Autor: Said Šteta

U Sarajevu možeš biti i i stranački i nestranački, i politički i analitički i kakav hoćeš “čki”, sve samo ne šupak. To je pogubno. A nije pogubno ni da si bioenergetičar, jer kako čaršija priča djeluješ baška taktilno. Dobronamjerno ti sugeriram u Bošnjaka ne tiči. Jer neće biti da je ašićare, ili da je izmišljen kako to voliš kazati, već očito vidljiv. Tako mi naočala tvojih!

SAID ŠTETA: Neću se baviti identitetom lijepe Ivane, i apsolutno poštujem da po svom izboru bude što god hoće, i šeta Baščaršijom koliko hoće, jer ovo jeste njena Bosna i Hercegovina koju uvijek ali uvijek izgovaram i pišem punim imenom. Jeste i njeno Sarajevo čak više nego moje, jer mene vuče Neretva, i dolje sa više sunca nekako imam jasniju sliku o ljudima. Tako ne dam da mi sarajevska magla pomuti tu sliku, a kamoli da se osjetim zalutalim. Zato moram kazati lijepoj Ivani, da se ovoga puta malo zaholcala, i k’o ju je hajco za ovu vatru u kojoj sada sama gori, morao joj je kazati, da sarajevsku slobodu treba znati konzumirati. To je isto kao kad se pretjera sa konzumiranjem hurmašica pa se i agda srkne, a onda...zna se. Svaka ti ćenifa daleko. Uoči to Ivana!

