ŠEMSO AGOVIĆ: Pašuk je jednom prilikom ukrao ćilim sa komšijinog drvljanika i ponio ga svojoj kući. Salem, vlasnik ćilima i drvljanika, dao se u potjeru za njim. Stigao ga je ispred Pašukove roditeljske kuće, naočigled Dževahe, Pašukove majke, koja je tamo mirno sjedila predući vunu, i oteo mu ukradeno. Dževaha je gledajući bizarnu scenu samo prosiktala: Ah, pašče, pašče… Niti jednim potezom nije pokušala časno riješiti mučnu situaciju. Indolentno je pratila događaj. Time se prećutno slagala sa Pašukovom kriminalnom radnjom. Vidjevši s kim ima posla, Salem se sa prezirom okrene i bez riječi sa ćilimom na leđima krene svojoj kući. Nakon ovakvog opisa mi Sandžaklije shvatamo da je Faiz uplovio u područje nadrealizma, jer u stvarnom svijetu ne postoji majka Sandžaklijka koja tako perverzno uživa u sinovom zlu.

Književnost je jako podložna zloupotrebama: može poslužiti kao žestoko nekonvencionalno i nelegitimno oružje. Direktno ili indirektno, otvoreno ili prikriveno, književnici katkad njome udare i na čitav određeni narod, ne samo na pojedinca. Za ovaj disput smo, zbog njihove povezanosti, odabrali trojicu izrazitih predstavnika ove vrste umjetnosti: Andrića, Softića i Jergovića, koje krasi zajednička žarka ljubav do Bošnjaka. Majstori pisane riječi su tu ljubav izrazili opisujući svoje likove – mlade Bošnjake, onako kako oni (pisci) žele da izgledaju, fizički kao i duhovno. Stari lisac Ivo je tu svoju strast realizirao kroz junake Ćorkana i Aliju Đerzeleza, Miljenko kroz „ludog“ Meha, a Faiz kroz Pašuka-Pašče i njegovu majku Dževahu.

O Andriću sada nećemo ni riječi. Sve znate.

O Jergoviću i njegovom jadu molim lijepo pročitajte ovdje, a vezu sa Faizovim Pašukom-Paščetom ćemo objasniti u nastavku. (Za one kojima se ne da otvarati link put Jergovićevih sočinjenija, ukratko: naletjevši na sevdalinku „Meha majka luda oženila“ ostrašćeni Miljenko uzvikne: To sam tražio! Oženili ludaka, retardiranog idiota! I veseli Miljenko plane to čudo pretočiti u priču. A na opisu Meha bi mu i sam Ivo pozavidio: Miljenko, nadmašio si me! Kapu ti skidam.
Ubogi Miljenko nije znao da se radi o mladom, a ne o ludom Mehu. Tako se pak u Sandžaku kaže.)

Nego, hajde da Faiza istresemo iz hlača.

Inspiriran Jesenjinovom Pjesmom o keruši, mlađahni Faiz se latio opisa te melanholične slike prenoseći je iz daleke Rusije u srce Sandžaka, još preciznije usred sela Suharak kod Kostenice, odnosno u svoj roman Noćni čuvar pasa. Da vas ne bismo ovdje gnjavili čitavim romanom evo Jesenjina:

PJESMA O KERUŠI

Jutros u košari, gdje sja, šuška
niz rogoza žućkastih i krutih,
sedmoro je oštenila kučka,
sedmoro je oštenila žutih.

Do u sumrak grlila ih nježno
i lizala niz dlaku što rudi,
i slivo se mlak sok neizbježno,
iz tih toplih materinskih grudi.

A uveče, kad živina juri,
da zauzme motke, il prut jak,
iziš'o je tad domaćin tmurni,
i svu štenad potrpo u džak.

A ona je za tragom trčala,
stizala ga, kao kad uhode …
I dugo je, dugo je drhtala
nezamrzla površina vode.

Pri povratku, vukuć se po tmini,
i ližući znoj s bedara ljenih,
mjesec joj se nad izbom učini,
kao jedno od kučića njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,
zavijala bolno za svojima,
a mjesec se kotrljao tanki,
i skrio se za hum u poljima.

Nijemo, ko od milosti il sreće,
kad joj bace kamičak niz brijeg,
pale su i njene oči pseće,
kao zlatni sjaj zvjezda, u snijeg.

Faiz je svog domaćina imenovao – ne znamo zašto li je Jesenjin to zaboravio –, helem on se zove Halim, skoro kao Ćamilov Halimača. Ostalo je jednako, osim što keruša ima sedmoro malih, a Faizova Lijepa šestoro. Valjda se jedno iskralo na dugom putu iz Rusije.

Ovdje je Faiz maštovito uspostavio vezu između Jesenjina i Ćamila: od prvog je pozajmio motiv, a od drugog stil. Mislim, iskreno priznajmo, Ćamilovom stilu nijedan Sandžaklija ne može odoljeti; ne može to niko ko se želi baviti pisanjem o Sandžaku. Ćamil je klasik nad klasicima, nema šta. Znači, nije grijeh, mada je Faiz otišao i malo dalje od stila, pa je tu i tamo Ćamilove stihove posudio i pretočio u svoju prozu:

- Ćamil: „…uvijek jednako: muž naprijed,
žena za njim.“
Faiz: „…on naprijed, a Lijepa za njim…“
- Ćamil: „…nema kod nas, baš ništa,
do što po nebu brojimo zvijezde“…
Faiz: „… odozdo se ništa nije čulo, sem što se nekakva ptičurina diže…“

Skrenusmo, vratimo se bistvu: iznakazivanje književnih likova. Po ugledu na Andrića i Jergovića, i Faiz je skovao svoje mentalne retardiranike, kao što smo već rekli, mladog Pašuka-Pašče i njegovu majku Dževahu.

