Autor: Eset Muračević

ESET MURAČEVIĆ: Ako je nekom od naroda tjesno u ludačkoj košulji zvanoj Dejtonski sporazum, čemu pozivanje Vučića, Milanovića i Erdogana da rješavaju pitanja unutar Bosne i Hercegovine, a ne onih koji su Dejtonski sporazum „skrojili“. Očito im nije do raspakivanja Dejtonskog sporazuma jer bi njegovo negiranje Bosnu i Hercegovinu vratilo u ratno stanje u kojem bi borba za razgradnju naše zemlje, zasigurno, bila neizvjesna. Na strani rušitelja Bosne i Hercegovine danas nema tuđe djece da ginu za bolesne ideje političara koje bi rado zemlju gurnuli u rat samo da bi zaštitili svoje kriminalne radnje. Nema ni bivše Juigoslovenske armije i njenog naoružanja kojeg bi bolesni umovi prisvojili.

Da ne živim u Bosni i Hercegovini nebih mogao vjerovati da igdje u Svijetu, kao ovdje, postoji država koja daje platu onom ko razmišlja o njenom razbijanju. Neko ne plati odvoz smeća i na vrata mu pokucaju izvršitelji da ga adekvatno kazne. Na negiranje države, na čijem si čelu i od koje primaš platu, nadležna tužilaštva, policijske i sudske instance, oni koji isto ko i razbijači države, iz njene kase primaju platu, ni mukajet. Šute ko zaliveni. Pa neće valjda neko iz Zanzibara doći ovdje da državu spašava od hoštaplera.

Oni koji se uzdaju u Međunarodnu zajednicu kao da su ostali bez razuma. Zaboravili na više od osam hiljada ubijenih srebreničana koje je ta, takva i ovakva Međunarodna zajednica štitila.

- Mi nismo protiv Dejtonskog sporazuma, međutim sa nama o ustrojstvu Bosne i Hercegovine Bošnjaci neće da razgovaraju, govori Milorad Dodik i svi drugi koji ga prate u pohodu da entitet Republika Srpska učine državom za sebe i svoj narod. Vučić, Putin, Janša, Orban... javno staju na njegovu stranu, za rad vlastitih interesa, „hrabre“ Dodika i tapšu ga po glavi, toj šibici namazanoj fosforom koja lako može planuti i Balkan pretvoriti u nemirno more u kojem se mogu lako utoputi i oni koji bespotrebno uzburkavaju njegovu vodu.

Kako nestvarno zvuče miroljubive riječi vezane za vojnu neutralnost, a nabavljaš oružje i zastrašuješ narod paradama policije, lovaca, vatrogasaca...

Kako nestvarno zvuče obrazloženja za sve blokade koje se vrše na putu Bosne i Hercegovine ka Evropi te vezivanje Republike Srpske za status Kosova.

Mogu li Republika Srpska i Kosovo biti isto. Naravno da ne mogu. Republika Srpska stvorena je u brutalnom, vojnom, ataku na sve one koji nisu „njihove vjere“, a Kosovo, odbranom kosovara, od onih koji su ih vojno tjerali da žive po mjeri onih koji su im rušili ognjišta.

Ako je nekom od naroda tjesno u ludačkoj košulji zvanoj Dejtonski sporazum, čemu pozivanje Vučića, Milanovića i Erdogana da rješavaju pitanja unutar Bosne i Hercegovine, a ne onih koji su Dejtonski sporazum „skrojili“. Očito im nije do raspakivanja Dejtonskog sporazuma jer bi njegovo negiranje Bosnu i Hercegovinu vratilo u ratno stanje u kojem bi borba za razgradnju naše zemlje, zasigurno, bila neizvjesna. Na strani rušitelja Bosne i Hercegovine danas nema tuđe djece da ginu za bolesne ideje političara koje bi rado zemlju gurnuli u rat samo da bi zaštitili svoje kriminalne radnje. Nema ni bivše Juigoslovenske armije i njenog naoružanja kojeg bi bolesni umovi prisvojili.

- BiH neće moći opstati zbog istog razloga zbog kojeg nije opstala Jugoslavija, izjavio je, između ostalog, Dodik u intervjuu za španjolske novine „El Mundo“. U BiH postoje tri naroda. Dva od njih, Hrvati i Srbi, jako su nezadovoljni. Bošnjaci žele stvoriti unitarnu državu u kojoj bi oni bili dominantan narod (!!??)

Oni koji zbog dejtonskog ustrojstva zemlje imaju po 1/3 vlasti i mogućnost da blokiraju svaku odluku koja bi bila usmjerena protiv njih plaše se majorizacije.

Pomisao na to šta bi Bošnjaci danas, kao većinski narod u Bosni i Hercegovini, mogli činiti njemu i njegovim sljedbenicima, nakon svega što su oni, u vremenu iza, činili Bošnjacima i drugima koji nisu „njihove vjere“, Miloradu Dodiku i njegovoj bratiji tjera strah u kosti. Očito misli da i drugi, kao on, imaju retrogradne ideje te da bi im se mogli svetiti za sva zla koja su im činili.

„U strahu su velike oči“, kaže stara poslovica. Dodik smatra da bi se njemu, za sve ono što on želi drugima, neko mogao žestoko uspritiviti. Otuda nastoji da ojača svoju poziciji halabukom o ugroženosti srpskog pa i hrvatskog naroda. Bošnjaci koji su na svojim plečima osjetili sve strahote genocidnih radnji, po njemu, bi se trebali miriti sa svojom sudbinom i još izvinjavati onima koji su bez stida, nad njima, vršili torture.

Danas u Bosni i Hercegovini, zbog dejtonskog ustroja zemlje, ugrožena su prava većinskog naroda ali i svih drugih koji baštine građanski ustroj države. Jedan narod, koji kuka da ga drugi ugrožava, svojim postupcima ugožava sve druge i drugačije od njih.

Niko ni jednom entitetu nije oteo šume, vode, vazduh... Vapaj da se vlasništvo nad njima i buduće korištenje reguliše Zakonom ne čuju oni koji hoće da sva ta dobra budu samo njihova i ničija druga. Neće da o tim i sličnim pitanjima donose odluke u državnim institucijama. Čemu onda frka oko Izbornog zakona ako se oni koji su izabrani po njemu ne pitaju ništa. Kome treba Izborni zakon u kojem, plemenske poglavice, ne žele implementirati Odluke međunarodnih sudova vezane za zaštitu ljudskih i drugih prava.

Bosna i Hercegovina se prazni. Malo ko iz nje danas ide trbuhom za kruhom. Ide zbog pravne i druge nesigurnosti, zbog postupaka „poglavica“, onih kojima su na izborima dali i daju alat u ruke da im živote pretvara u horor.

„Poglavice“ žele države za sebe pa makar bile male ko fildžan. Teško im priznati da to žele. Za ostvarivanje svojih ideja rado bi „okrivili druge“. Što manje to slabije. Takve državice sutra će biti plijen svjetskih hoštaplera, ko prut što se lako lomi kad iskoči iz snopa.

Znaju li takvi da rade uzaludan posao.
Bosna i Hercegovina je nadživjela sve svoje neprijatelje.