Autor: Dr. Mesud A. Ramić

<b>DR. SCI. MESUD A. RAMIĆ: Da li ima neko da argumentuje sa koliko glasova su i na kojim izbornim jedinicama su bošnjački glasovi dati sa ciljem da hrvatski član Predsjedništva ne bude iz određene političke grupacije? Veliki politički pritisak a jos veći inženjering nepovjerenja. Naprotiv, povjerenje Hrvata i Bošnjaka postoji, i živi se svaki dan. Već od uspostavljanja povjerenja, osim u određenim periodima, uglavnom je bilo na veoma visokom nivou i ostaće tako bez obzira na sve okolnosti.

Kad će dogoditi vijest da su Hrvati glasali za Bošnjaka? Ili, da se dogodi vijest, da su hrvatski glasovi odredili bošnjačkog kandidata? Da li ima neko da argumentuje sa koliko glasova su i na kojim izbornim jedinicama su bošnjački glasovi dati sa ciljem da hrvatski član Predsjedništva ne bude iz određene političke grupacije? Veliki politički pritisak a jos veći inženjering nepovjerenja. Naprotiv, povjerenje Hrvata i Bošnjaka postoji, i živi se svaki dan. Već od uspostavljanja povjerenja, osim u određenim periodima, uglavnom je bilo na veoma visokom nivou i ostaće tako bez obzira na sve okolnosti. To govore činjenice sa terena i svakodnevna razmjena i procesi među ljudima. Neće i ne smije jedan zakon koji nije ni blizu vitalno ugrozio hrvatski narod, biti ikad izvor nepovjerenja.

Ovom nastalom situacijim umjesto priče o frustraciji naroda bolje je reći da dvije politike divergiraju jer u određenom dijelu nisu sinhronizirane a nisu sinhornizirane jer nisu spremne na određene promjene i nažalost zabagovale su još u devedesetim. Bitno je sada prihvatiti činjenicu da su, bez obzira na člana Predsjedništva, ipak zastupljeni i predstavnici i politike u političkom i javnom prostoru. Možda i više nego što bi neko smatrao da je potrebno ali činjenice su takve. Sa promjenom politike stožerne hrvatske stranke će se napraviti suštinski iskorak prema predpostavkama da zaista član Predsjedništva bude onaj kojega ta grupacija partija i predloži. Kao najveća partija sa hrvatskim predznakom, i dokazanim udjelom u vlastima i političkom životu ima potencijal da prvi čovjek Predsjedništva bude njihov kandidat ali očigledno nešto nije u redu. Postavlja se pitanje šta je garancija i šta su kriteriji da kandidat jedne političke grupacije bude i predstavnik u Predsjedništvu države? Sa jedne strane garanciju ne može i ne bi trebao iko da izda unaprijed, jer onda ne govorimo o demokratskim tajnim izborima, a sa druge strane kriterij je očigledno odnos prema državi jer se bira za najviši državni organ a tu baš treba da bude sinhronizirana politika. Inače smo svi frustrirani bez obzira ko je u tom izboru. Glasovi Bošnjaka, ako/koji postoje u određenom broju, nisu otišli na nebošnjačkog kandidata za člana Predsjedništva zato sto je nebošnjak, drugi kriteriji su sasvim sigurno presudili da ti glasovi odu na tog čovjeka. A opet, ti glasovi su otišli tamo jer je valjda neko imao pravo izbora i prihvatio predloženu politiku kandidata. Valjda se tako razumijeva demokratski izborni sistem. Ako je to demokratski izborni sistem šta je onda ono što predlaže saborska narodna grupacija.

