PROF. DR. ADAMIR JERKOVIĆ: Ako pobijedi Zay, bit će to dobra vijest ne samo za EU nego i za Bosnu i Hercegovinu, jer ova država ne može očekivati ništa dobro od Orbana, koji je kontra EU pružio javnu podršku Dodiku, secesionisti iz BiH, a dva miliona bosanskih muslimana predstavio kao sigurnosnu prijetnju za Evropu.

Ukrajinska kriza je teška mora za Orbana, kao i za njegovog političkog brata iz Srbije Vučića, koji će morati da napokon odluči je li za podršku Rusiji ili udruženim državama slobodnog svijeta. Ako pobijede, odgovor od obojice se očekuje nakon 3. aprila.

U predvečerje općih izbora hamletovsko pitanje “biti ili ne biti” primjerenije je za mađarskog premijera Viktora Orbana nego za srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Obojica će istoga dana imati parlamentarne izbore u svojim zemljama. Za Vučića koji “iskače iz paštete”, a u političkom marketingu na TV-u i iz frižidera, nema dileme. Nacionalističko i rusofilski nastrojeno izborno tijelo vjerovatno će dati podršku njegovoj Srpskoj naprednoj stranci i njemu kao budućem predsjedniku države, dok za premijera Mađarske još nije sve jasno. On ili Peter Marki-Zay?

A AKO POBIJEDE...
Viktor Orban je dva puta bio na čelu mađarske vlade, a od 2010. sve do naših dana vodi vladu sa svojom strankom Fidesz. Bez sumnje, radi se o autoritarnom vladaru Mađarske, koji nosi populistički duh u svojim genima, politici i dugogodišnjoj pragmi. Vođen oportunizmom, Orban zadaje brigu svojim kolegama u Bruxellesu, jer sa skoro apartheidskom politikom ruši image većine Evropljana koji su u migracionoj krizi makar na riječima imali humaniji odnos prema izbjeglicama. Na svojoj antimigracionoj politici dobio je izbore 2018. godine i sada sa sličnom matricom tzv. huxitom, tj. širenjem nepovjerenja prema briselskoj birokratiji i EU, pokušava da se ponovo domogne, odnosno zadrži premijersku fotelju. Ipak, čini se da je to više retoričko pitanje na koje ni on sam nema odgovor.

Ovo je vidljivo iz nepovoljnijih reakcija na članak objavljen u Magyar Nemzetu polovinom prošle godine, kojim se, očigledno sa njegovim znanjem, pokušala potaknuti rasprava o odlasku Mađarske iz EU. Većina Mađara je negativno reagirala na ovaj “probni balon”. Cilj zvanične Mađarske je da bude istrgnuta iz kolektivne politike Unije, da radi po svome, ali da iz evropskih fondova puni svoj budžet. Zna se da su Mađari dosada “oprihodovali” svoje učešće u EU sa 40 do 50 milijardi eura, godišnje to su dva do četiri procenta mađarskog BDP-a. Oni svakako očekuju još, ali Evropljani traže da se Budimpešta pridržava pravila koja važe za sve, a ne samo kada odgovaraju Mađarskoj. Riječ je, znači, o Orbanovoj magli koja ima za cilj osiguranje labavije pozicije za Mađarsku u EU.

Mađari su dosada unutar Višegradske grupe (Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska) uspjeli stvoriti neformalnu grupu za svoje stavove. Evropskim desničarima bilo bi mnogo ugodnije da u proširenoj Evropi vide i nacionalističke Srbe, za što se Mađari i zalažu. Čini se da ova zemlja “pati” i od austrougarskog sentimenta i sve više želi na Zapadnom Balkanu igrati ulogu malog žandarma, regionalne sile, koja bi bila nekakva alternativa Bruxellesu. Niz znakova upućuje na to, kao npr. podrška mađarskim manjinama u susjednim državama, firmama i medijima, u šta je uloženo više milijardi dolara. Mađarska je imala problema sa Ukrajinom zbog ograničavanja prava mađarske manjine da koristi svoj jezik u Transcarpathiji. Onda je 24. februara došla ruska agresija na Ukrajinu, što je Mađare zateklo u sjedenju na dvije stolice, kao što se dogodilo i Vučiću. Kao članica EU Mađarska je dužna slušati upute i odluke koje dolaze iz Bruxellesa, a kako je Moskva investirala u gradnju nuklearke Paks 10 milijardi eura, to Orbanova vlada sada mora vraćati dug Putinu za podršku koju je imala. Jer, u politici nema ništa za džaba, pa sve što je dato, dolazi na naplatu. Orban sada blokira odluke saveznika o pomoći Ukrajini i sve to umotava u nacionalni interes. Na traženje predsjednika Zelenskog, Orban kaže da je Mađarska primila pola miliona izbjeglica, ali da ne želi učestvovati u ovom ratu i neće dopustiti transport oružja preko svoje teritorije niti će slati oružje u Ukrajinu. Zaboravio je reći da Mađarska iz fondova EU sada potražuje isplatu sredstava zajma zbog izbjegličke krize, a koji je ranije odbila.

