AZIZ HUREM: Pa jesu li ti bilmezi imali ikakav drugi izgovor i odgovor nego da kažu da eto nisu pročitali dostavljene materijale koji će se razmatrati na sjednici. Ima li ta gospoda ikakva druga posla nego da se bavi imenima Mustafe Busuladžića i Huseina Đoze, dva možda najgrandioznija uma u dvadesetom stoljeću u Bošnjaka. Samo neka znaju – posebno oni koji su glasali „za“ da ukoliko anamo njima prođe taj zahtjev i pođe im za rukom da Bošnjaci sami nad sobom primjenjuju eutanaziju da će vrlo brzo doći na red i Alija Isaković i Alija Nametak i Alija Izetbegović i sve druge Alije i Muje i Huse i Hase a kad to sve počiste uklonit će i njih same.

Kada sam došao u Srarajevo kao dječak od ne punih petnaest godina, tada, ranih sedamdesetih prošlog vijeka - mogla se u zraku i danju i po mraku osjetiti ta isprepletenost kultura, običaja, različitost jezičkih dijalekata Bosanskog jezika- tadašnjeg „srpskohrvatskog“, šarolikost i veličina svakog pojedinačno i sve ćari i ljepote koje svako sa sobom donosi u ovaj bosanski Jerusalem.
I s obavezom i ne obavezno, hodeći sarajevskim ulicama i mahalskim sokacima kao npr. na Vratniku, Bjelavama, Sedreniku, Bistriku itd. privlačili su mi pažnju nazivi ulica čudnih imena i prezimena pa i nadimaka. Nekako idući sa Bjelava prema Breki – sad se ne sjećam tačno – prolazio sam često ulicom „HADŽILOJINA“, i ništa drugo nije stajalo osim Hadžilojina – to je sve. Ime i naziv, takav, da se ne može zaboravit. Pamtio sam to ime i nikada zaboravio nisam, te me uvijek kopkalo ko je i šta je bio Hadži Lojo. Ali zasigurno sam bio ubijeđen da je bio neki značajan čovo. Zatim, bočno od ulice Maršala Tita – danas se taj dio ulice do Vječite vatre zove „Mula Mustafe Bašeskije – pa gore desno na Bjelave vodi uluca Logavina a mislim da i danas nosi to i takvo ime,.... i mnogo je takvih ulica u Sarajevu i u drugim bosanskim gradovima koje nose zagonetna imena ili samo nadimak po kojem vrlo rijetki i najstariji stanovnici znaju o kome se radi, ako uopće tih znalaca ima još među živima. A, s druge strane ove priče - treba li da spominjemo da u srcu tog bosanskog Jerusalema je bilo ulica sa imenima nekih vojvoda i hajduka (Obala vojvode Stepe, Hajduk Veljkova ), Obilića i Nemanjića, Karadžića itd. i to još pravac direktno i posred muslimanske bošnjačke mahale.

Kada je ‘89 i '90 pa još čak i ranije, uoči planirane agresije na Bosnu počelo političko vrenje na Jugo-prostorima tada su i Bošnjaci ali samo oni koji su imali malo bolje sluha i koji su mogli namirisat šta se iza brda valja, počeli svako u svojoj čaršiji zbijati redove i provjeravati i povjeravati se međusobno. Pa je jedan moj prijatelj okupljajući oko sebe ljude od škole, znanja i lokalnog utjecaja u povjerenju zapodijevao priče i razgovore o bošnjačkim velikanima i ljudima koji su obilježili naš nacionalni kod, i to ipak i opet ne idući duboko i daleko u prošlost. Pa kada se osvjedočio da inženjeri, ekonomisti, ljekari i mnogo drugih iz različitih branši ne znaju ko je bio npr. Mehmed Spaho, Avdo Humo, Enver Čolaković, Rešad Kadić, Husaga Čišić i mnogi drugi, ... razočarao se. A da su nešto znali o Mladim muslimanima i njihovom rukovodstvu da i ne govorimo – jer to je bila svakako tabu tema. Više i bolje su naše stare hodže znali ko je i šta je ko bio u Bošnjaka nego crveni, partijski i „obrazovani“ muslimani na visokim društvenopolitičkim funkcijama. Svi oni koje škola i struka nije obavezivala da uče i nauče nešto o sebi – nisu ni učili ni čitali. Jedan dio istine je i taj da je bilo malo teže doći do literature koja nije bila režimska, ali oni koji su tražili i kopali po bibliotekama mogli su dosta toga iščaprkat. U tom cenzurisanom vaktu je bilo mnogo zabranjene literature koja se krišom proturala od ruke do ruke a koja je bila vrlo tražena. Bilo je knjiga koje bibliotekari nisu dozvoljavali iznijeti izvan iz bojazni da knjiga dospije u udbaške ruke, pa čak do tih i takvih knjiga su mogli doći samo provjereni – kojima bi bibliotekar (zavisno opet u kojoj biblioteci se nalazite) tiho rekao: ti sjedi ovdje, tamo u onaj budžak da niko ne bi vidio šta čitaš.

*****
Nakon dugo godina kada su se crveni glečeri počeli otapat nađem negdje u ćitabima da se Haži Lojo zvao Salihaga Vilajetović, da je bio hafiz i da je sa šejhom Muhamed ef. Hadžijamakovićem prvi organizirao i bio kolovođa otpora okupacije 1878. Sa njima su bili i Smail beg Selmanović Taslidžak i pljevaljski muftija Mehmed ef. Šemsekadić koji je pristigao iz Pljevalja sa tri hiljade opremljenih dobrovoljaca da brane Bosnu od gaura.

