Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Pisana rijec


Mujo Musagić: „U kvaru su nam ogledala“, Planjax, Tešanj, 2022.
OGLEDALO, OGLEDALCE, KAZUJEŠ LI NAM KRIVO?
Procitaj komentar
Autor: Bošnjaci.Net
Objavljeno: 09. February 2022. 16:02:37
Kao moto svoje nove, trinaeste po redu, knjige poezije (i ovoga puta nagrađene u rukopisu od strane Fondacije za izdavaštvo Ministarstva kulture i sporta FBiH) Musagić uzima stihove Sylvije Plath: Ja sam srebreno i tačno. Nemam predrasuda. Šta god gledam, odmah progutam.., da bi im, kasnije, u svojoj prvoj, „programskoj pjesmi“, dodao i misli H.L. Borhesa: Kada sam bio dijete, strahovao sam da će mi ogledalo pokazati tuđe lice, ili neku bezličnu, slijepu masku što skriva nešto, bez sumnje užasno
Upravo između ovog „srebrenog i tačnog“ Sylvijinog ogledala i Borhesove „slijepe maske“, Musagić smješta poeziju svoje nove knjige, svoja pokvarena ogledala, govoreći
nam, ili se žaleći nevidljivom vrhovnom vijeću:

„Ogledala su nam u kvaru, zar to ne vidite, o ljudi,
o vi slijepi šetači ulicama mokrim?! I ona mala,
i ona velika, konkavna i konveksna, i ona damska,
u odajama carskim, i ona u džepovima vojničkih
bluza, i ona u pozorišnim šminkerajima, i ona u
baletskim vježbaonicama, i ona u frizerskim salonima,
i ona u provincijskim brijačnicama, po kojima često
muhe i pauci crtaju granice carstava svojih, neosvojivih...“


Moglo bi se, čitajući ove i neke druge početne stihove, zaključiti kako će se, u ovakvoj „ogledalskoj atmosferi“, okupiti i ostale pjesme u novoj knjizi Muje Musagića, kada bi
pjesnik, utonuvši u „ogledalske“ dubine, u metafizičke dimenzije putovanja svjetlosti,
zaboravio, ili svjesno zanemario realnost ovog svijeta, još preciznije: realnost društvenog
trenutka i bosanskohercegovačku zbilju. Taj društveni i politički kontekst, sasvim nevidljiv, pozadinski pulsira gotovo u svim njegovim pjesmama, kao važna činjenica koja se podrazumijeva, pa i u onim pjesmama koje su tematski izmještene u neko potpuno fluidno stanje, nedefinisanih vremenskih granica, u izmaglicama izmišljenog prostora. On to, naravno, čini pri punoj svijesti, koristeći se svojim bogatim životnim i stvaralačkim iskustvom, pa će pažljivi čitalac uočiti kako autor, ni ovoga puta, ne piše neku vrstu transparentne, plakatne poezije, sa mirisima dnevnopolitičke angažiranosti. Istovremeno knjiga „U kvaru su nam ogledala“ prepuna je pjesama koje, na ovaj ili onaj način, jesu i odsjaj društvene svakodnevnice. Koliko je taj odsjaj realan i pošten, koliko je tek asocijativan i difuzan, mogli bismo se pitati, imajući u vidu naslov knjige i sve vrste kvarove u ogledalima, sa kojima se družimo, koja volimo ili mrzimo, koja nas opominju, hvale i kude. Da, da, namjeno kažemo: u ogledalima, jer površina često izgleda svijetla i glatka, nevina i mamljiva, a prave teškoće nastaju tek u dubini, ispod vidljive površine, u koju, naravno, i ne bismo morali ulaziti, kada ne bi bilo pjesničke radoznalosti, pjesničke neodgodive potrebe da se pogleda u ono što se dešava iza racionalnih svjetova, fizički opipljivih fenomena.

Da ne bi bilo zabune, ovdje se ne radi o svojevrsnoj pjesničkoj mimikriji, jezičkoj igri ili smišljenom apokrifnom zagonetanju, prije bi se moglo reći kako je pjesnik sklon ekskurzivnoj šetnji kroz dalju i bližu historiju, metaforičkom i alegorijskom instrumentariju, kojim se pjesnik vješto podupire kada se treba popeti na još nepoznata semantička brdašca, kada treba stilskim parabolama objediniti ljudsku sudbinu, uvijek istu u svom završnim činu. Tako se Musagić gotovo poigrava sa mitom o Narcisu, nalazeći u mutnom vodenom ogledalu uzroke ljudske umišljenosti (pjesma Ogledalo, ogledalce), prisjeća se priče o Ahilu i kornjači, kako bi nas podsjetio na vječnu upitanost ljudskog roda: kamo se to on žuri (pjesma Ahil i kornjača), da bi se, u pjesmi Kuća lijepe pjesme poželio skloniti među pravedne ljude, tamo gdje su se nekada sklanjali stari Perzijanci i Medejci, kako je to govorio Zaratustra, ili kako je to pisao Nietzsche.

