Komentari
AFGANISTANSKI SINDROM AMARIČKOG POVLAČENJA I ODGOVORNOST BOSANSKE NACIJE ZA SUDBINU DRŽAVE?
|
|
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 24. July 2022. 20:07:31
PRIJETI LI BOSNI AFGANISTANSKI SINDROM POVLAČENJA AMERIKANACA ZATO ŠTO BOŠNJACI/BOSANCI NISU SPOSOBNI DA SAMI PREUZMU ODGOVORNOST ZA SUDBINU
BOSANSKE NACIJE I DRŽAVE?
Nije prijatno suočit se s neprijatnom istinom, ali, čini mi se, da je došlo vrijeme kada se Bošnjaci/Bosanci moraju suočiti s „gorkom istinom“, kada im se mora reći da Amerika diže ruke od Bosne, diže ruke od svojih vlastitih bosanskih projekata – Washingtonskog i Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Naime, Nijemac Christian Schmidt, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini bi svojom najavljenom ratnoizazivačkom odlukom de facto i de jure ukinuo Washingtonski, a potom i Dejtonski mirovni sporazum.
A zna se da Christian Schmidt ne može ništa uraditi bez američkog blagoslova. Dakako, znakovi tog blagoslova mogli su se nazrijeti u izjavama i ponašanju dva američka pregovarača oko izbornog zakona Matthew Palmera i Gabriela Escobara.
Mi u Bosni imamo bogato iskustvo kako u ratu tako i u mira da smo u stanju čitati u redovima i između redova šta nam se poručuje. Često šutimo sve dok nas ne udari po glavi to što treba da sâmi vidimo i razumijemo. Ova Schmidtova antibosanska, antidemokratska i anticivilizacijska najava oko izbornog zakona jeste najjači udar na naš zdrav bosanski mozak.
Naime, možda smo kasno shvatili, ali, kako sada stvari stoje oko Schmidtove najave izbornog zakona po volji i nalogu hrvatske politike, ne možemo se oteti utisku da američki pregovarači Matthew Palmer i Gabriel Escobar nisu pristali, a možda i radili, na ukidanju dva sporazuma, Washingtonskog i Dejtonskog.
Ako je ta pretpostavka tačna, onda to znači da Bosna i Hercegovina nema izbora već da se vrati originalnom Ustavu Republike Bosne i Hercegovine pod kojim je dobila međunarodno priznanje o nacionalnoj i državnoj samobitnosti, nezavisnosti i suverenosti. To, dakako, podrazumijeva da se redefiniraju svi tadašnji predloženi i usvojeni mirovni sporazumi.
Jer, ako će odlukom VP Christiana Schmidta biti rehabilitirana „hrvatska republika herceg bosna“, što je očito (obvious), onda to znači ukidanje Washingtonskog sporazuma te priprema za ukidanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno vraćanje na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.
Ako je Franjo Tuđman potpisao Washingtonski sporazum te odmah nakon toga prihvatio i „Plan ‘Z-4’“, tj., „Plan Zagreb 4“, čime se dragovoljno obvezao da će Srbima u Kninu i Slavoniji dati autonomiju u okviri Hrvatske države, onda su moguća i neka nova rješenja za današnju situaciju.
Moguće se vratiti unazad poput vraćanja unazad u vezi najavljenog zakona o izborima, gdje se jednoj političkoj opciji (HDZ) ustavom garantira da će uvijek pobjeđivati na izborima u Bosni i Hercegovini.
Čemu onda demokratski izbori? Zašto trošiti pare na unaprijed izabrani izbor?
Neka Visoki predstavnik međunarodne zajednice imenuje europski podobne pojedince i grupe u zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast i mirna Bosna.
Naime, u Republici Hrvatskoj broj Srba je sveden na 3% prema dogovoru Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. To stanja Srba u Hrvatskoj blagoslovio je i sadašnji srpski patrijarh Porfirije kada je u intrvjuu za „Aljazeeru“ jasno rekao da je Hrvatska domovina Srba koji žive u njoj.
U biti, „Plan ‘Z-4’“ je bio mirovni sporazum, koji je imao za cilj okončanje rata u Hrvatskoj i reintegraciju samoproglašene „Republike Srpske Krajine“ u Republiku Hrvatsku.