Ono što je u tim prijedlozima pozitivno, a ujedno i najveći kamen spoticanja te politike, jeste zapostavljanje ispravne državničke politike nauštrb regionalnog. Pa onda nije ni iznenađujuće kada kažu da je predsjednik Hrvatske i njihov predsjednik. To je isto kao kad bi Bošnjaci iz Makedonije rekli da je gospodin Džaferović njihov predsjednik. Na stranu sve povezne tačke i simpatije ali po meni nezamislivo. Stim u vezi, trenutni hrvatski član Predsjedništva zaista nema simpatije u nekim kantonima sa značajnim udjelom hrvatskog stanovništva i glasača. Više i nije do određenih bošnjačkih glasova i njihovog „političkog grijeha“ nego do samog izabranog kandidata. Da li se potrudio za ovo mandata, za koje je dobio povjerenje glasača, da popravi to nisko povjerenje? Nismo baš sigurni. Mogao je da radi na tom povjerenju ali je iz nekog razloga odlučio da ostane tu u čaršiji i da pjeva patriotske. Hrvatima izvan čaršije nije ni pokušao da ponudi koncept inkluzije u bosansku politiku. Pitanje se onda otvara, da li hrvatska politika u Bosni može sama da napravi zaokret i postane bosanskohercegovačka državna politika hrvatskog naroda a ne odraz politike devedesetih ili treba neko sa strane ko će joj pomoći da se preorjentiše. Bošnjaci su polagali nade u trenutnog člana Predsjedništva koji očigledno nije uspio pomjeriti težište tog lokalnog pristupa hrvatske politike. Ovdje nije stvar između povjerenja Bošnjaka i Hrvata, nego hrvatski član Predsjedništva nije iskoristio vrijeme i potencijale da vrati povjerenje između Hrvata koji nemaju problema biti Bosanci ili Hercegovci, i bosanskohercegovačkih Hrvata koji pretendiraju da im predsjednik sjedi u Zagrebu. Po meni jedno jalovo vrijeme kandidata koji je podilazio bošnjačkoj javnosti a nije radio posao koji je trebao raditi na način na koji je to mogao raditi. Jednostavno je propustiti priliku i poziciju zbog lošeg performansa.

Dvije su opcije, ovo što im iz Zagreba poručuju, da mijenjaju politiku i okreću se državnoj politici Sarajeva ili da Hrvati sa jakim osjećajem pripadnosti Bosni i Hercegovini prave most prema svom narodu koji nije baš na tim talasima. Bošnjaci su uspostavili i pokazali svoje povjerenje samim time sto su spremni da glasaju za nebošnjaka, u ovom slučaju Hrvata. Šta je veće poverenje od toga? Nisu Bošnjaci izabrali Hrvatima predstavnika, nego su slobodno i sa povjerenjem birali osobu i izabrali su kandidata za Bosnu i Hercegovinu. Druga je stvar koliko je taj hrvatski član poradio da svoju politiku približi u krajeve gdje nije imao velike simpatije. Mogao je sigurno više ali kad se uzmu prve reakcije odbijanja Zagreba da ga ugosti i odbijanje određenih sredina da ga prihvate kao sagovornika onda se ne može mnogo ni zamjeriti. Njegova je odluka bila da ostane u zoni svog komfora pa sad imamo ovo što gledamo. Zato, dajte šansu da se uspostavi povjerenje između Hrvata na principima bosanske državne politike a sa Bošnjacima neće biti problema. Tih nekoliko procenata glasova Bosanaca mogu otići bilo kome ako se ponudi prava politika. Bošnjaci su dali mnogo da se porušeni mostovi grade. Zauzvrat su dobili malo ili skoro ništa. Na kraju bih rekao da teza, da Bošnjaci biraju Hrvatima predstavnike, nije inkluzivna jer pitanje treba da glasi zašto određeni hrvatski predstavnici nisu poželjni u Predsjedništvu države. Bošnjacima je savim svejedno ko je član Predsjedništva dok ima zdrav odnos prema državi, razvoju i budućnosti. Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini je došla u ćorsokak dijelom zbog unutarhrvatskih odnosa u Bosni a dijelom zbog odnosa prema drugima, u ovom slučaju prevenstveno prema državi Bosni i Hercegovini. Povjerenje među narodima nije poljuljano, poljuljano je povjerenje među zvaničim politikama. A nikad nije kasno za zaokret i promjenu stavova.