Autor: Šemso Agović

ŠEMSO AGOVIĆ: Jasno je da pisati tim nadgrađenim stilom, neće smjeti nijedan od pomenutih pisaca, izgleda niti bilo ko, što Karađuzovića automatski diže visoko iznad svih, kao i iznad samog Bernharda. A i ako bi neko pokušao, bilo bi to puko kopiranje jako talentiranog Baranina, Senada M. Karađuzovića.

Književnost je najvažnija grana umjetnosti; ona je temelj kulturno – obrazovnog razvoja civilizacija. Bez nje ne bi bilo ni drugih grana tog božjeg dara čovjeku kao što su film, pozorište, opera, itd. zato mi je drago što se Savjet muslimanskog naroda Crne Gore bavi njom, to jest izdavanjem knjiga.

Pored obične književne kritike bavim se i specifičnom, tj. kritikom naslova koji su dio đačke lektire, a koji zbog svog otvorenog i brutalnog antiislamskog sadržaja nikako ne bi smjeli biti tamo. U pitanju su G. v. P. P. Njegoša, Peščanik Danila Kiša i Stojanka majka Knežopoljka Skendera Kulenovića.

Vitez crnogorske kulture i novinarstva, g. Vlatko Simunović me 2017. g. pozvao da za Pobjedu napišem svoju recenziju Gorskog vijenca, što sam sa zadovoljstvom prihvatio, jer je to prvi slučaj u istoriji da jedan Crnogorac objavi kritičan tekst o tom anticivilizacijskom spjevu. Bio je to prvi korak ka otvaranju javnih rasprava o njemu.

Čekao se drugi korak – da se kakav književnik Crnogorac pojavi sa kritičnim autorskim tekstom o Gorskom vijencu, pa smo i to dočekali: prilično senzacionalno je u slovenačkim i drugim kulturnim medijima najavljena knjiga A. Nikolaidisa pod naslovom Mimesis, u smislu da je u njoj razobličio Gorski vijenac. Još vruću iz štamparije smo je uzeli i brzo se razočarali: Nikolaidis je sa sigurne distance, oprezno i u rukavicama pisao o spjevu. O najavljivanom razobličavanju odnosno razvaljivanju nije bilo ni govora. Nikolaidis se usmjerio na neobrazovane pojedince, koji eto bruke Gorski vijenac „ne umiju tumačiti“.
Na internetu sam slučajno naletio na video sa neke književne večeri, na kojoj je pomenuti g. Simunović držeći knjigu u ruci izjavio da je to najbolja knjiga godine. Autor je Senad M. Karađuzović iz Bara, za kojeg sam tako prvi put čuo. Naslov: Arabika starobarskih prokletstava.

Ništa mi o toj knjizi nije bilo poznato, zato sam nećakinju Baranku, koja studira u Ljubljani zamolio da mi – kad bude išla kući –, pronađe i kupi sve knjige Senada M. Karađuzovića. Sljedećeg dana ona je odletjela za Bar i javila mi da u barskim knjižarama nemaju ni jedne Karađuzovićeve knjige. Na FB sam našao autora i predložio problem, na što mi je on dao adresu svoje supruge, pa neka nećaka kontaktira nju. Sutradan me nećaka zove i javlja da je kod gospođe Milene bio samo jedan primjerak knjige, za koji gospođa nije htjela uzeti pare, već joj je knjigu poklonila. Karađuzoviću sam javio situaciju, i on mi je rekao – kad dođeš u Bar svrati da popijemo kafu i sredimo stvar.

Nećaka mi je donijela knjigu i ja sam se latio čitanja. Odmah zapazim „bernhard“ stil, kao i kod Nikolaidisa, samo daleko neposredniji i žešći. Nažalost, primijetio sam također da tekst nije lektorisan niti redigovan, iako je u impresumu uredno navedena lektorica Šefika Koljić. Šta da se radi. Opravdanja za takav propust ne može biti, jednostavno to je nedopustivo. U principu stvar ide ovako: autor tekst napiše, lektor ispravi eventualne štamparske, pravopisne, gramatičke i druge greške. Tekst ide na dalje obrade i na kraju na štampanje.