Prijedlog je pripremila grupa „Zagreb 4“, poznata kao mini-kontakt grupa, Amerika, Rusija i Evropska unija. Taj „Plan“ je uz Tuđmanovu i Miloševićevu podršku sadržavao sljedeće klauzule:
1) Jedanaest općina, gdje su Srbi imali većinu prema posljednjem popisu iz 1981. godine, imale bi poseban status i činile bi „Srpsku Krajinu“;
2) Ustav i zakoni Republike Hrvatske bi važili na teritoriji Krajine, ali bi prethodno morali biti odobreni od predstavnika Krajine, koja bi imala elemente državnosti, uključujući grb, zastavu, himnu i policiju;
3) Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem bi imali odvojene procese reintegracije uz prisustvo međunarodnih mirovnih snaga;
4) Srpska Krajina bi imala izbore za predsjednika Krajine; bila bi zona slobodne trgovine bez carina, itd.
Zbog tvrdoglavosti kninskih ratnih zločinaca „Plan 'Z 4'“ nije prihvaćen od strane Srba.
U međuvremenu, Amerikanci su podržali VRA „Oluja“ i „Bljesak“.
Nakon svega, Slobodan Miloševića i Franjo Tuđman su definitivno zaokružili granice Hrvatske i Srbije tako što su se dogovorili oko podjele pola bosanske države.
Tuđman je Miloševiću predao Posavinu, gdje je živjelo 200.000 Hrvata, osiguravši tako bosanskim Srbima koridor sa Srbijom i ratno-zločinačko djelovanje Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.
Dakle, ako je moguće nakon svega, nakon presude međunarodnog suda pravde u Haagu o tome da je „hrvatska republika herceg bosna“ bila „udruženi zločinački poduhvat“, čije ukidanje je potpisao sam Franjo Tuđman – ako je moguće donijeti izborni zakon koji rehabilitira „hrhb“ preko dva mirovna sporazuma, Washingtonskog i Dejtonskog, koje je Franju Tuđman, također, potpisao – ako je sve to moguće, onda je moguće da se vratimo na Ustav Republike Bosne i Hercegovine, onda je moguće da se vratimo na primjenu „Plan 'Z 4'“, onda je moguće da se ukine Dejtonski mirovni sporazum, što, po defoltu, podrazumijeva i ukidanje ratom i genocidom uzurpiranog entiteta „republika srpska“.
Nije li i sâm Richard Holbrooke u svojim memoarima priznao i pokajao da je i sâmo ime „republika srpska“ za bosanski entitet, bilo velika greška.
Ne znam da li će se prije ili kasnije pokajati i sadašnji akteri Matthew Palmer, Gabriel Escobar i Christian Schmidt oko sudbine Bosne i bosanskih građana svih vjera i nacija, ali znam da od njihovog, kao ni od Richard Holbrookeovog kajanja nama u Bosni nema fajde, ali od njihove pogrešne odluke u vezi sa izbornim zakonom u korist hrvatskog nacionalizma, koji tukne na fašizam, patit će sadašnje i buduće generacije bosanskih građana, koji vjeruju u demokraciju na principu jedan čovjek, jedan glas.
Nemam namjeru da popujem, „to preaching“, Amerikancima, ali imam potrebu da kažem da Bošnjaci/Bosanci nisu Afganistanci.
Za Bošnjake/Bosance se ne može reći da nisu voljni i spremni da se bore za svoja legitimna bosanska, demokratska i civilizacijska prava protiv antibosanskih, antidemokratskih i anticivilizacijskih sila.
Zato Bošnjake/Bosance ne treba podcjenjivati, niti ih se treba odricati radi neprincipijelnog srpskog i hrvatskog lobiranja, gdje neki imaju sitnu ili krupnu ličnu korist na račun bosanske istine i pravde.
Ali, Bošnjake/Bosance treba stalno podsjećati da se stvari oko njihove i sudbine Bosne ne događaju same po sebi „bi-nefsihi“, već da oni moraju ustati i lobirati tamo, gdje se o njihovoj i sudbini Bosne raspravlja i odlučuje.
Svi, koji se bave Bosnom u domovini i svijetu, moraju znati da Bosna, posebno nakon genocida, ima bosanske patriote, koji su spremni da se bore protiv slova „Z“ u Bosni.
Zato, neka se i Europa i Zapad bore u Ukrajini protiv slova „Z“.
I neka Europa i Zapad znaju da je pogrešno misliti da se izdajom Bosne mogu udobrovoljiti srpski i hrvatski obožavatelji Putina, tako što se Hrvatsku uvelo u EU i NATO i tako što će se, na račun Bosne, uvesti Srbiju u EU i NATO.
