DR. NEDŽIB ŠAĆIRBEY (1926 - 2021)

DR. MUSTAFA CERIĆ: Ali, kao što vidimo ta generacija, koja je na svojim leđima iznijela čast, slobodu i ponos Bošnjaka muslimana ne samo u Bosni, već na Balkanu, polahko se gasi. Zato sam mislio da je preseljenje dr. Nedžiba Šaćirbeja na Ahiret trebao biti nepropustan povod za mladomuslimanske potomke da organiziraju sjećanje (komemoraciju) na njihove očeve i djedove, kao pouka i poruka za buduće naraštaje. Dakako, to je bila dužnost SDA-a prvoga reda da održi povijesno slovo ne samo o dr. Nedžibu Šaćirbegoviću, već i o cjelokupnoj generaciji Mladih Muslimana, na čelu s Alijim Izetbegovićem, kao omaž za njihovu povijesnu ulogu u očuvanja, razvijanju i prezentiranju bošnjačkog/bosanskog moralnog i političkog svjetonazora u okviru islamske duhovne misli i bosanske kulturne prakse.

U utorak, 23. februara, 2021. god., po Mīladu stigla je tužna vijest u Bosnu da je dr. Nedžib Šaćirbegović preselio na Ahiret na američkoj Floridi u desetoj deceniji svog dunjalučkog života (95).
Uglavnom, sarajevski portali te pisani i elektronski medeniji su prenijeli tu vijest s istovjetnim tekstom o tome da je rođen u Travniku, da se familijom preselio u Sarajevo, gdje je završio Prvu mušku gimnaziju te da je kao 15. godišnjak postao član Mladih Muslimana.
Zatim se naglašava da je sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem bio osuđen na četiri godine zatvora 1946. godine, a onda na još 18 mjeseci teškog zatvora bez valjanog razloga.
Za vrijeme robije komunisti ga raspoređuju na prisilni rad izgradnje Centralnog komiteta SK Bosne i Hercegovine.
Nakon odslužene kazne, odlazi sa suprugom Azizom iz Sarajeva u Zagreb gdje završavaju medicinski fakultet.
Nakon nekoliko godina rada kao doktori u Travniku i Sarajevu, a pod pritiskom tadašnjih vlasti napušta Jugoslaviju i postaje disident.
Nakon hidžre u Tursku i Libiju emigrira u Ameriku, gdje je proveo ostatak živita.
Dr. Nedžib je imao značajnu ulogu u osnivanju Stranke demokratske akcije (SDA), kao i osamostaljenju Bosne i Hercegovine. Nakon prvih demokratskih izbora pomagao je Bošnjacima u odbrani, a kasnije i u obnovi države. Otac je Muhameda, prvog našeg ambasadora u UN.
Nekoliko portala su prenijeli izraze sućuti od Bakira Izetbegovića i Abdullaha Skake. Možda je bilo sućuti i od drugih pojedinaca i organizacija, koje nisam upratio. Koliko znam familija Šaćirbegović je naručila da se ovih dana prouči hatma i tevhid u Ferhadiji džamiji u Sarajevu.
Dr. Nedžib Šaćirbegović nije rođen u Beogradu niti je bio manifestna ličnost poput Đorđa Balaševića, koji je zaslužio poštovanje i višednevnu komemoraciju bosanske javnosti zbog njegovog epskog stava prema Bosni:

Štagod noćas da zapevam vući će na sevdalinku... Usnuo sam čobanicu uplakanu u šljiviku... Grom udari... Planu seno... Rasturi se stado njeno... Zaplete se dim na uvojku... Reče da se zove Bosna... čudno ime za devojku? Nekom Drina teče desno... Nekom Drina lijevo teče... Sve da teče u dubinu... Na dve pole svet da seče... Znam tajni gaz, moje lane... Most se pruži gde ja stanem... Sve da vuku me konji vrani... Nema meni jedne strane dok si ti na drugoj strani...

Dr. Nedžib je rođen u Travniku, gdje se od pamtivijeka, kao što reče Mehmedalija Mak Dizdar: Ne živi samo da bi se umrlo… Ovdje se umire da bi se živjelo… Ne samo dr. Nedžib, već svi koji su morali emigrirati iz Bosne bilo gdje u svijetu pa tako i u Ameriku, osjećali su se kao da su umrli da bi živjeli svoj i život bosanski u Americi, iščekuju da ih se Bosna jednog dana sjeti kao što su se oni nje uvijek sjećali i u snu i na javi.



Gledao sam to svojim očima i slušao svojim ušima priče o Bosni i Bošnjacima u Čikagu od imama Ćamila Avdića, kadije Seida Karića, intelektualca Beće Tanovića i običnog Bošnjaka Šabana Torle o živoj Bosni u vrijeme kad je Bosna bila u polusnu svoga vlastitog bića.

