Najbolji dokaz koliko je Hasan Čengić bio posvećen ideji odanosti vjeri i naciji, koliko je bio pouzdan u svom radu za vjeru i naciju i koliko je bio iskren u svom djelovanju za dobrobit vjere i nacije – najbolji dokaz za to su imena njegovih triju kćeri: Halisa – odana, Emina – pouzdana i Sidika – iskrena.

Vijest o smrt moga djeda Mustafe zatekla me u ljeto dok sam kao softa bio na ferijalnoj praksi u Ferhadiji džamiji u Banjoj Luci. Nisam mogao prisustvovati dženazi

Vijest o smrti moga oca Ibrahima zatekla me u Čikagu dok sam bio imam i student na Čikaškom univerzitetu.

Nije bilo moguće da stignem na dženazu.

Vijest o smrti moje majke Džemile zatekla me na Moskovskom aerodromu odmah po salijetanju aviona, gdje sam trebao prisustvovati sastanku Europskog religijskog vijeća za mir.

Odmah sam se vratio doma i klanjao dženazu-namaz mojoj majci.

Ova tri tužna trenutka u mom životu usporediva su sa dva tužna trenutka ovih dana – smrt muftije Muamera Zukorlića i Hasana Čengića.

Njihova smrt zatekla me u Bosni u nevjerici –, zar je to moguće?

Sve je moguće Allahovom voljom.

Obojici sam klanjao dženazu i ispratio ih do kabura u njihovim rodnim selima - Orlje u Sandžaku i Ustikolina u Bosni.

Sa oba ova brata i prijatelja, muftijom Muamerem i Hasanom, imao sam, na svoj način, dragocjeno iskustvo, koje me obavezuje da im poklonim moj bratski i prijateljski omaž.

Omaž muftiji Muameru napisao sam jučer.

Danas moj omaž pišem Hasanu Čengiću.

Sutra, ako Bog da, napisat ću moj omaž bosanskoj heroini Hajri Ćatić.

Sve što sam napisao o muftiji Muameru Zukorliću, mogao bih napisati i o Hasanu.

Sa oba ova brata i prijatelja, muftijom Muamerem i Hasanom, imao sam, na svoj način, dragocjeno iskustvo, koje me obavezuje da im poklonim moj bratski i prijateljski omaž.

No, ima nešto po čemu je Hasan bio poseban.

Iako to nije bila njegova namjera, Hasan Čengić je odavao utisak misterioznog i zagonetnog čovjeka što je neke iritiralo a nekima je ta Hasanova osobina bila privlačna.

Hasana sam upoznao u Zagrebačkoj džamiji, gdje je, nakon zatvora, došao da radi sa mnom kao imam. Obojica smo bili novi u novoj Zagrebačkoj džamiji, gdje nas je stari imam Ševko Omerbašić bratski i prijateljski primio.

Hasan je vidno bio pod utiskom zatvorskih dana, gdje je preživio strašnu torturu. Više nego ijedan zatvorenik od grupe „muslimanskih intelektualca“ na čelu sa Alijom Izetbegovićem, kojima je osamdesetih godina prošlog stoljeća komunistički režim sudio zbog verbalnog delikta, Hasan je bio podvrgnut strašnim faličkim i mentalnim maltretiranjima.

Hasan nije o tome pričao, ali ga je osjetno uznemiravala svaka riječ koja bi ličila na pravdanje i glorifikaciju komunističkom režimu bivše Jugoslavije.

Nakon iskustva sa lažnim svjedočenjima od ljudi od kojih se nije nadao, Hasan je nije imao povjerenje u ljude na prvi pogled dok se ne bi osobno uvjerio da im se može vjerovati.

Hasan je više volio muallimski nego imamski posao. Imamski posao je jednoličan u smislu rutinskih mihrabskih dnevnih i noćnih namaza, dok je rad sa djecom u mektebu živa riječ i dinamična akcija.

A Hasan je to volio – živu riječ i stalnu akciju. Volio je da svoje ideje, u koje je čvrsto vjerovao, prenosi drugima. Volio je biti učitelj – muallim. Moja najstarija kćerka Amina je imala sreću da joj Hasan bude prvi muallim u Zagrebačkoj džamiji. Hasan je njezin muallim kojeg pamte.

Hasan je, dakle, bio pravi misionar. Ali, ne samo u vjeri i moralu, već i u politici Hasan je imao svoj pogled i svoj vlastiti stav, od kojeg nije odustajao, ali nije ni ometao druge da imaju svoj stav, koji se razlikovao od njegovog.

Hasan je bio jako uporan u svom stavu. Jednom mi je priznao u Zagrebu da smo ga jedinom njegova majka Mejrema i ja uspjeli uvjeriti da svoj stav unekoliko promijeni.

Hasan je završio Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu, ali to nije bio njegov svijet zato što je medresa, kao u ostalom i Islamska zajednica u vrijeme komunizma, bila s preuska za njegov pogled na islama i muslimane.

