Autor: Sead Zubanović

SEAD ZUBANOVIĆ: Stidim se u ime svih onih ljudi koji su se odrekli prava na Sutorinu. Stidim se jer znam da su, u stvari, oni koji su odlučivali, predali i izdali pozamašan dio naše morske obale drugoj državi i ostavili nam samo jedan izlaz na Jadran, koji je sada pregrađen mostom. Kakvo je to poniženje, kakav je to čemer.

Ramazan je. U ovom odabranom mjesecu nije lijepo govoriti o ružnim stvarima. Trebamo jedni drugima što više praštati jer se i svako od nas nada oprostu Svevišnjeg. Pa i zaboravi se, kroz vrijeme, mnogo toga što je prošlo, a bilo je loše. To je u ljudskoj prirodi jer kako bi čovjek živio sa toliko tegobnim teretom, koju mu se, skoro svakodnevno, tovari na leđa.

Ali, postoje događaji koji se insanu urežu u dušu, a ne samo rane srce. I ma koliko se trudio i pokušavao to zaboraviti, ne ide. Te žive rane se vremenom samo šire i još više krvare i bole. Iz tog razloga ovo i pišem. Pišem u nadi da će ova slova, pretvorena u riječi koje sklapaju rečenice, iz nutrine mene izbaciti ovaj veliki bol i muku. Otrovan stidom tuđe sramote neman više snage da šutim.

Stidim se u ime svih onih ljudi koji su se odrekli prava na Sutorinu. Stidim se jer znam da su, u stvari, oni koji su odlučivali, predali i izdali pozamašan dio naše morske obale drugoj državi i ostavili nam samo jedan izlaz na Jadran, koji je sada pregrađen mostom. Kakvo je to poniženje, kakav je to čemer. Prodati babovinu, očevinu. Pristati na poraz bez i jednog argumenta druge strane koji bi pred međunarodnim sudom bio u njenu korist. Predaja, odnosno prodaja, izdaja, kako to gorko zvuči.

A šta tek reći za one koji su, po svemu sudeći, itekako svjesno upropastili tužbu koja je odlučivala o ishodu agresije. Stotine izgubljenih milijardi odštete, koje je ova država trebala naplatiti, nije ništa u poređenju sa poniženjem svih mrtvih i živih rodoljuba i branilaca našeg bosanskog topraka. Lagati javnost i ubjeđivati je u svoju odlučnost i spremnost na istrajnost u sudskoj borbi za istinu i pravdu, a onda se samo predati i slegnuti remenima je karakteristika ljudskog moralnog odrona. To je ponor od ponosa, dno političke mizerije. To je čin koji u svakoj pravnoj državi mora biti sudski okončan sa desetinama godina zatvora, kao presudom, za sve pojedince uključene u taj proces laganja i varanja.

U šeher Banja Luci je prodano greblje! Bošnjačko, muslimansko greblje je lokacija na kojoj je napravljen stambeni objekat. I nikom ništa. Opet muk i šutnja. Opet je bošnjački nam, ponos i dostojanstvo zamijenjen za pare. Bošnjaci su jedini narod u svijetu čiji politički i vjerski vrh zajedno podstiče iseljavanje vlastitog naroda. Prvi zbog glasova, a drugi zbog interesa. Kome se ovaj narod može žaliti, na čija vrata pokucati i zaplakati?

I na kraju dođe ona hašlama na torti. Kolone Bošnjaka, nakon svih krvavih događanja i agresije, smrti i ranjavanja, žeđi i izgladnjavanja, hrle u Srbiju, tačnije u Beograd na vakcinaciju. Dušmani se grohotom smiju i uživaju dok Bošnjaci zavrnutih rukava, čekaju u redovima da prime vakcine sumnjivog roka trajanja. Nije tu u pitanju nepismenost i neobrazovanost naroda. Predvodnici su bili pojedinci zvučnih imena sarajevske kantonalne i općinske političke scene!?

Doslovno mi se gade svi oni vicevi koji se prepričavaju širom Balkana u kojima se ismijavaju, zbog svoje navodne gluposti, Mujo, Suljo i Fata. Nakon naprijed pobrojanih slučajeva i njihovih ishoda, nemam se više prava ljutiti. Pohlepom i pljačkom, mitom i korupcijom, bošnjačka elita uporno buši brod na kome se svi mi nalazimo. Da li smo baš toliko glupi da to ne vidimo ili u toj tragičnoj komediji i sami, na različite načine, sudjelujemo?