Abdulah ef. Kaukčija – Logavija – je bio dugogodišnji imam GHBegove džamije i jedna od najvažnijih figura u otporu. Od tada do danas se promijenilo tri četiri države i pet- šest režima ali još uvijek na kućnim numerama te ulice stoji samo ulica „Logavina“. Zašto su mu uklonili ime pa ni danas neće da toj ulici vrate puni naziv nije nam jasno. Čiji to mi hatur još i nakon jedno i po stoljeće čuvamo i k’o biva ne želimo da se nekome zamijeramo – ne može se objasniti (odmah nakon okupacije 1878. po prijekom sudu osuđen na vješanje).

Moj rahmetli dedo Alija mi je pripovijedao da je Muhamed ef. Hadžijamaković – bio dugogodišnji imam Begove džamije – kada je osuđen na smrt vješanjem i pošto je kao i svi imao pravo da izrazi poslednju želju uoči smrti – želja svih njih jedanaest ili dvanaest koji su povješani u blizini Marijin Dvora u Sarajevu je glasila da uzmu abdest prije vješanja i da pod abdestom idu na Onaj svijet -. Možemo li zamisliti takvu hrabrost, samopouzdanje, prisebnost i vjeru u sebe i svoje ideale - Muhamed ef. Hadžijamaković je prilikom dok se abdestio na lijevoj nozi stajao dok je desnu prao a zatim na desnoj stajao dok ... da bi potom u munjevitoj brzini i okretu oteo pušku od jednog dželata i uspio raniti trojicu – a zatim su ga stražari/dželati izmasakrirali i onako poluživog ipak objesili kao i ostale.



Zanimljivo je za hafiza Salihagu Vilajetovića – Hadži Loju – da je najduže istrajao i da se nije predavao nego je bijegao i sakrivao se znajući da ga traže i da mu se ne piše dobro. Te pošto su mu bili često puta na tragu u jednoj akciji hvatanja su ga ranili u nogu, no ipak je ponovo uspio umaknuti. Kad je rana na nozi ozbiljno zaprijetila i kad mu je pokretljivost bila ograničena, predao se. Tadašnja austrougarska vlast ga je deportovala na liječenje – najvjerojatnije u Prag u današnju Češku – a potom mu nisu dozvoljavali da se vrati u Bosnu. Dozvolili su mu da bira zemlju u kojoj će da nastavi da živi samo u Bosnu se ne može vratiti. Njegov izbor je bila Saudijska Arabija. U Trst su mu dopremili Salihaginicu hanumu i djecu i zajedno su iz Trsta otplovili u Saudiju gdje je kao hafiz dobio jednu džamiju u jednom mjestu između Mekke i Medine i tu je bio imam gdje je i život skončao.

*****
E sad se s pravom možemo i moramo zapitati: zašto su imena ovih istaknutih Bošnjaka zamaskirana nadimcima? Je li to da se zadovolje obadvije strane – bosanska/bošnjačka i austrijska pa na koncu i kraljevska karađorđevska i komunistička jugoslovenska. I nisu to jedine ulice koje nose nekakvo kodno ili konspirativno ime. Ima takvih ulica sijaset, dok istovremeno u istom gradu smo imali pa imamo i dan danas sa punim imenom i prezimenom koji ništa nisu značili niti ičim zadužili ni Bosnu ni Bošnjake – čak šta više nanijeli nam puno zla i belaja. Uzgred treba kazati i to da se ne varamo i ne lažemo - da je mnogo njih visilo na tim kućnim numerama bošnjakih kuća koji su Bošnjacima glave skidali kao što ih ima i danas koji su osumnjičeni za ratne zločine i genocide a obnašaju neku političku funkciju u eresu ili čak u BH - državi.

Na ovu ne ispričanu priču koju pišem u huji i bijesu na one Bošnjake i onim Bošnjacima koji se nisu još otrijeznili od „bratstva i jedinstva“ natjeralo me pristajanje Bošnjaka na samubistvo. Ne mogu da vjerujem da neko može tamo sjediti i glasati za nešto što „nije pročitao“. Pa jesu li ti bilmezi imali ikakav drugi izgovor i odgovor nego da kažu da eto nisu pročitali dostavljene materijale koji će se razmatrati na sjednici. Ima li ta gospoda ikakva druga posla nego da se bavi imenima Mustafe Busuladžića i Huseina Đoze, dva možda najgrandioznija uma u dvadesetom stoljeću u Bošnjaka. Samo neka znaju – posebno oni koji su glasali „za“ da ukoliko anamo njima prođe taj zahtjev i pođe im za rukom da Bošnjaci sami nad sobom primjenjuju eutanaziju da će vrlo brzo doći na red i Alija Isaković i Alija Nametak i Alija Izetbegović i sve druge Alije i Muje i Huse i Hase a kad to sve počiste uklonit će i njih same. Ne znam kakvi su to mehanizmi i ucjene kojim se Bošnjaci tjeraju i prisiljavaju, i za čiji to hatur rade da sami sebi presude pa me mnogi od njih podsjećaju na one norveške jelene kada dosegnu određenu starost dolaze u krdima na okomite stijene iznad fjordova i sunovraćaju se u smrt.