U jednom vicu pitaju jednog šta si? Veli on, bioneregetičar. Ma ne pitamo te šta si bio nego šta si sad?
Ovo pitanje “šta si sad”, moglo bi se postaviti Ivani Marić, samozvanoj političkoj analitičarki, zanimanju koje je u samom nazivu na klimavim nogama, tako da i nosilac istog, što bi rekli Zeničani, lahko upadne. Ničim izazvana, na snimku u kojem ona na engleskom jeziku objašnjava aktuelnu političku situaciju u BiH na konferenciji u Londonu 2018. godine, izjavila je da je naziv “Bošnjaci” nešto novo, ono što su oni izmislili. Tu je kazala da u BiH postoji sukob tri naroda/tri vjere, i kako su katolici uglavnom Hrvati, pravoslavci uglavnom Srbi, a za pripadnike islamske vjeroispovijesti u Bosni i Hercegovini koju ona konstantno izgovara skraćeno, kazala je da su sami sebe nazvali Bošnjacima kako ne bi bili “samo muslimani”. Ovdje se posebno treba pozabaviti onim “samo” jer u prošlosti nam se širokogrudo nudilo da budemo još nešto, i to baš u vrijeme kada nam je Tito odobrio ono veliko M u odrednici muslimani.
Umjesto uvrede na račun lijepe Ivane, a to se sada očekuje, jer Bošnjaci, jest jednako Bosanci, ne mogu se drugačije spomenuti nego kao primitivni, kako to “precjednik” susjedne države voli kazati da nam treba prvo sapun, aludirajući da smo i odveć prljavi, a isturena filijala u Sarajevu to još nakalemi tvrdeći ne samo da smo prljavi, već da smo izmišljeni, ja ću lijepu Ivanu podsjetiti na neke povjesne činjenice. Prije toga da joj podcrtam, kako nas Bošnjaka ima, koji smo učili pisati i sa obje ruke, da nam ne zafali, a čitati baška jer nas k tomu i vjera Islam uči, pa samim tim i obavezuje. No, krenimo pojasniti lijepoj Ivani.
U svom povijesnom istraživanju, prof. dr. Enver Imamović nalazi da je još bizantski pisac Konstantin Filozof (s kraja 14. i poč. 15.st.) u svom djelu o jezicima uz češki, bugarski, srpski, hrvatski itd, na trećem mjestu spomenuo bosanski jezik. Godine 1581. ninski biskup u Peri pisao je fra J. Arsenigu pismo na bosanskom jeziku. Njemački učenjak Jeronimo Megisera s početka 17. st. uz ostale evropske jezike navodi i bosanski jezik. Isusovac Jakov Mikolja iz prve pol. 17. st. u djelu „Blago jezika slovinskoga“ kaže „da ima puno načina govora ali svakako je bosanski jezik najljepši pa zato svi ilirski (južnoslavenski) pisci nastoje da njime pišu.“ Svi bosanski franjevci od 17. st. izričito u svojim knjigama napominju da im je jezik bosanski i pišu bosanskim pismom. Kako bosanski jezik nije trebao ni Rimljanima ni Turcima, (kao okupatoriam na prostoru Bosne, op.a.) logično je da je iza bosanskog jezika stajao narod koji ga je koristio i njime se predstavljao u svom kulturno-povjesnom identitetu. U drugoj polovini 16. stoljeća je kao admiral španske (napuljske) mornarice dokumentiran Petar Ohmučević, poznat i kao ”po starini Bošnjanin”. U Veneciji je 1611. godine bosančicom štampana knjiga ”Nauk karstianski” bosanskog franjevca Matije Divkovića, koji je knjigu posvetio svojim mecenama, plemenitom i visokom gospodinu, Antunu Gargureviću, Bošnjaninu iz Saraeva i Pavi sinu njegovu. Divković je u uvodu u drugi dio knjige zapisao da je sve rastumačio odnosno preveo iz latinskog u pravi i istiniti bosanski jezik. Čuveni Slovin Andrija Kačić Miošić (1704-1760.) je u svom djelu ”Razgovor ugodni naroda slovinskoga” objavio i epsku pjesmu kojoj je dao naslov: ”Pisma najposlidnja od slavne Bosne, prikazana otcu poštovanomu fra Boni Beniću, štiocu bogoslovcu i kustodu rečene provincije, od starca Mjelovana”. U toj pjesmi je A. Kačić Miošić bosanske katolike, muslimane i pravoslavne označavao kao Bošnjake, ali se u pjesmi vrlo lijepo vidi da su za njega (koji u pjesmi nastupa kao starac Mjelovan) i Hercegovci u stvari Bošnjaci. Isključivo zbog hrvatsko-srpskih političkih interesa u Bosni i Hercegovini, ime Bošnjak sasvim nestaje iz ekonomskog, kulturnog i političkog života i javlja se tek s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, kada se krvavo, logorima, svirepim ubistvima i genocidom, želi potpuno izbrisati ciljano jedan narod, Bošnjaci muslimani.
Ne pripadam ni jednoj političkoj skupini, kao književnik sa buntom i novinar, često ih sve kritikujem za stanje u kojem jeste Bosna i Hercegovina, te mi se stoga ne može pripisati pristrasnost, nacionalizam, fundamentalizam i druge gluposti kojima napadačka strana nastoji oslabiti žrtvu, osim što pripadam narodu za kojeg Ivana tvrdi da je izmišljen. Neću se baviti identitetom lijepe Ivane, i apsolutno poštujem da po svom izboru bude što god hoće, i šeta Baščaršijom koliko hoće, jer ovo jeste njena Bosna i Hercegovina koju uvijek ali uvijek izgovaram i pišem punim imenom. Jeste i njeno Sarajevo čak više nego moje, jer mene vuče Neretva, i dolje sa više sunca nekako imam jasniju sliku o ljudima. Tako ne dam da mi sarajevska magla pomuti tu sliku, a kamoli da se osjetim zalutalim. Zato moram kazati lijepoj Ivani, da se ovoga puta malo zaholcala, i k’o ju je hajco za ovu vatru u kojoj sada sama gori, morao joj je kazati, da sarajevsku slobodu treba znati konzumirati. To je isto kao kad se pretjera sa konzumiranjem hurmašica pa se i agda srkne, a onda...zna se. Svaka ti ćenifa daleko. Uoči to Ivana!
I da! U Sarajevu možeš biti i i stranački i nestranački, i politički i analitički i kakav hoćeš “čki”, sve samo ne šupak. To je pogubno. A nije pogubno ni da si bioenergetičar, jer kako čaršija priča djeluješ baška taktilno. Dobronamjerno ti sugeriram u Bošnjaka ne tiči. Jer neće biti da je ašićare, ili da je izmišljen kako to voliš kazati, već očito vidljiv. Tako mi naočala tvojih!