Autor može biti bez formalnog obrazovanja i poznavanja teorije književnosti, važno je da je talentiran pripovjedač. Može biti čak i nepismen. Muhammed a.s., Homer, Avdo Međedović… bili su nepismeni, a znate kakva djela su stvorili! Autor je umjetnik, lektor intelektualni stručnjak. Dati u štampu nelektoriran tekst je jednako ne lakirati automobil na kraju proizvodne trake. To ja tako vidim. A vi?
Čitajući „Arabiku“ uočio sam daleko kvalitetnije djelo u odnosu na Nikolaidisov Mimesis, i o tome napisao te objavio članak.

Uskoro smo supruga i ja krenuli na jugoistok: Ljubljana – Mostar – Bar – Tirana – Elbasan – Ohrid – Skopje – Kriva Palanka. Na usputnim destinacijama smo se zaustavljali i noć-dvije konačili.
U Baru smo se susreli s Karađuzovićem i njegovom suprugom. Prijatno veče smo proveli u gostioni Pod tri bora, gdje mi je Senad predao sedam svojih knjiga. O novčanoj nadoknadi nije htio ni da čuje.
Supruga i ja smo stigli u turistički kompleks sv. Joakim Osogovski, blizu makedonsko-bugarske granice. Plan ljetovanja sam prilagodio broju knjiga: valja ih sve pročitati za pišljivih petnaest dana!
Već na prvu sam bio svjestan da je u pitanju pravo literarno blago. Stil – moderni „bernhard“. Ali kakav!

Thomas Bernhard se rodio u Austriji 1904. godine kao vanbračno dijete i svoje teško djetinjstvo proveo je sa djedom. Formalno obrazovanje mu je bilo oskudno, ali talenat za pisanje velik. Nije poznavao ni prakticirao teoriju književnosti, zato je pisao onako kako je u svojoj duši osjećao. U skladu sa svojim jadnim životom pisao je sa snažnim otporom do svega na svijetu – ljudi, crkve, države… Tokom pisanja se često ponavljao, jedne te iste rečenice i cijeli pasusi su se kontra svim pravilima ponavljali u tekstu, što je bila nevjerovatna novost.

Počeo je tražiti izdavače, ali se niko nije usuđivao štampati takvo nešto. Pa ipak se jedan našao, izdavač koji je shvatio da se radi o novom stilu pisanja. I bio je u pravu. Sve štampano je išlo kao vruća halva, „bernhard“ je brzo preplavio Austriju i Evropu, i polako stigao u Crnu Goru. Bernhard je postao slavan i bogat; umro je 1950, u svojoj četrdeset šestoj godini.

Po svom običaju, Karađuzovićevih djela sam se latio čitajući prvo recenzije. I one su sve redom vrlo pozitivne: mr. Predrag Bubanja, dr. Nikola Vukčević, prof. Vanja Kovačević, Tihomir Brajović, Dean Mikac, Vlatko Simunović, Sabrija Vulić, Dragiša Šoć-Hadžija, Sreten Vujović, i rahm. Husein Bato Dukaj, Esad A. Idrizaj kao u jedan glas govore da se radi o talentovanom piscu. Vanja Kovačević piše da se Karađuzović uopšte ne trudi da bi bio veliki pisac, nego mu je važno da svoje doživljaje i osjećanja artikulira i stavi na papir.

Književni stil „bernhard“ je kako rekosmo stigao u Crnu Goru, uz Nikolaidisa prihvatili su ga Balša Brković, Ognjen Spahić, Aleksandar Bečanović i drugi. Oni su uglavnom slijedili, da ne kažemo kopirali Bernharda bez neke želje da bi nešto mijenjali.

Za razliku svih njih, koji su sa distance „posmatrali“ svoje likove i njihove aktivnosti, Karađuzović je napravio digitalni skok u stilu pisanja tako što je i sebe uključio u protagoniste, kao i svoje najbliže. Tim dosad neviđenim hrabrim potezom on je stvorio posljednju, završnu fazu „bernharda“, i stavio tačku na kompletan stil.

Jasno je da pisati tim nadgrađenim stilom, neće smjeti nijedan od pomenutih pisaca, izgleda niti bilo ko, što Karađuzovića automatski diže visoko iznad svih, kao i iznad samog Bernharda. A i ako bi neko pokušao, bilo bi to puko kopiranje jako talentiranog Baranina, Senada M. Karađuzovića.

Treba učiniti sve, da njegova literatura dođe i do stranih čitaoca, u prvom redu roman Očevi umiru dvaput. Za početak ćemo ga prevesti na slovenački.