Pa ipak, narode moj, Božja je zadnja u svakom slučaju.
Ali, to ne znači da nam Bog Svevišnji ne pokazuje znakove kako treba da se borimo za svoja ljudska prava na Ovome svijetu radi uspjeha i radi spasa na Drugome svijetu! Amin!
BOSANSKE NACIJE I DRŽAVE?
Nije prijatno suočit se s neprijatnom istinom, ali, čini mi se, da je došlo vrijeme kada se Bošnjaci/Bosanci moraju suočiti s „gorkom istinom“, kada im se mora reći da Amerika diže ruke od Bosne, diže ruke od svojih vlastitih bosanskih projekata – Washingtonskog i Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Naime, Nijemac Christian Schmidt, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini bi svojom najavljenom ratnoizazivačkom odlukom de facto i de jure ukinuo Washingtonski, a potom i Dejtonski mirovni sporazum.
A zna se da Christian Schmidt ne može ništa uraditi bez američkog blagoslova. Dakako, znakovi tog blagoslova mogli su se nazrijeti u izjavama i ponašanju dva američka pregovarača oko izbornog zakona Matthew Palmera i Gabriela Escobara.
Mi u Bosni imamo bogato iskustvo kako u ratu tako i u mira da smo u stanju čitati u redovima i između redova šta nam se poručuje. Često šutimo sve dok nas ne udari po glavi to što treba da sâmi vidimo i razumijemo. Ova Schmidtova antibosanska, antidemokratska i anticivilizacijska najava oko izbornog zakona jeste najjači udar na naš zdrav bosanski mozak.
Naime, možda smo kasno shvatili, ali, kako sada stvari stoje oko Schmidtove najave izbornog zakona po volji i nalogu hrvatske politike, ne možemo se oteti utisku da američki pregovarači Matthew Palmer i Gabriel Escobar nisu pristali, a možda i radili, na ukidanju dva sporazuma, Washingtonskog i Dejtonskog.
Ako je ta pretpostavka tačna, onda to znači da Bosna i Hercegovina nema izbora već da se vrati originalnom Ustavu Republike Bosne i Hercegovine pod kojim je dobila međunarodno priznanje o nacionalnoj i državnoj samobitnosti, nezavisnosti i suverenosti. To, dakako, podrazumijeva da se redefiniraju svi tadašnji predloženi i usvojeni mirovni sporazumi.
Jer, ako će odlukom VP Christiana Schmidta biti rehabilitirana „hrvatska republika herceg bosna“, što je očito (obvious), onda to znači ukidanje Washingtonskog sporazuma te priprema za ukidanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno vraćanje na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.
Ako je Franjo Tuđman potpisao Washingtonski sporazum te odmah nakon toga prihvatio i „Plan ‘Z-4’“, tj., „Plan Zagreb 4“, čime se dragovoljno obvezao da će Srbima u Kninu i Slavoniji dati autonomiju u okviri Hrvatske države, onda su moguća i neka nova rješenja za današnju situaciju.
Moguće se vratiti unazad poput vraćanja unazad u vezi najavljenog zakona o izborima, gdje se jednoj političkoj opciji (HDZ) ustavom garantira da će uvijek pobjeđivati na izborima u Bosni i Hercegovini.
Čemu onda demokratski izbori? Zašto trošiti pare na unaprijed izabrani izbor?
Neka Visoki predstavnik međunarodne zajednice imenuje europski podobne pojedince i grupe u zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast i mirna Bosna.
Naime, u Republici Hrvatskoj broj Srba je sveden na 3% prema dogovoru Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. To stanja Srba u Hrvatskoj blagoslovio je i sadašnji srpski patrijarh Porfirije kada je u intrvjuu za „Aljazeeru“ jasno rekao da je Hrvatska domovina Srba koji žive u njoj.
U biti, „Plan ‘Z-4’“ je bio mirovni sporazum, koji je imao za cilj okončanje rata u Hrvatskoj i reintegraciju samoproglašene „Republike Srpske Krajine“ u Republiku Hrvatsku.
Prijedlog je pripremila grupa „Zagreb 4“, poznata kao mini-kontakt grupa, Amerika, Rusija i Evropska unija. Taj „Plan“ je uz Tuđmanovu i Miloševićevu podršku sadržavao sljedeće klauzule:
1) Jedanaest općina, gdje su Srbi imali većinu prema posljednjem popisu iz 1981. godine, imale bi poseban status i činile bi „Srpsku Krajinu“;
2) Ustav i zakoni Republike Hrvatske bi važili na teritoriji Krajine, ali bi prethodno morali biti odobreni od predstavnika Krajine, koja bi imala elemente državnosti, uključujući grb, zastavu, himnu i policiju;
3) Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem bi imali odvojene procese reintegracije uz prisustvo međunarodnih mirovnih snaga;
4) Srpska Krajina bi imala izbore za predsjednika Krajine; bila bi zona slobodne trgovine bez carina, itd.