U toj funkciji kao da je i Musagićevo podsjećanje na heretičke tvrdnje žitelja srednjovjekovne Bosne kako početak svijeta još uvijek traje, dodajući im i vlastiti optimistički stav kako se popravlja ovaj naš pokvareni svijet, u pjesmi: Evo popravlja se svijet. Dakle, kao što su i ogledale pokvarena, pokvaren je i svijet, ali ima nade, popravlja se. Ako početak svijeta još uvijek traje, onda treba biti strpljiv, jer će i početak i trajenje biti bolji od onoga što nam sada nude naše nesigurno pamćenje i naša nepouzdana čula.

I baš kada biste pomislili da se Musagić brižno i kontinuirano skriva iza nekih dalekih i blijedih filozofskih reminiscencija, iza nekih davno pročitanih knjiga, u kojima je pronalazio vrhove ljudske duhovnosti, on se bezbolno, bez grčeva i zamuckivanja, bez brižnih uzdaha i spoticanja, vraća vlastitom pjesničkom svijetu, ponekad imaginarnom, transcendentalnom, a ponekad čvrstom, opipljivom, kao što to tvrdi u pjesmi Ovaj dan:

„Danas, baš danas, treba zaboraviti sve datume
sve bitke prošle, sva stoljeća zbunjena, i reći
jednostavno da je ovo taj čekani dan, taj dan
početni, nulti, sudbonosni, čekali smo ga dugo
i neka nam je došao, napokon, zaslužili smo ga
potpuno upornim čekanjem...“


Spreman je Musagić svojim stihovima, na prvi pogled možda i pretenciozno, i blago opomenuti ljudski rod, iako se obraća ljudima iz svoje svakodnevnice, kako je nekorisno, i mimo ljudske prirode, tražiti od drugih da im donose sreću i zadovoljstvo. „Dobili smo sve ono što nam je obećano“, kaže on u jednoj svojoj pjesmi, i nastavlja: “Ovo je naše vrijeme, rod naš rođeni, naša krv / i duh naš živi; ono zato baš na nas i sliči, a i mi / smo njemu nalik. Braća smo i sestre, očevi i majke / smo postali jedni drugima...“

I mimo svih očekivanja, pjesnik, u svojim poznim godinama, svoju pjesničku knjigu o kvarnim ogledalima, nesigurnoj ljudskoj egzistenciji, praznim soboma, strahovima i frustracijama, završava pjesmama o ženama, o onima koje rađaju nove svjetove i u njima nove ljude. One su „nerasanjene i lijepe“, one su „dobre i lijepe“ , one, tako lijepe, „šetaju kroz noć“ , iako ni „mjesečina nije više ono što je nekad bila“ . Zato bismo i ovaj kratki prikaz Musagićeve pjesničke knjige „U kvaru su nam ogledala“, završili stihovima:

„...Ništa na svijetu nije tako blago
kao tijelo žene, u času kad grijehe
svoje slavi kao pobjedu važnu...“


Uprkos nesigurnom svijetu, pokvarenim ogledalima, ratovima i ljudskoj pohlepi, negdje se mora naći rješenje za sve planetarne nevolje. Poezija ga priziva, samo sluti, ili samo želi, sve ostalo je, uprkos dugom trajanju, izvan njenih moćî.

VRH



Ostali prilozi:
» KEMAL MUSIĆ - ŽIVOT ISTKAN NITIMA KULTURE I KNJIŽEVNOSTI
Božidar Proročić | 15. June 2022 17:02
» SUSRET SA PJESNIKOM KEMALOM COCO
Zijad Bećirević | 09. April 2022 20:07
» U MELBOURNU ODRŽANA PROMOCIJA KNJIGE AUTORA HABIBA MANDŽIĆA
Suada Suljić Sokolović | 05. March 2022 13:21
» OGLEDALO, OGLEDALCE, KAZUJEŠ LI NAM KRIVO?
Bošnjaci.Net | 09. February 2022 16:22
» DEMOGRAFSKI PROCESI U NASELJIMA NOVOG PAZARA
Azra Ličina Sinanović | 01. February 2022 19:35
» “VRZINO KOLO” BRAHA ADROVIĆA
B.net | 29. January 2022 20:13
Ostali prilozi istog autora:
» ŽALJENJE BOŠNJACI.NET
21. June 2022 16:45
fastvee.gif
Taslidza Banner.jpg
SrdjandDramanovic Studija.jpg
Beharban.jpg
Kurtcehajicbanner45.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
bos-jezik.gif
NjegosMilo.jpg
almirhot.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
KDBH_Preporod.gif
Udruzenje Kultur Media banner.jpg
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif