DR. MESUD A. RAMIĆ: Dejtonski sporazum vole nazvati luđačkom košuljom, ja bih ga više uporedio sa medicinskim fiksatorom koji je pomogao stabiliziranje i ozdravljenja društva. Vrijeme da se dejtonski fiksator ili skine ili podesi na neke druge vrijednosti da se omogući bolja pokretljivost. Sada, kad vidimo sa koliko entuzijazma i energije neki zagovaraju odbranu svoje konstitutivne dominacije po kvadratnom metru zemlje, još uvijek nije jasno zašto veliki dio društva šuti na takve zahtjeve.

U januaru 1992. politika je proglasila Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Vrijednosti te politike sa razlogom nisu dobile međunarodnu podršku. U martu 1992. politika je proglasila nezavisnost Bosne i Hercegovine. Vrijednosti te politike su prepoznate, te su uslijedila međunarodna priznanja.
Međunarodna zajednica je podržala pravo na razvojni kontinuitet jednog društva. Odmah potom izbija rat, zato što vrijednosti politike sa početka teksta nisu dobile međunarodnu podršku a protagonisti istih nisu htjeli odustati od ciljeva. Politika autonomije u pokušaju, proglašava samoupravu Herceg-Bosne u augustu 1993. Ni vrijednosti te politike ne dobijaju međunarodno priznanje. Potom počinju sukobi između HVO-a i legitimne bosanskohercegovačke vojske. Put ka rješenju kolizije između prava na samopriznanje, društvenog dogovora, održivog razvoja i međunarodnih normi trasirani su pogrešnim i to vojnim metodama. Tada zalutale politike i danas drže bosansko društvo taocem, a to društvo ima svoje zagarantovano mjesto pod nebom. Kao što to ima i svako dugo društvo, pa i hrvatsko i srpsko u svojim državama.
Početkom 1992., u raznim krajevima Bosne se bilježe prvi zločini i teror nad civilima. Prvobitno sporadični i pojedinačni obrisi zločina, poprimaju u Prijedoru u periodu maja 1992. prvu formu sistematičnog i organiziranog zločina. Monstruozno kreativna, logistički dobro pripremljena opsada Sarajeva traje četiri godine i rezultira sa mnogo ubijenih civila. Ni djeca nisu pošteđena tog sistematskog teroriziranja jedne zajednice. Kulminacija osmišljenog uništenja jednog društva i države zaokružuje se genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. Bošnjaci postaju znakovito najveća žrtva zagovornog, planskog i ustrajnog razaranja jednog posebnog društva. Ta politika razaranja jednog društva je i danas aktuelna, toliko je dominantna da druge politike susjednih država, koje nisu na tom istom tragu, gotovo više da ne postoje.
Bosansko posebno društvo, potpuno jedinstveno po životu, govoru, mentalitetu i kulturi nastalo je sabiranjem i miješanjem prvobitno vjerskih a potom i etničkih posebnosti pojedinaca. Svoju najveću kreativnost u modernoj historiji, to društvo je pokazalo osamdesetih godina prošlog vijeka kad se ujedinilo po bosanstvu bez zapostavljanja drugih posebnosti te u periodu agresije na Bosnu kad se svakodnevno osmišljavalo preživljavanje. Dakle jednom u miru i jedinstvu drugi put u ratu i ludilu. Da bi prevazišli ovaj teški period trebamo biti ponovo slobodni u kreativnosti i ujedinjeni u bosanstvu. Za bosanstvo se ne traži mnogo odricanja a zauzvrat nudi sigurnost i stabilnost kroz jedinstvo.
Šta je za kuću višekatnicu temelj, za demokratiski razvoj i jedinstvo društva to je dobar narod i dobri pojedinci. Na osnovu mog višegodišnjeg iskustva i rada sa raznim ljudima širom države i van nje, mogu reći da narodi na Balkanu posebno u Bosni i Hercegovini imaju dobru bazu za postizanje višeg nivoa jedinstva potrebnog za novo vrijeme. Ako se izuzmu loše generisane politike i ideologije razaranja društva sakrivene iza narcisoidnog tumačenja konstitutivnosti, ostane prije svega prirodna i dobra narodna baza. To prirodno jedinstvo naroda u Bosni generiše dodatnu vrijednost da budućim generacijama, koje će se još rađati, život bude bez razvojnih opterećenja i smetnji.
Mi moramo sebi priznati čim je rat zaustavljen, unatoč svim problemima i preprekama, istog trenutka je krenula reintegracija koja je na našu čast svojstvena i jedinstvena u svijetu. A to je opet bilo moguće jer se naše društvo, koje je pretrpilo veliku moć razaranja, vraćalo u svoje prirodno stanje. Dejtonski sporazum vole nazvati luđačkom košuljom, ja bih ga više uporedio sa medicinskim fiksatorom koji je pomogao stabiliziranje i ozdravljenja društva. Vrijeme da se dejtonski fiksator ili skine ili podesi na neke druge vrijednosti da se omogući bolja pokretljivost. Sada, kad vidimo sa koliko entuzijazma i energije neki zagovaraju odbranu svoje konstitutivne dominacije po kvadratnom metru zemlje, još uvijek nije jasno zašto veliki dio društva šuti na takve zahtjeve. Ako bi ovaj veći i tiši dio javnosti, intenzivnije zagovarao jednakost ljudi u državi unitarnoj po sigurnosti, stabilnosti i održivom razvoju a decentraliziranoj po kulturi, etnosu i regijama, opet bi bilo teško promjeniti ovu beskompromisnu politiku zloupotrebe konstitutivnog prava sa funkcijom razaranja društva. Nekad pomislim kako smo samo beznadežno opterećeni različitostima a opet sa druge strane svijest o bitnosti i predosti tih raznolikosti, potaknu me da vidim suštinu ljudskog integriteta. Kad bih bio dovoljno hrabar, rekao bih da je taj u ratu i zlu dokazani integritet bosanskog čovjeka, za nas još uvijek nerazumljiv i veći od svega lijepog što govorimo o sebi, plod jedne ogromne dobrote, duboke mudrosti i dugo sabiranih raznolikosti. Ali nisam.
Teško je biti kreativan u politici. Pozicija i uticaj su dominantne vrijednosti u politici a isključivost i zaguljenost su metode njenog opstanka. A opstanak je veoma bitan. I dok se politika po vertikali brine za pozicije, po horizontali se rasipa sloj po sloj društva. Ako se tome dodaju navike novih generacija da sve počinje i završava sa smartfonom, zaista se može postaviti pitanje o našim penzijama. Žalosno je, da zbog nekog, nismo u stanju napraviti društveni projekat koji će trajati barem stotinu godina. Čuo sam da se još i danas u Jerusalemu koristi dio puta koji je poslanik Isa a.s. popločao svojim rukama. Našoj današnjoj mladeži je lakše da, na dan obilježavanja stradanja Bošnjaka i njihove djece u Prijedoru, organizuje javnu rođendansku proslavu nekom neznatnom liku, nego naprimjer organizuje da se na taj dan posadi stotinu i šest sadnica, koliko je ubijene djece Prijedora. Neki naši novi klinci nisu još svjesni svoje odgovornosti a o odgovornosti predaka da ne govorimo.