo na području opštine Bosanska Gradiška: Desilo se u Gradišci ništa novo.

Naravno, u mjestu o kojem pričam su od novca humanitarne pomoći namijenjene za opravku ili ponovnu izgradnju porušenih bošnjačkih kuća (da bi se protjerani mogli vratiti svojim kućama) izgrađeni stambeni objekti za smještaj onih iz tzv. SAO krajine ili odakle već, da bi muslimani, kako je od ranije isplanirano u Srbiji, postali i ostali manjina. Ali, eto, nisu ni manjina, nego nesretnici koji, poput one direktorice škole u Doboju (Mevlide Dervišefendić, koja smanji vladanje djevojčici jer je slavila Dan državnosti BiH), ne smiju pisnuti.


Pa da krenem odnekud. Od preko preče, a okolo bliže. Od Dačića, koji često progovara, ali svaki put iz Vučićeve g...ce. Neki dan on, braneći svoga vožda Vučića, apropo opozicione politike, hoću reći opzicionih političara Srbije, izjavi: "Vučić vodi tuđe bitke" uspješno, te me to podsjeti na to da SNSD i Laktašenko vode svoje bitke, napr. u svojoj bosansko-gradiškoj borbi protiv Trumpa i Bošnjaka, još uspješnije. Ne brinite, nisam s pameti skrenula: kunem se dušom i Onim Ko je Stvori, a to zakletva mala nije, da znam o čemu zborim:

U prigradskom naselju Liskovac, iliti selu Liskovcu koje je od centra grada udaljeno svega tri i po kilometra na lokalnim izborima je pobijedio SNSD. Nevažećih listića je jedan, a tačno znam da su dva glasa bila za Donalda Trumpa, ali Trump je oštećen tako što su glasovi za njega otišli novom-starom gradonačelniku Zoranu Adžiću rođenom u Hrvatskoj, tačnije u Novoj Gradišci. SNSD-ovac, naravno. O drugim važeće-nevažećim glasovima iz dijaspore znam iz prepiske s prijateljima. Dakle, pomenuh Liskovac u kojem su 1991-e bile četiri srpske kuće, na ulazu u to naseljeno mjesto, poprilično odvojene od ostatka tog prigradskog naselja zvanog selo Liskovac. SNSD je u tom selu pobijedio, i to je sigurno tačno. Ali nije tačno da Bošnjaka na području opštine danas nema toliko da bi morali imati svoje predstavnike u vlasti. Naravno, u mjestu o kojem pričam su od novca humanitarne pomoći namijenjene za opravku ili ponovnu izgradnju porušenih bošnjačkih kuća (da bi se protjerani mogli vratiti svojim kućama) izgrađeni stambeni objekti za smještaj onih iz tzv. SAO krajine ili odakle već, da bi muslimani, kako je od ranije isplanirano u Srbiji, postali i ostali manjina. Ali, eto, nisu ni manjina, nego nesretnici koji, poput one direktorice škole u Doboju (Mevlide Dervišefendić, koja smanji vladanje djevojčici jer je slavila Dan državnosti BiH), ne smiju pisnuti.

Pojašnjenja radi ću reći da u toj Bosanskoj Gradišci o kojoj pričam, u njenom gradskom i prigradskom dijelu su ne tako davno muslimani bili većina, u centru grada su imali i mezarje i medresu. U samom gradu gotovo sve kuće, čardaci i dućani njihovi. Na mjestu hotela na samom ulazu u Bos.Gradišku, kod granice između BiH i Hrvatske, bila je džamija, koja je srušena, te na njenom mjestu, uz kej kraj Save, izgrađen tzv. Stari hotel, kao početak bošnjačko-muslimanskog kraja u vlasti i životu grada.

