GEORGE LORD BYRON, PJESNIK: JEHOVA, UČINI MI OVU ZEMLJU JEVREJSKOM! (Photo: edition-originale.com)

ŠEMSO AGOVIĆ: Skladno lošem pjesničkom pamfletu – što ova pjesma u stvari jeste –, on nas već u prvom stihu sučeljava sa bludnim kamilama Arapa, koje su tu uljezi, jer su arapske! Arapi su također tu uljezi, jer kao „žreci lažnog boga služe“! Tamo bi morao biti Jehova, dobri bog, i Jevreji, dobri Jehovin narod, zato Byron smjesta diže galamu upravo na Jehovu: „Ti gledaš, o, Jehova, kako ti ime ruže, pa zašto spavaju gromovi vječne slave tvoje?“

Još kao prvačićima nam predstaviše čarobni svijet poezije i pjesnike, za koje apriori znamo da nisu obični ljudi, već polubogovi. Kroz dalje školovanje se taj fenomen samo pojačava; mjesta sumnji u njih nema, ma ni u snu. Pa ipak, čas otrežnjenja jednom dođe: kao gimnazijalci dovoljno zreli i dovoljno kritični osjetimo užas sadržaja određene poezije ili proze, naložene nam kroz obaveznu školsku lektiru. Osupnuti se odazovemo šutnjom i povlačenjem u sebe, pritisnuti nevjericom: da li je ovo moguće! Zar pjesnici nisu časni heroji pisane riječi, pisane in bona fide za sve ljude? Zar može pjesnik nastupiti kao zlobni idiot? Zar može pisati za jedan narod protiv drugog, za jednu vjeru protiv druge? Zašto profesori ćute? Zašto nam se ove strašne kvalifikacije predstavljaju kao vrhunska umjetnost, čije ideale moramo prihvatiti, jer smo đaci?

Ne, tu odgovora nema. U stvari – nema ni pitanja, ona samo u obliku retorike vršljaju po našoj svijesti, bez šanse da budu artikulirana u usmenom ili pismenom obliku. Jer, zaboga, radi se o autoritetima, nekim stotinama godina obožavanim i slavljenim, kako udariti na njih? Ko će nam vjerovati? Ko će nas podržati? Ili, ko će nas kazniti ako progovorimo, ako se pobunimo? Ako poslušamo svoju savjest?

Osjećaj da smo duboko i žestoko napadnuti, ja i moj rod, a da se ne možemo braniti, ostavlja utisak potisnutog bijesa i ljutnje. Većina mojih školskih drugova mirno sjede u klupama: oni nisu pogođeni, ne pripadaju mom rodu ni mojoj vjeroispovijesti, oni pripadaju rodu autora, oni se lako i sa zadovoljstvom s njim identificiraju, kao i s njegovim stavovima. A ja to ne mogu. Jer ja sam Arap, ja sam Albanac, ja sam Bošnjak, ja sam musliman… Oni su drugo. A, čudno, profesor nije „drugo“ nego kao i ja, ali ćuti kao i ja.

Danas nam on predaje poeziju slavnog Georga Lorda Byrona. Obrađujemo pjesmu:

________________________________________

PO OBALAMA JORDANA

Po obalama Jordana kamile Araba blude,
na br'jegu Siona žreci lažnoga boga služe.
Pod st'jenam’ Sinaja Vaalove sluge hude
ti gledaš, o, Jehova, kako ti ime ruže,
pa zašto spavaju gromovi vječne slave tvoje?

Tamo gdje je prst tvoj ispisao tablice svete
i stopa osveštala pute narodu dobrom tvome;
tamo gdje su slave plamene siluete
pisane munjom tvojom, nijednom samrtnome
nije moguće prići po c'jenu života svoga.
Nek’ oko tvoje bljesne munjinim silnim sjajem
i nek’ padne koplje iz poraženih ruku tiranina!
O, da l’ će dugo tiran puniti zemlju vajem
i da li će narod jošte gledati mnogo dana
ostavljen od teb’ hram naš tužan, napušteni?