Zbog tvrdoglavosti kninskih ratnih zločinaca „Plan 'Z 4'“ nije prihvaćen od strane Srba.
U međuvremenu, Amerikanci su podržali VRA „Oluja“ i „Bljesak“.
Nakon svega, Slobodan Miloševića i Franjo Tuđman su definitivno zaokružili granice Hrvatske i Srbije tako što su se dogovorili oko podjele pola bosanske države.
Tuđman je Miloševiću predao Posavinu, gdje je živjelo 200.000 Hrvata, osiguravši tako bosanskim Srbima koridor sa Srbijom i ratno-zločinačko djelovanje Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.
Dakle, ako je moguće nakon svega, nakon presude međunarodnog suda pravde u Haagu o tome da je „hrvatska republika herceg bosna“ bila „udruženi zločinački poduhvat“, čije ukidanje je potpisao sam Franjo Tuđman – ako je moguće donijeti izborni zakon koji rehabilitira „hrhb“ preko dva mirovna sporazuma, Washingtonskog i Dejtonskog, koje je Franju Tuđman, također, potpisao – ako je sve to moguće, onda je moguće da se vratimo na Ustav Republike Bosne i Hercegovine, onda je moguće da se vratimo na primjenu „Plan 'Z 4'“, onda je moguće da se ukine Dejtonski mirovni sporazum, što, po defoltu, podrazumijeva i ukidanje ratom i genocidom uzurpiranog entiteta „republika srpska“.
Nije li i sâm Richard Holbrooke u svojim memoarima priznao i pokajao da je i sâmo ime „republika srpska“ za bosanski entitet, bilo velika greška.
Ne znam da li će se prije ili kasnije pokajati i sadašnji akteri Matthew Palmer, Gabriel Escobar i Christian Schmidt oko sudbine Bosne i bosanskih građana svih vjera i nacija, ali znam da od njihovog, kao ni od Richard Holbrookeovog kajanja nama u Bosni nema fajde, ali od njihove pogrešne odluke u vezi sa izbornim zakonom u korist hrvatskog nacionalizma, koji tukne na fašizam, patit će sadašnje i buduće generacije bosanskih građana, koji vjeruju u demokraciju na principu jedan čovjek, jedan glas.
Nemam namjeru da popujem, „to preaching“, Amerikancima, ali imam potrebu da kažem da Bošnjaci/Bosanci nisu Afganistanci.
Za Bošnjake/Bosance se ne može reći da nisu voljni i spremni da se bore za svoja legitimna bosanska, demokratska i civilizacijska prava protiv antibosanskih, antidemokratskih i anticivilizacijskih sila.
Zato Bošnjake/Bosance ne treba podcjenjivati, niti ih se treba odricati radi neprincipijelnog srpskog i hrvatskog lobiranja, gdje neki imaju sitnu ili krupnu ličnu korist na račun bosanske istine i pravde.
Ali, Bošnjake/Bosance treba stalno podsjećati da se stvari oko njihove i sudbine Bosne ne događaju same po sebi „bi-nefsihi“, već da oni moraju ustati i lobirati tamo, gdje se o njihovoj i sudbini Bosne raspravlja i odlučuje.
Svi, koji se bave Bosnom u domovini i svijetu, moraju znati da Bosna, posebno nakon genocida, ima bosanske patriote, koji su spremni da se bore protiv slova „Z“ u Bosni.
Zato, neka se i Europa i Zapad bore u Ukrajini protiv slova „Z“.
I neka Europa i Zapad znaju da je pogrešno misliti da se izdajom Bosne mogu udobrovoljiti srpski i hrvatski obožavatelji Putina, tako što se Hrvatsku uvelo u EU i NATO i tako što će se, na račun Bosne, uvesti Srbiju u EU i NATO.
Pa ipak, narode moj, Božja je zadnja u svakom slučaju.
Ali, to ne znači da nam Bog Svevišnji ne pokazuje znakove kako treba da se borimo za svoja ljudska prava na Ovome svijetu radi uspjeha i radi spasa na Drugome svijetu! Amin!