Ukrajinska kriza je teška mora za Orbana, kao i za njegovog političkog brata iz Srbije Vučića, koji će morati da napokon odluči je li za podršku Rusiji ili udruženim državama slobodnog svijeta. Ako pobijede, odgovor od obojice se očekuje nakon 3. aprila. Biće to teška odluka za obojicu. Za autoritarnog Vučića koji se ovih dana rasplakao “kružeći” po TV kućama, to će biti odgovor s početka priče - biti ili ne biti. Formalno, Srbija traži svoje mjesto u EU, ali istovremeno održava neprimjereno čvrste ekonomske veze i redovne aviolinije sa Rusijom. Očigledno “varanje” svijeta neće više prolaziti. Srbija će se morati opredijeliti kojim će putem dalje. Neće više biti dovoljno samo osuditi agresiju, a ne uvoditi sankcije agresoru. Prihvati li uvođenje sankcija Rusiji, Srbija će se suočiti sa teškom energetskom krizom te izostankom ruske podrške oko Kosova u Savjetu bezbjednosti. Energetske sankcije koje su uvedene Gazipromnjeftu, u Beogradu se ocjenjuju pogibeljnim. Do izbora Vučić će još lavirati i tamo i ovamo, ali neće moći izbjeći konačnu odluku. Vješt u ulagivanju izbornom tijelu, Vučić će vjerovatno izaći kao pobjednik, a kakav će biti konačni ishod oko srbijanskih sankcija Moskvi, teško je govoriti. On se suočava sa dvojnim standardom kod izbornog tijela, jer većina podržava agresiju Rusije, a istovremeno kuka nad ekonomskim stradanjima koje nosi ovaj rat. Stoga bi Vučić mogao “upotrijebiti” konsultacije naroda putem referenduma kako bi skinuo odgovornost sa sebe.

PODJEDNAKE ŠANSE
Ova kriza će se posebno reflektirati na izbore u Mađarskoj, koji dolaze u najnezgodnijem trenutku za Orbana. Šanse da pobijedi Orban ili politički autsajder Peter Marki-Zay su podjednake. Ako pobijedi Zay, bit će to dobra vijest ne samo za EU nego i za Bosnu i Hercegovinu, jer ova država ne može očekivati ništa dobro od Orbana, koji je kontra EU pružio javnu podršku Dodiku, secesionisti iz BiH, a dva miliona bosanskih muslimana predstavio kao sigurnosnu prijetnju za Evropu. On je u kriznom vremenu za BiH imao ulogu ubačenog trojanskog konja koji je ispunjavao Putinove interese na zapadnom Balkanu. Oni su bili identični sa Dodikovim i Vučićevim pogledima, samo što ih ovaj posljednji nije mogao javno reći. Vjerovatno su obojica bili obaviješteni o terminu ruskog napada na Ukrajinu i sve govori da su planirane secesionističke aktivnosti bile u skladu sa planovima Moskve. Taj plan, međutim, nije računao sa teškoćama koje rusku armadu čekaju na frontu. Nadanja Dodika i okolne “bratije” o padobrancima nad Bosnom i pokušaju secesije RS-a, vjerovatno odobrenom u Putinovom ratnom štabu, ostaju tek neispunjeni geopolitički plan za BiH, koji je prije toga iscrtan, zna se i to, u Janšinom non-paperu. (oslobodjenje.ba )