Kasnijom izgradnjom soliterčića došlo je do promjene 'krvne slike' grada, no kako god, na području opšine, godine 1991-e svaki četvrti građanin (i zehricu više: 27%) je bio Bošnjak-musliman, izuzimajući jugoslavene i ostale kojih je bio znatan broj, a i ptice na grani znaju iz kojeg su naroda, većinom, bili ti koji su "jugoslaveni" i ostali". Doduše, oni su to i danas, te stoji to da podatak svaki četvrti je Bošnjak-musliman jeste činjenično stanje popisa 1991-e u opštini Bosanska Gradiška. Znam da sam odužila, ali i ovaj grad i okolina njegova su doživjeli sudbinu da su sve džamije u posljednjem ratu (kojeg ovdje bilo nije, za svađu je potrebno dvoje) porušene, od TEKIJSKE koja je izgrađena 1620-e godine (a ime dobila po derviškoj tekiji koja se nalazila u blizini džamije), pa sve do onih izgrađenih 1720-e. Sve džamije na istim mjestima su samo renovirane ili obnovljene. Dakle, toliko su sve džamije laznog RS-a bile stare. Nije njih komunistička Jugoslavija izgradila.

Današnja Gradiška, mjesto u kojem su turbe Šejh-Gaibije i harem Tekijske džamije, dva nacionalna spomenika BiH, nema bošnjačkog predstavnika u gradskoj vlasti ... Nije da ja nisam, kao totalni politički anonimus (i javnosti nepoznata i neinteresantna ličnost) osvojila na Izborima 2014-e nekih 830 glasova kao kandidat Stranke dijaspore i Građanske koalicije 1.mart, na izbornoj listi SDA u izbornoj jedinici Bosanska Krajina za parlament BiH. Zar to ne govori da se glasova može sabrati, još mi svi (Bošnjaci) pomrli nismo?! Ništa bez glasanja elektronskim putem se ovdje neće moći promjeniti.

Čemu još možemo posvjedočiti kad je Gradiška u pitanju?! Da, od strane Srba mržnja prema muslimanima prepakovana u opasno izražen nacionalizam (nacional-vjersko nasilje) i nasilje nad državom BiH (domovinom svojom) se ne zaustavlja. Ko to još u ovom gradu ima pravo da uspravno hoda?! Najuspravniji bi svejedno trebali biti slabići, jer su najčistiji, ali jok!!!

I neka im bude svima ovo Laktašenkovo, SNSD-ovsko, nasilje u Gradišci: i Srbima, i Romima, i Bošnjacima. Nek' uživaju u opustošenosti ekonomskih i svakih drugih resursa. Neka im bude! Jednima (Srbima) što su se razočarali u svoje srpske voždove i njihovu politiku: "Milutinu po polutinu" (narodna pričica o skromnoj i pravednoj maćehi i jabukama) u kojoj ostadoše bez svoje kriške (a gradonačelnici i ini moćnici su se bogatili, u mandatima nasljeđivali jedni druge, a potom kao privredni poduzetnici i vlasnici vrijednih nekretnina odlazili punih džepova i sa debelim bankovnim računima u srbijansku metropolu da u miru, blagostanju i rahatluku ostatak života provedu. Drugima (Bošnjacima) neka bude zato što ih poubijaše i protjeraše, potom zato što mnogi od onih što ratne golgote preživješe vremenom pomriješe razasuti po bijelom svijetu, a djeca im ne uspješe (zbog procedura gotovo nemogućih oko upisa u državljanstvo BiH) postati državljani pradjedovske, djedovske i domovine svoje ili roditelja svojih ( a u tuđoj zemlji uspješe da se iz statusa Izbjeglice prometnu u status Druga generacija useljenika). Ostadoše da lebde između dva svijeta u dalekoj tuđini kao djeca "Nike Neznanovića", uljuljkujući se u san u kojem su Nijemci, ili Šveđani, ili Holanđani, Kanađani, Amerikanci, ... jer pasoš se ima, svugdje s njim bez problema. I do Bosne dobaci - to je njihova satisfakcija.

To su Bošnjaci. To smo mi. Ljudi nad čijim ličnim integritetom i kolektivnim identitetom visi prijetnja, jer oni nemaju rezervne domovine na Balkanu poput Srba i Hrvata, a tuđa zemlja ne može biti biološka majka, ma koliko se materinski odnosila prema usvojenoj djeci. No, natrag Gradišci o kojoj je riječ. Pomenuh jedne i druge, a imaju i treći: Romi i romska zajednica. Njima jadnicima promjena vlasti na lokalnoj razini i ne znači ništa: uvijek ih se gazilo i neda im se da se civilizacijski razviju i uzdignu, osim ako su izbjegli na zapad. Hrvati kao četvrti u priči o Bosanskoj Gradišci, s obzirom na njihov inače mali broj te potom pokolj i progon, jednostavno ispariše iz grada o kojem govorim. Čak ni rose od pare ne osta.