Dr. Nedžib je živio u Washingtonu i zato se nismo sreli dok sam bio imam u Čikagu, ali smo znali jedan za drugoga. On se, kao uostalom i svi mladomuslimani u to doba interesirao kakve sam imamske naravi i može li mi se vjerovati. To je za imame u bivšoj Jugoslaviji bio najteži ispit, kojeg su polagali pred mladomuslimanima, koji su pratili svaku njihovu riječ na hutbama, vazovima i običnim razgovorima na ulici ili u kućama.

Dr. Nedžib nije bio strog, ali je bio od povjerenja onih koji su mu davali ocjenu o mom imamskom radu u Čikagu. Prošao sam na ispitu kad se saznalo da mi je punac mladomusliman Abdulaziz Ahmedbegović sa Sokola kod Gračanice, neka mu se Milostivi Allah smiluje. Nije bilo zamislivo da mladomusliman uda kćerku za imama ako nije prošao njihovu provjeru. To jeste da je na liniji ispravnog puta.

Osobno, nisam bio ni svjestan toga sve dok nije bilo pitanje moje moralne i političke podobnosti za izbor naibu-reisa a potom i reisu-l-uleme. Iz sadašnje perspektive nakon svega što sam vidio, čuo i proživio, mislim da je to bilo ispravno i sretan sam ne samo što sam položio taj ispit, već zato što su bile takve ličnosti u našem narodu, poput mladomuslimana, koji su vodili brigu ko je ko u našem narodi i kome se može povjeriti emenat od najviše moralne i političke vrijednosti. Voli bih da to pravilo važi i danas.

Od tih izuzetnih ličnosti, čuvara morala i politike u Bošnjaka, zvanih Mladi Muslimani, čije ime Xavijeru Bougareliju smeta kao naziv ulice u Sarajevu, nedavno je preselio Ismet Kasumagić i evo sada Nedžib Šaćirbegović. Među živima od njih je prof. Omer Nakičević, neka mu Allah dadne zdravlje i još dugo da nam živi, ako Bog da.

Ali, kao što vidimo ta generacija, koja je na svojim leđima iznijela čast, slobodu i ponos Bošnjaka muslimana ne samo u Bosni, već na Balkanu, polahko se gasi. Zato sam mislio da je preseljenje dr. Nedžiba Šaćirbeja na Ahiret trebao biti nepropustan povod za mladomuslimanske potomke da organiziraju sjećanje (komemoraciju) na njihove očeve i djedove, kao pouka i poruka za buduće naraštaje.

Dakako, to je bila dužnost SDA-a prvoga reda da održi povijesno slovo ne samo o dr. Nedžibu Šaćirbegoviću, već i o cjelokupnoj generaciji Mladih Muslimana, na čelu s Alijim Izetbegovićem, kao omaž za njihovu povijesnu ulogu u očuvanja, razvijanju i prezentiranju bošnjačkog/bosanskog moralnog i političkog svjetonazora u okviru islamske duhovne misli i bosanske kulturne prakse.

Kao što rekoh Đorđe Balašević je zaslužio da mu se oda priznanje u Sarajevu, ali ni dr. Nedžib Šaćirbegović nije nezaslužan da se isprati na Ahiret sa visokim počastima, ne kroz muziku i pjesmu, već kroz riječ i misao, koja nije ništa manje mudra od mudrosti Balaševića a uz to je još iz srca, koje je čeznulo i na kraju dočekalo da ga se Bosna sjeti kad joj je bilo najpotrebnije da ju se brani u Washingtonu zajedno sa njegovim sinom Muhamedom, koji je, zasigurno, jedan od najzaslužnijih potomaka Mladih Muslimana, koji se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu u borbi za bosanski ponos i slobodu. Taj bosanski ponos i tu bosansku slobodu dr. Nedžib je na najbolji način prenio na svog sina Muhameda i zato ga se s pravom može nazvati „doajenom bosanskog ponosa i slobode“.

Pored mog općeg omaža, kojeg posvećujem dr. Nedžibu Šaćirbegoviću, imam potrebu da spomenem jednu osobnu anegdotu s njim.
Naime, Alija rahmetli je bio u stalnom kontaktu s dr. Nedžibom, koji mu je prenosio važne vijesti i informacije, rakao bih nudio mu svoje preporuke kako da se prezentira bosanska politika u Washingtonu, gdje je dr. Nedžib uživao visoki ugled.

Prva bh. delegacija u Generalnoj skupštini UN-a, 22. maja 1992. kada je BiH postala članica Ujedinjenih naroda. Rahmetli Nedžib Šaćirbegović sa tadašnjim ministrom vanjskih poslova Harisom Silajdžićem, parlamentarcom Irfanom Ajanovićem i prvim ambasadorom BiH u UN-u, svojim sinom, Muhamedom Šaćirbegovićem. Delegaciju je predvodio prvi predsjednik RBiH, rahmetli Alija Izetbegović (Foto: Agencije)