Meni je prvo jasno: baš divan naslov! U starodavnoj Palestini, na obalama Jordana očekujemo slikovite opise pejzaža i žubor svete rijeke, pa i ljubavnu priču, kakvih je Byron nanizao sijaset u svom kratkom a burnom ljubavnom i bjelosvjetskom vijeku. Ali ne! Skladno lošem pjesničkom pamfletu – što ova pjesma u stvari jeste –, on nas već u prvom stihu sučeljava sa bludnim kamilama Arapa, koje su tu uljezi, jer su arapske! Arapi su također tu uljezi, jer kao „žreci lažnog boga služe“! Tamo bi morao biti Jehova, dobri bog, i Jevreji, dobri Jehovin narod, zato Byron smjesta diže galamu upravo na Jehovu:

„Ti gledaš, o, Jehova, kako ti ime ruže,
pa zašto spavaju gromovi vječne slave tvoje?“

Vidim da je đavo odnio šalu i da je Byron dao svojoj ratnohuškačkoj pjesmi lažno ime. Pravo ime bi moralo glasiti – Jehova, uništi Arape i naseli Jevreje!, jer je ovdje to osnovni i jedini light-motiv. Kakva nevjerovatna slučajnost, razmišljam – dosad smo učili o dosta slučajeva kada autori svojim zlobnim djelima daju milozvučna i nevina imena: Gorski vijenac, Na Drini ćuprija, Stojanka majka Knežopoljka… Jaka i sjajna imena, a niko nam nije objasnio da su lažna i zašto su lažna. Ali nama je jasno i bez ičijeg objašnjenja zašto je to tako: čim se upoznamo sa sadržajem, znamo da su ga takav grozan morali maskirati ili prikriti. To lukavstvo je potvrda korisnosti bezobzirnog pragmatizma: već sami naslovi učine da đaci formiraju pozitivno mišljenje o djelu, kao i o fabuli koju nam prezentiraju. Niko tu ne nalazi ništa opako niti bizarno – uništavanje drugačijih je valjda normalna pojava, zadatak čak. I to se u praksi događalo, bogami prečesto.

Mi u razredu i dalje mirno slušamo i recitiramo oštra Byronova naređenja njemu podređenom Jehovi:

„Nek’ oko tvoje bljesne munjinim silnim sjajem
i nek’ padne koplje iz poraženih ruku tiranina!“

i nastavljamo tumačiti njegovu žudnju da Jevreji nasele od Arapa očišćene obale Jordana:

„O, da l’ će dugo tiran puniti zemlju vajem
i da li će narod jošte gledati mnogo dana
ostavljen od teb’ hram naš tužan, napušteni?“

Htio bih upitati profesora – o kakvim tiranima pjesnik pjeva kad znamo da tamo Palestinci i Jevreji žive u slozi i prijateljstvu, ali odustajem od namjere. Znam, reći će da je u pitanju poetica licentia, iako to nije pjesnička sloboda, već gruba insinuacija Arapima. Ali, nejse.

Čas prođe, profesor zaključuje predavanje izjavom da je Byron pjesnički prvak engleskog romantizma i da je stekao međunarodnu književnu slavu i obožavanje. Preveden je na bezbroj svjetskih jezika i podignuto mu je bezbroj spomenika po kugli zemaljskoj, ulice i naselja nose njegovo ime od Atine do Londona.

Ustajem i sa podignutim rukama prema profesoru – jer su đaci poustajali i počeli galamiti –, povičem: „Profesore, molim vas, ako je Byron pjesnički prvak engleskog romantizma i ako je stekao međunarodnu književnu slavu i obožavanje, i lord je, i tako dalje, odakle mu želja da Jehova pobije Palestince na obalama Jordana i tamo naseli Jevreje, profesore…?“ Ali, profesor me ne sluša. Sa dnevnikom ispod pazuha probija se između živahnih gimnazijalaca prema izlaznim vratima, kao da bježi iz pakla.

A imao sam i pitanje, baš me je zanimalo, da li i u arapskom svijetu postoji prevedeno Na obalama Jordana, ali ga ne stigoh postaviti.

Možda je i bolje tako, jer tu odgovora nema, i tačka. U stvari – nema i nije bilo ni pitanja; ona su samo u obliku retorike vršljala po mojoj svijesti, bez šanse da budu artikulirana u usmenom ili pismenom obliku. Jer, zaboga, radi se o autoritetima, nekim stotinama godina obožavanim i slavljenim, kako udariti na njih? Ko će mi vjerovati? Ko će me podržati? Ili, ko će me kazniti ako progovorim, ako se pobunim? Ako poslušam svoju savjest?

Niko, ljudi moji, niko.