Iz ljubavi prema Bosanskoj Gradišci, a još više iz ljubavi prema istini o ovoj fiktivnoj Gradišci koju danas imamo, nastavljam još samo malo, tek toliko da zaokružim sliku grada, grada čiju bijedu ni prelazak na ekavicu (nedoslovnu) ne uspijeva umanjiti. Naprotiv, povećava je pristajući na totalno vazalstvo Srbiji. Umrla je duša čaršije, čaršije koja uzalud stoji na granici između 'ostatka svijeta' i Evrope. Sam prelazak mosta iznad rijeke Save je samo fiktivni ulazak u EU. Dugačak je put koji Hrvatska takođe mora proći do otrježnjenja od pijane politike koju vodi da bi istinski iskoračila iz mutnog taloga grijeha i grešaka i zakoračila u svijet kojem tvrdi da pripada.

No, tema je priča o BiH i njenom pograničnom gradu, današnjoj Gradišci. Gradu koji je samo srpski u Republici samo srpskoj, što ne čudi kad znamo da onaj iz Laktaša za Banja Luku kaže da je samo srpski grad. Ni to ne čudi kad znamo da u BiH postoji i jedna od politika, politika koja tvrdi da je i Sarajevo bilo srpski grad, iako i polupismen čovjek u BiH zna da su Srbi imali samo u Ilijašu većinu i nigdje više, ako se izuzmu seoske opštine poput Pala.

Dakle, u današnjoj Gradišci stanje je ovakvo: Politička partija SNSD je na jeftin način uspjela da obezbijedi jedan mandat više u Skupštini. Znači odbornik koji predstavlja nacionalnu manjinu ne štiti interese svoje zajednice, nego političke interese partije koja ga je kandidovala i pomogla mu da pobijedi. Da krenem od početka, snalaženja radi: Lista Goran Đorđević "Graadiška mora naprijed" premašila je sve, pa i osvojena dva mandata koji pripadaju dvojici kandidata koji, OBA(DVA), prepuštaju (dobrovoljno?!) svoje mandate izvjesnim drugima: Mirku Pisariću i Stanislavu Kozminčuku koji svoj politički put nastavljaju u SNSD-u, odnosno ujedinjenoj Srpskoj. Ne bih ja sad raspredala o tome kako Napredna Srpska Stranka postade vanparlamentarna stranka u SO Gradiška. Očigledno je.

Ono što meni bode oči jeste način na koji se dovija i uz pomoć SNSD-a probija do cilja dr Stanislav Kozminčuk. Doduše, doktori u gradiškoj politici imaju vrlo prepoznatljivu politiku prelijetanja i tobožnjeg političkog sukoba sa strankama u koje ulijeću neposredno poslije tih pomenutih žestokih razmirica s njima. Primjer: dr. Slavko Dunjić. Tipičan način djelovanja malih ljudi sa velikim prohtjevima: služe vlasti da bi se od nju okoristili, a svoje partijske drugove izdaju sukladno potrebama svojih finansijera, vlastodržaca.

Znate li koja oholost vlada RS-om? Ljudima koji su dio sistema, poput Stanislava Kozminčuka, daje se šakom i kapom. Investiciona banka im daje INVESTICIONI KREDIT, dala ga i pomenutom Kozminčuku (porijeklom Ukrajincu ?!) da mu posluži kao kredit za stanovanje. Nisu tamo čak ni podatke zaštitili. Nije im se dalo, ili su zaboravili. Ko će se 'peglati' još i s tim. Dobio dr Kozminčuk kredit za stanovanje, isti onaj kredit od Investicione razvojne banke što je Laktašenkov sin, tada star samo 20 godina, dobio za podizanje voćnjaka u Laktašima. I što bi sad taj sitni politički preletač služio interesima manjine iz koje dolazi, kad ga ona tamo gdje sjedi nije ni smjestila, a, uz to, SNSD ima čime ponuditi, a ima čime i zalediti dotok privilegija. MIlosti tu nema. Interes, samo interes. Po potrebi se podupire, uzdiže visoko čovjeka, ali isto tako ima mu se čime uništiti karijeru. Za neposlušnost se dobije po prstima tako da se prsti odmah skraćuju.

