Autor: Eset Muračević

EMA ČEKIĆ: Neka vrsta satisfakcije za žrtve bila bi presuda u kojoj bi, sem genocida u Srebrenici, bio osuđen i za genocid u Prijedoru i drugim bosanskhercegovačkim općinama u kojima su počinjeni nevjerovatni zločini.

Izricanje presude bilo kojem ratnom zločincu, pa i izricanje drugostepene presude Ratku Mladiću nešto je što dodatno uznemirava porodice onih koji su u njegovom genocidnom pohodu ostali bez svojih najmilijih. Među tim porodicama je i Ema Čekić, predsjednica Udruženja „Porodice nestalih Općine Vogošća“, koja, sve ove godine unazad, pored svog muža Saliha traga za još 58 mještana ove lokalne zajednice koji su tokom odbrambeno-oslbodilačkg rata u BiH 1992.-1995. godine, iz agresorskkih mjesta prisilnog zatočenja, odvedeni u nepoznato te se o njihovoj sudbini ni danas ništa nezna. Da li su i oni ubijeni kao 232 Bošnjaka čiji su posmrtni ostatci, u vremenu iza, ekshumirani u više masovnih i pojedinačnih grobnica u Vogošći, nije poznato.

- Da li zbog inertnosti domaćih i međunarodnih pravosudnih organa ili politike koja nastoji izjednačiti agresore i žrtve, zločince nikada ne stigne adekvatna kazna koju su zaslužili, kaže Ema Čekić. Prosto je nevjervatno da sve on što se dešavalo pred očima javnosti, ponekad, za pravosudne organe ostaje neprimjećeno te izostane pravedna sankcija. Presuda bilo kojem zločincu, ma kolika bila, nemože vratiti one koje smo izgubili. No, blage kazne samo su posipanje soli na žive rane onih koji su tokom minulog rata prolazili kroz golgote. Očekivati je da će, u najmanju ruku, ratnom zločincu Ratku Mladiću, u drugostrepenom postupku, biti potvrđena prvostepena presuda kojom je za genocidu Srebrenici i druge zločin koje je činio u ratu, osuđen na doživotnu robiju. Neka vrsta satisfakcije za žrtve bila bi presuda u kojoj bi, sem genocida u Srebrenici, bio osuđen i za genocid u Prijedoru i drugim bosanskhercegovačkim općinama u kojima su počinjeni nevjerovatni zločini. Špekulacije o njegovoj eventualnoj oslobađajućoj presudi jesu nove strijele koje se zabadaju u srca onih koji su izgubili svoju djecu, roditelje, braću, sestre, bračne partnere... I ne samo to. Takvo nešto bi bilo krah prava i pravde u čitavom Svijetu. Prepustilo bi ga anarhiji u okviru koje bi zločinci mirno mogli nastaviti ostvarivati svoje genocidne namjere.