Pašuk se rodio iste večeri kao i šestoro Lijepinih kučića. Dževaha mu je nadjenula to ime. On je od ranog djetinjstva nakaza: tjelesno je čovjek, a mentalno čovjek-pas. Laje i zavija više nego što govori. U nedostatku ljudskih vrlina krade i vara gdje god stigne. Ogroman je teret familiji, selu, kao i široj zajednici. Zbog svega toga su mu spontano dali nadimak Pašče. Postao je Pašuk-Pašče.

Pašuk je jednom prilikom ukrao ćilim sa komšijinog drvljanika i ponio ga svojoj kući. Salem, vlasnik ćilima i drvljanika, dao se u potjeru za njim. Stigao ga je ispred Pašukove roditeljske kuće, naočigled Dževahe, Pašukove majke, koja je tamo mirno sjedila predući vunu, i oteo mu ukradeno. Dževaha je gledajući bizarnu scenu samo prosiktala: Ah, pašče, pašče… Niti jednim potezom nije pokušala časno riješiti mučnu situaciju. Indolentno je pratila događaj. Time se prećutno slagala sa Pašukovom kriminalnom radnjom. Vidjevši s kim ima posla, Salem se sa prezirom okrene i bez riječi sa ćilimom na leđima krene svojoj kući.

Nakon ovakvog opisa mi Sandžaklije shvatamo da je Faiz uplovio u područje nadrealizma, jer u stvarnom svijetu ne postoji majka Sandžaklijka koja tako perverzno uživa u sinovom zlu.

Ozbiljan nedostatak romana je izrazit autorov animozitet do pojedinih negativnih likova, prije svega do Pašuka-Paščeta. Likove si sam stvorio takve kavi su, zato je tvoja mržnja prema njima neetična. Takav, ad hominem odnos do Pašuka-Paščeta je nepravedan, jer je on prvo duševni bolesnik pa tek onda kriminalac.

Također, književna etika ne dopušta upotrebu metode da se bezobzirnim osvetama (mimo zakona) kažnjavaju postupci likova. Sojka pokušava pištoljem sa predumišljajem ubiti svog muža Pašuku-Pašče zato što je terorizira, a autor tokom te čitave potjere zdušno navija za nju. Ipak na kraju dopušta bjeguncu da utekne, jer mu je pripremio drugačiji kraj: jednostavno će ga izgubiti.

Sličan slučaj preferiranja bezobzirne i bezumne osvete (sjetimo se Njegoševe istrage poturica) jeste ubistvo starog čobanina-najamnika, Jup-Džafera, koji je noću spavao u kućeru pokraj tora, dok su vuci poklali i ovce i pse. Ujutru je gazda Junuz Delimeđa probudio Jup-Džafera, odvukao ga do obližnje litice i strmoglavio ga niz nju. Autor ne osuđuje taj strašni zločin iz osvete, već ga po uzoru na Njegoša kroz gazdin lik slavi.

„Noćni čuvar pasa“ ovakav kakav je može biti samo grubi plan dobrog romana. Pisanje proze nije prijatna popodnevna zabava i hobi, to je teško rimbanje koje zahtijeva talenat, volju, znanje, snagu i vrijeme. Proces pisanja dobrog romana može trajati godinama, tako i eventualna dorada Noćnog čuvara pasa.

Nego, vratimo se Miljenku.

Miljenko je dočekao baš to što obožava – džumbus-literaturu, odnosno Noćnog čuvara pasa. Pašuk-Pašče i Dževaha su za njega novi „ludi“ Meho! Smjesta se ponudio da napiše „pogovor“ – recenziju tog plan-romana. I stvarno: recenzija mu je jedno samo lupanje u stilu da je to remek djelo, čudesne strukture i kompozicije. Posebno ga je obradovao frazem „čovjek pod brkovima plače kao maksum“. Faiz je, ništa ne sluteći, upotrijebio tu narodnu poštapalicu „čovjek pod brkovima“ koja znači star, zreo čovjek. Dakle, star čovjek plače kao dijete – govori da se radi o teškoj muci koja ga je snašla. To, i ništa drugo. Ništa drugo!

Međutim, veseli Miljenko, nemajući pojma šta pomenuti frazem znači, svojom inventivnošću koja podsjeća na onu sa „ludim“ Mehom, stvara svoju priču:

„I za kraj nešto vrlo jednostavno: 'čovjek pod brkovima plače kao maksum'. Sitna je razlika, jedva da i postoji, između uobičajene fraze 'čovjek s brkovima' i Faizov 'čovjek pod brkovima', ali upravo u toj razlici ono je važno u književnosti, ono što je bit jezičnog, pjesničkog i pripovjedačkog talenta, i što stvara čudo u priči. A čudo se sastoji u tome što čitatelj najednom shvati da ne plače čovjek s brkovima, nego plače čovjek pod brkovima. Kad bi plakao s brkovima, značilo bi da su brkovi uzrok plaču, a da je čovjek mimo sebe i svojih brkova. Pošto plače pod brkovima, on iz sebe plače, iz usta, glave, bića…“

Neodlučni Faiz je ovu smiješnu i sasvim promašenu Miljenkovu instalaciju dao natisnuti na zadnju koricu Noćnog čuvara pasa – u stilu – promašeno jeste, ali od slavnog Miljenka je, ko sam ja da mu sudim; neka to krasi moju knjigu, važno je da je u potpisu on, Miljenko.

Kamo sreće, da je dragi Allah dao da se Miljenko bavi nečim skroz drugačijim od lijepe književnosti.