Autor: Božidar Proročić

Božidar Proročić, književnik i publicista: Jahač apokalipse Vladimir Putin je u svom krvavom i sramnom pohodu na Ukrajinu pokazao svu svoju ,,moć” ali i slabost koja je evidentna od prvog dana rata i okupacije Ukrajine. Željan dokazivanja svoje moći nije birao sredstva i ciljeve u Ukrajini. Od nekadašnjeg vojnog obavještajca (špijuna) do predsjednika Rusije prešao je put sa kog više nema povratka. Sami rat će iscrpiti brojne ekonomske resurse Rusije, izolovana od svijeta odbačena od Evrope, Rusija nema čemu da se lijepom nada dok on bude na njenom čelu. On je sinonim za sva zla koja se dešavaju Ukrajini i Ukrajincima.

Volodimir Ivasjuk (ukr: Володи́мир Миха́йлович Івасю́к, 1949—1979), ukrajinski kompozitor, izvođač, pjesnik. Heroj Ukrajine (2009. dobio posthumno, najveće priznanje koje može neko da dobije u Ukrajini). ,,Francuzi, Italijani, Rusi i svi drugi narodi pjevaju na svojim jezicima i niko ih ne naziva nacionalistima. A mi, Ukrajinci, postajemo nacionalisti od same kolijevke, ako nam majke pjevaju ukrajinske uspavanke. Zbog toga se odgajamo u koncentracionim logorima. Ukrajinac prestaje da bude nacionalista tek kada prezire svoj jezik, pjesmu, svoju nacionalnu tradiciju, voli sve osim svoga roda.“

Jahač apokalipse Vladimir Putin je u svom krvavom i sramnom pohodu na Ukrajinu pokazao svu svoju ,,moć” ali i slabost koja je evidentna od prvog dana rata i okupacije Ukrajine. Željan dokazivanja svoje moći nije birao sredstva i ciljeve u Ukrajini. Od nekadašnjeg vojnog obavještajca (špijuna) do predsjednika Rusije prešao je put sa kog više nema povratka. Sami rat će iscrpiti brojne ekonomske resurse Rusije, izolovana od svijeta odbačena od Evrope, Rusija nema čemu da se lijepom nada dok on bude na njenom čelu. On je sinonim za sva zla koja se dešavaju Ukrajini i Ukrajincima. U svim njegovim velikodržavnim idejama od samog dolaska na vlasti prati ga rat, pepeo, krv i suze. Politika uokvirena ruskim fašizmom dejstvuje: kao čista i sjajna alternativa ovozemaljskim dužnostima svakodnevice, kao svetkovina potpuno iracionalnog protiv razuma i iskustva. Fašizam u ruskom obliku karakterišu oružani odredi i psi rata koji ne liče na podivljale bande, ravnodušnost prema pravilima rata protiv ukrajinskog naroda koga Putin smatra inferiornima, veličanje „ruskog svijeta” i ,,ruskog imperija” posle otimanja teritorija i ruske okupatorske politike posle otimanja, paljenja, ubijanja civila i đece je samo dio onog što predstavlja politika ovog diktatora.