Ljudi, stanovnici domovine nam jedine, oslobodimo se svih strahova i bojmo se jedino Boga. Svejedno su svi naši strahovi, htjeli mi to ili ne htjeli, od Njega. Bez Njegove Dozvole ih ne može biti i jedino On može da nas Oslobodi od njih. Do nas je hoćemo li svoja lica okrenuti Njemu, svjesni da ga se bojati trebamo, da bismo Mu se kao oni koji se mnogo kaju mogli približiti i utonuti u toplinu ljubavi prema Njemu. Ući u Njegovu Milost. Osjetiti Njegovu Ruku iznad naših ruku. Osjetiti se zaštićenim od svega lošeg, pa i od strahova naših. Osjetiti moć ljubavi koja je dovoljna da iskorijeni svo zlo ovog svijeta svojim dahom. Ljubav je jača od straha. Da bi nas takva ljubav kroz život vodila moramo ostvariti ljubav prema Stvoritelju koja će uvijek biti korak ispred straha od Njega. Sladak je to put, put približavanja Tvorcu Svevišnjem. Put preko trnja do ruža. Ovo je priča o vjeri u Boga - nepogrješivom psihologu, zaštitniku naših duša od propasti.

I za kraj, na um mi pade ona narodna izreka: "Okolo kalaj, a unutra belaj". To je Bosna, izvana suverena, a iznutra iznevjerena. Zato nam treba kalaj da otkloni belaj. BH-građani, zamijenimo belaj kalajem! Okalaišimo i iskalaišimo naša srca i duše, jer u protivnom će olovo po nama svima ponovo frcati u toj našoj Bosni, serdžadi prostrtoj.



Ostali prilozi:
» KAD PRAVO ZABRAZDI U KRIVDU
Željko Milićević | 28. January 2021 13:03
» DA LI SMO ZA ISTINU ILI LAŽNU ISTORIJU?
Mr. Milan Jovičić | 28. January 2021 12:55
» 27. JANUARA, PRIJE 76 GODINA, OSLOBOĐEN JE KONCENTRACIONI LOGOR AUSCHWITZ-BIRKENAO
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 27. January 2021 14:10
» WELCOME BACK, HARISE
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 25. January 2021 16:13
» BOŠNJACI.NET - SABOR OKO OGNJIŠTA
Željko Milićević | 25. January 2021 03:10
» OSAMNAEST GODINA RADA WEB-MAGAZINA BOŠNJACI.NET
Šemso Agović | 24. January 2021 02:59
» ZA ČIJI HATUR?
Aziz Hurem | 24. January 2021 02:57
» POSREDNICI DO NEBA
Said Šteta | 20. January 2021 21:14
» MOKROGORSKI POKRET
Aziz Hurem | 19. January 2021 20:22
» NOŽ, ŽICA, BROJANICA
Said Šteta | 18. January 2021 12:50
» HUSEJN EF. ĐOZO NIJE UMRO, ON JE ŽIV, SAMO ŠTO MI (ONI) TO NE OSJEĆAJU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 17. January 2021 14:39
» DOKLE ĆE NAM DOMOVINA BITI U RALJAMA „GUSLARA I ORGULJAŠA“?
Mr. Milan Jovičić | 16. January 2021 19:13
» NJEGOŠEVI BOSANSKI CRNOGORSKI SRBI
Sead Zubanović | 16. January 2021 17:50
» ŠTA LI JE SA NAŠIM PRIJATELJIMA IZ SREBRENICE?
Božidar Proročić | 15. January 2021 17:32
Ostali prilozi istog autora:
» ZA DOBRIM SE KONJEM PRAŠINA DIŽE
14. September 2020 21:48
» "KRIVE SU DRUŠTVENE MREŽE"
05. September 2020 19:23
» "AHIRETEN-KUSURETEN"
01. September 2020 15:17
» "KRIVA ŽENA" K'O "KRIVA DRINA"
15. September 2019 15:19
» KORAK PO KORAK
09. September 2019 20:52
» DODIKOVI KONTRADIKTORNI SUDOVI
08. September 2019 11:51
» SPARINA PRED POVJETARAC
05. September 2019 14:50
» JEDINA POSTOJANA LJUBAV
02. August 2019 06:37
» SENADE, SENADE, UGURSUZE!
11. June 2019 16:37