Hasan je bio najprije tihi, a onda i glasni buntovnik u odnosu na Islamsku zajednicu, tražeći širi prostor za djelovanje, posebno među mladima. Želio je vidjeti Islamsku zajednicu u drugačijem svjetlu.

Hasanova mala knjiga „Islamske teme“ u to doba pobudila je veliku pažnju javnosti, jer je bila drugačija od uobičajene oficijelne, ne baš atraktivne, literature Islamske zajednice. Vjerovatno je bio i to jedan od razloga što je bio predmet pažnje tadašnje vlasti.

(Foto: AA)

Nakon zatvora, Zagrebačka džamija je bila najbolje mjesto za Hasana da nastavi razvijati svoje šire i prodornije ideje o vjeri, moralu i politici od ukočenog i omeđenog okvira tadašnje Islamske zajednice. Niko ga u tome nije ometao, a i da je htio ne bi ga mogao omesti jer Hasan je bio već u stanju u kojem se nije nikoga bojao osim Boga.

Disolucija jugoslovenske države i društva obojicu nas je zatekla u Zagrebu. Hasan je otišao svojim, a ja svojim putem u odbrani od agresije na nezavisnu i međunarodno priznatu bosansku državu i društvo.

Nakon svega sreli smo se u Sarajevu. Hasan se nije promijenio ni za jotu. Tražio je od mene da mu u svojstvu reisu-l-uleme omogućim da radi s muslimanskom omladinom u okviru Islamske zajednice.

Naravno, nisam se usprotivio toj njegovoj molbi, a i da jesam Hasan bi to radio bez mog izuna.

Znam, nije bio skroz zadovoljan ni sa mojim reisovanjem jer je htio da se Islamska zajednica još više širi u bosanskom društvu u svakom pogledu.

Moj nasljednik Husein ef. Kavazović mu je mnogo više omogućio da djeluje u okviru Islamske zajednice kroz instituciju Sabora Islamske zajednice.

Ali, naš slavni Hasan Čengić ni tu nije mogao biti potpuno miran i spokojan, već je tražio više i bolje za Islamsku zajednicu. Mnogi sabirnici ga nisu razumjeli, ali ni Hasan nije razumio sabornike kako i zašto ne razumiju njega.

Jer Hasna je bio i ostao hizmećar Islamske zajednice bez obzira kao to neko gledao i doživljavao. Neka ga Svevišnji Allah nagradi za njegov hizmet.

Ma šta neko mislio, imam potrebu da kažem da se ova godina može smatrati „godinom žalosti“ (ʼāmu-l- ḥzni) zbog odlaska dvojice stubova u Bošnjaka muftije Muamera ef. Zukorlića i Hasana ef. Čengića.

Za obojicu se može reći da su bili izvor (mardžaʼ), kojima su se Bošnjaci obraćali za mišljenje u vjeri i politici i kojima su Bošnjaci mogli vjerovati da ih neće slagati, da ih neće na krivi put uputiti i da ih neće izdati ni u vjeri ni u politici.

Najbolji dokaz koliko je Hasan Čengić bio posvećen ideji odanosti vjeri i naciji, koliko je bio pouzdan u svom radu za vjeru i naciju i koliko je bio iskren u svom djelovanju za dobrobit vjere i nacije – najbolji dokaz za to su imena njegovih triju kćeri: Halisa – odana, Emina – pouzdana i Sidika – iskrena.

Sve tri mogu biti ponosne što su imale oca Hasana, koji je bio ponos naše vjere i nacije.

To je bio naš Hasan Čengić – odan, pouzdan i iskren za stvar naše vjere, bosanske nacije i države.

I to je njegova Fahira – ponosna Hasanova supruga, koja ima razlog da bude sretna što je imala takvog životnog druga, kao što je bio Hasan.

I to je Hasanov otac Halid – vječni čuvar Bosne, koji može biti ponosan što je imao takvog sina Hasana.

I to smo svi mi Bošnjaci – dobri ljudi, koji možemo biti ponosni i sretni što smo imali takvog junaka, kao što je bio Hasan ef. Čengić.

Na kraju ovoga mog omaža Hasanu ef. Čengiću imam poruku za one, koji se još uvijek pitaju gdje su Hasanovi avioni, kamioni i milioni.

Vidio sam, Hasan nije ponio sa sobom u kabur ni avione, ni kamione ni milijune, već je sa sobom ponio samo svoju čistu dušu i svoje veliko dobro djelo u odbrani časti i slobode islama i muslimanima u Bosni.

Allahu Milostivi, uvedi svoga roba Hasana Čengića među svoje dobre robove, uvedi ga u svoj Džennet! Amin!

Riḍāen lillahi-l-fātiḥa!
Proučite fatihu za dušu Hasana Čengića!
Allah vas nagradio!