Naravno, kad god sam odlazio u Washingtona u svojstvu reisu-l-uleme, kontaktirao sam dr. Nedžiba i, ako je bilo vremena, posjetio bih ga kući. U jednom od mojih posjeta UN-u u Nju Jorku na konferenciji o religijskom dijalogu, bio je pozvan i dr. Nedžib. Na kraju konferencije u prisustvu Kofi Anana predstavnici religija su, kao završnu riječ, čitali ili učili molitvu, dovu za mir u svijetu. Muslimanska delegacija je mene zadužila da u njihovo ime proučim muslimansku dovu. Nisam imao gotovu dovu, već sam je napisao na licu mjesta u UN-u na engleskom, koju ovdje donosim na bosanskom:

Allahu Svemogući, Ako pogriješimo, Podari nam snagu Ademovog (a.s.) pokajanja. Ako nas zamrači krivovjerje, Osvjetli nam put Ibrahimovim (a.s.) pravovjerjem. Ako nas zadesi nesreća, Pouči nas Nuhovoj (a.s.) lađi spasa. Ako nas uhvati strah od silnika, Osposobi nas Musaovom (a.s.) hrabročću. Ako nam se ponudi mržnja, Spasi nas Isaovom (a.s.) ljubavlju. Ako budemo protjerani iz domova naših, Osnaži nas Muhammedovom (a.s.) željom za povratkom domovima našim! Amin!

(Ovu dovu sam nakon toga svaki puta učio na kolektivnoj dženazi u Memorijalnom centru žrtava genocida u Potočarima).

Ova dova je prihvaćena i pohvaljena od svih. Sjećam se, njujorški Rabin Arthur Schneier, koji je 2012. god., održao zapažen govor na dženazi u Potočarima, zatražio je da mu dam tekst ove moje dove.

Naravno, meni je bilo najvažnije da je dr. Nedžib bio zadovoljan. Nije me pohvalio izravno jer Mladi Muslimani nisu bili su džomet u pohvalama, bojeći se da ne pogriješe što bi neki mogli kasnije zloupotrijebiti. Ali je svoj utisak o mom nastupu pred Kofi Ananom prenio Aliji, rekavši mu: „Reis nam je osvjetlao obraz u Nju Jorku“.

Po povratku u Sarajevu, predsjednik Alija mi je prenio poruku dr. Nedžiba s izrazom ponosa. To je, vjerovatno, bila prva i jedina pohvala koju sam dobio od predsjednika Alije, jer stara generacija je bila škrta u pohvalama ponekad što nisu imali povjerenja u uspjeh mlađih, a ponekad iz straha da se mladi ne uzoholi.

Dakako, bio sam sretan i ponosan na priznaje od obojice. Čini mi se da je od tada odnos predsjednika Alije prema meni bio drugačiji. Naime, u percepciji muslimanskih intelektualaca izvan Islamske zajednice, među kojima ubrajam Aliju kao jednog od najvećih, bosanske hodže nisu bili na visokoj intelektualnoj razini, kao što su bili bosanski fratri, recimo. Zato su oni imali izvjesnu dozu straha ili treme kako će ih hodže predstaviti svijetu. Rahmetli Nedžib Šaćirbegović je iz Nju Jorka poslao poruku svom bratu po duhovnoj sudbini i prijatelju po bosanskoj politici da nema razloga za strah od bosanskog reisu-l-uleme, koji im je, eto, osvjetlao obraz pred svijetom.

Ako nizašto, a mnogo je razloga zašto, pišem ovaj omaž doajenu bosanskog ponosa i slobode, velikom čovjeku dr. Nedžibu Šaćirbegoviću, koji je bio „umro“ u Bosni da bi živio za Bosnu u Americi i da bi dočekao da ga se Bosna sjeti još za života, kao i da bi ga se sjećali, ne baš kao Đorđa Balaševića, bosanski potomci dok je na ispitu pred Allahom Svevišnjim, kojeg molimo da ga uvede u Svoj Džennet, zadovoljan s njim i on zadovoljan s Allahom.



Nadam se da Bakirova SDA-a ima nešto duše i srca od Mladih Muslimana pa da organizira sjećanje na dr. Nedžiba Šaćirbegovića, gdje će bi se njegov sin Muhamed virtualno javio da kroz njega osjetimo miris duše njegovog oca a našeg životnog i sudbinskog uzora.

Ako Bakir ne bude imao vremena, nadam se da će to učiniti gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka, koji, također, ima dosta razloga da okupi Bošnjake u Vijećnici da se sjete svojih ponosnih i slobodnih predaka, poput Ismeta Kasumagića i dr. Nedžiba Šaćirbegovića.

Allahu Svemogući, osnaži potomke „Mladih muslimana“ da nastave put islamskog ponosa i bosanske slobode, put kojeg su utrli njihovi vrijedni i hrabri preci „mladi muslimani“ po cijenu vlastitog života! Amin!

Allahu Sveznajući, pouči nas kako da cijenimo i poštujemo one koji su prije nas voljeli islam i borili se za Bosnu!

Allahu Milostivi, omili nam sjećanje na moralne uzore u našem narodu! Amin!

Učim dovu sestri dr. Nedžiba Šaćirbegovića Almasi, Allah da joj podari sabur a njezinom bratu Džennet! Amin!