Aktuelni diktator Rusije Vladimir Putin još je u julu 2021. godine objavio esej koji govori o istorijskim vezama između Ukrajine i Rusije zapravo to je bila samo priprema terena za ,,specijalnu vojnu operaciju” koji mi svi u Evropi vidimo kao RAT sem zvaničnog Kremlja. U samom eseju postavljena su sva autorova politička pa i lična gledišta. Nije teško zaključiti bilo šta drugo nego da je Putin vidio svoj politički cilj u obnovi ,,ruskog svijeta” sa svim njegovim mračnim vizijama i još mračnjim pretenzijama. U svom eseju Putin okruženje Rusije predstavlja kao neprijateljsko. U svom eseju Putin piše: ,,Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi su potomci Kijevske Rusi, koja je bila najveća država u Evropi. Slovenska i druga plemena na ogromnoj teritoriji bila su povezana jednim jezikom (Staroruskim), ekonomskim vezama i vladavinom prinčeva iz dinastije Rurik.” Upravo je Kijevski prijestol, prema njegovim riječima, imao dominantu poziciju u ovoj istočnoslavenskoj državi. Između ostalog Putin u svom eseju piše: ,, To je bio običaj još od kasnog IX vijeka, a istorija pamti riječi Olega Proroka o Kijivu kada je rekao ,,Neka Kijev bude majka svih ruskih gradova. ” Čime Putin jasno naglašava svoju viziju. Zbog toga, Putin u svom eseju ističe kako je moderna Ukrajina zapravo proizvod sovjetske ere te da nema veze s činjenicama iz istorije. Dalje navodi: ,,Znamo i dobro se sjećamo da je ona nastala, značajnim dijelom, na prostorima istorijske Rusije. Da bismo se u to uvjerili, dovoljno je pogledati granice zemalja koje su se ponovo ujedinile sa ruskom državom u 17. vijeku i teritorije Ukrajinske SSR kada je napustila Sovjetski Savez” ističe Putin u svom eseju. Na kraju svog eseja, Putin se osvrnuo na modernu Ukrajinu te je naglasio kako nema ništa protiv uspostavljanja sopstvene države, ali da postoje USLOVI ZA TO. Dakle je projekciju svog rata u Ukrajini imao od samog početka dolaska na vlast. Ne mogavši da se kao sovjetski špijun pomiri sa politikom raspada SSSR-a u sebi je projektovao želju za osvetom prema svemu što nije rusko. Pomisliti da ljudi u Ukrajini ginu i da se gradovi ruše zbog jedng diktatora na vlasti – strašno je. I ne samo strašno, ponižavajuće je čak i za same žrtve i njihove porodice. Za ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je pod sve većim prezirom, veći dio aprila izgledao je kao niz razočarenja. Moskva je potpuno povukla snage iz četiri ukrajinske regije – Mikolajiva na jugu te Kijiva, Sunija i Černjihiva na sjeveru Ukrajine. Sjeverni kontigent se privremeno povukao u susjednu Bjelorusiju. Tijela stotina ubijenih civila, od kojih je većina ciljano ustrijeljena, pronađena su u predgrađima Kijiva, što je izazvalo osude širom svijeta i novi set sankcija Rusiji, koje se mogu porediti s mjerama preduzetim protiv Irana ili Sjeverne Koreje. A Moskva je izgubila ,,Moskvu”, svoj najveći ratni brod u Crnom moru. I dok se Ukrajina herojski brani svaku stopu svoje države, svaki dan rata predstavlja gotvo cijelu vječnost za ovu državu. Saosjećanje Evropljana sa stradanjem Ukrajine su velika. Suprotno rasprostranjenim očekivanjima pred početak rata da Ukrajina neće moći da dugo odolijeva nadmoćnim ruskim snagama, ona se bori i dalje i Kremlj se sada suočava sa mogućnošću produženih borbi, a to je pokrenulo debatu među zapadnim zvaničnicima i nezavisnim analitičarima o tome da li invazija Ukrajine može da označi početak kraja oligarha i diktatora Vladimira Putina. Autokrate kao što je Putin na kraju podlegnu onome što se može nazvati „diktatorskom zamkom“. Strategije koje koriste da ostanu na vlasti (ovaj put je ta strategija rat sa Ukrajinom) imaju tendenciju da izazovu njihov eventualni pad. Umjesto da budu dugoročni planeri, mnogi prave katastrofalne dugoročne greške — vrste grešaka koje bi vjerovatno bile izbjegnuta da je Rusija demokrtaska zemlja, no ona je nažalost daleko za sada od toga. Despoti siju sjeme sopstvene propasti rano, kada se prvi put suoče sa kompromisom između dopuštanja slobode izražavanja i održavanja gvozdene moći. Po dolasku u palatu, slamanje neslaganja i zatvaranje protivnika često je racionalno, iz perspektive diktatora: stvara kulturu straha koja je korisna za uspostavljanje i održavanje kontrole. Ali ta kultura straha ima cijenu. Ovaj put Putin će sam platiti cijenu sistema koji je služio njemu a ne on sistemu. Jer rat u Ukrajini biće mjesto njegovog sunovrata i političkog poraza ali ne samo njega već i cijele Rusije koju tako on čvrsto drži gvozdenim kandžama opakog obavještajca.