Bošnjaci su jedini autentični evropski narod koji ušao u krug islamske civilizacije u vrijeme dolaska Osmanlija na Balkan. Iz ovoga se da zaključiti da su bili ti koji su donijeli i onda širili islam na Balkanu. Istina, na Balkanu su i ranije postojali određeni tragovi islama jer su na ove prostore dolazili Arapi još od osmog stoljeća, ali sistematske islamizacije nije bilo sve do osvajanja Balkana od Osmanlija. Arapi nisu bili misionari, oni su bili trguvci, ili svjetski putnici. Poznato je da su dolazili do obala Jadranskog mora.

Dolaskom Osmanlija nije se širio islam tako brzo kako se često mislilo, pisalo, govorilo. Proces primanja islama trajao je gotovo stoljeće i pol, jer nije bilo prinude da neko prihvati islam, a da bi osmanlijski popis stanovništva iz 1604. godine iskazivali procenat od 75% bošnjačko - muslimanskog stanovništva i tek nešto preko 20% bošnjačko – kršćanskog. U nekim gradovima Bosne i Hercegovine, kao na primjer u Sarajevu islamizacija je išla još dublje tako da je u to vrijeme procenat bošnjačkog – muslimanskog stanovništva iznosio 95%. Da je bilo prinude i prisilnog prevođenja u islam, a i taj vremenski raspon koji bi mogao na to uticati, balkansko područje pod Osmanskom vlašću bilo bi pretežno muslimansko stanovništvo.

Bilo je onih koji su tvrdili da su Bošnjaci – muslimani u Bosni i Hercegovini uglavnom gradski element. Bošnjaci – muslimani su najbrojniji u gradovima, ali, ipak, samo jedna trećina tog stanovništva pripada gradu. Ostale dvije trećine su seoski elementi. Ovo nam potvrđuje statistika. Bilo je momenata kada su iz ekonomskih razloga traže utočište u gradovima.

Obzirom da su Bošnjaci – muslimani, stisnuti među kršćanskim narodima na ovom zajedničkom balkanskom prostoru, već duže vrijeme izloženi napadima svojih susjeda koji ih žele iskorijeniti, naročito u Bosni i Hercegovini, a bilo je i genocidnih pokušaja u dugom periodu od blizu tri stoljeća, a od kojih smo i sami svjedoci ovog posljednjeg pokušaja zatiranja Bošnjaka – muslimana i islama na prostorima Bosne i Hercegovine u agresiji od 1992. do 1995. godine, koja je krunisana genocidom.
Historijski korijeni genocida nad Bošnjacima – muslimanima nalaze se u ponašanju Austrije, Venecije i Rusije prema muslimanima, posebno Bošnjacima – muslimanima, u ratovima sa Osmanskom državom. Za razliku od osmanske muslimanske države u kojoj je važio princip iz Kur'ana *La ikrahe fi ddin* (nema prisile u vjeri), krišćanske, hrišćanske države primjenjivale su srednjovjekovno pravilo *Cuius regio, illius religio* (čija je zemlja /država/ toga i vjera). Polazeći od tog pravila, krišćanske, hrišćanske države uništavale su muslimane ukoliko su oni odbijali da prihvate krišćansku, hrišćansku religiju. To je naročito došlo do izražaja u toku tzv. Velikog rata (1683 – 1699. godine) kada su mnogi muslimani, a naročito Bošnjaci – muslimani poubijani, a mnogi, naročito zarobljene žene i djeca, silom pokrštavani. Ta praksa je sve do rata između Austrije i Osmanskog carstva (1788 – 1790.), kada je prosvjećeni austrijski car Josip II Bošnjacima – muslimanima, ukoliko ostanu mirni,obećao ličnu i imovinsku sigurnost i prvi put ravnopravnost islama sa drugim vjeroispovijestima, pa čak i plaćanje vjerskih službenika iz državne blagajne.

Time genocid nad Bošnjacima – muslimanima nije prestao, jer tu sramnu ulogu preuzimaju susjedi Bošnjaka – muslimana: Srbi i Crnogorci, koji sve zlo do današnjeg dana na najsvirepiji način vrše genocid nad Bošnjacima – muslimanima nezapamćen u ljudskoj historiji.

Ovdje treba dušmanima Bošnjaka – muslimana jednu bitnu stvar objasniti, a to je da Bošnjaci – muslimani u etničkom pogledu vuku porijeklo kao i svi ostali Bošnjaci – pravoslavci i Bošnjaci – katolici i oni su tu se rađali prije pojave Osmanlija. Bošnjaci – muslimani nisu s neba pali, oni nisu nebeski narod kao oni koji tvrde da to jesu i da su Bošnjaci – muslimani nikli k'o trava tek 1993. godine, a prije toga su kosili tu istu travu i spaljivali. Nad tim istim narodom koji je po njima nastao 1993. godine, uspjeli si počinili deset dokazanih genocida.

Nas Bošnjake – muslimane, bez sumnje, treba interesirati naša prošlost i da znamo kada i kako smo primili islam kao i to koji su uzroci doveli do toga. Treba da nas interesira da znamo i šta smo prije pet stoljeća bili, iako je prema islamskom učenju potpuno bez važnosti šta je ko prije islama bio. Na ovu temu i ovi pitanjima nije do sada ništa nađeno u osmanlijskim izvorima, a to je i razumljivo, jer oni kao narod nisu dosigli u nauci visok stepen, pa da istražuju detaljno o vjerama naroda, s kojima su dolazili u dodir, mada su i oni sami islam preuzeli od Arapa, koje su su prije toga okupirali, a onda ga i sam širili.

Ima onih koji to na svoj način tumače, pa nas nazivaju pogrdnim terminima: „Poturice“, „Muhamedanci“, „Neopredijeljeni“, „muslimani“ sa malo (m), „Srbi – muslimani“, „Hrvati – muslimani“.
Sve to nije činjeno da bi mi i oni bili „braća po vjeri“, nego da bi nas zabilježili i stavljali nam mete na čelo. Svi ovi navodi su bili iz (ne)znanja i površnosti, dušmana, a služilo je kao dodatna mržnja prema Bošnjacima – muslimanima.

Prije Kosovske bitke na nekih pet godina upaznaju se osmanlijske čete sa Bosnom i Hercegovinom 1384. godine, dolazi Timurtaš - paša s vojskom i hara po istočnoj Bosni. Iza Kosovske bitke u proljeće 1390. godine, šalje Bajazid Jigit – pašu sa vojskom protiv Bosne. Neki tvrde da je ovaj put i sam Bajazid u Bosnu dolazio.
U proljeće 1463. godine pregazi silni sultan Mehmed el – Fatih Bosnu i zauze bilo silom, bilo predajom sve važnije gradove pa i kraljevu prijestolnicu Jajce. Tada je nastupio čas brze islamizacije, 36.000 bogomilskih porodica pohrlilo je pod Jajce da se Fatihu poklone.
Ovom prilikom mnogi bogomilski velikaši, a za njima i ostali bogomilski svijet prešli na islam. Slično je bilo i kod osvajanja Hercegovine. Među velikašima koji su prešli na islam bio je mlađi sin Herceg – Stjepana, Stjepan – kasniji veliki vezir Ahmed – paša Hercegović, djeca kralja Stjepana, Tome Žigmund i Katarina i mnogi drugi, koji spadaju u prvi red velikaša Bosne i Hercegovine. Od tada se je islam počeo širiti i među domaćem stanovništvu. Na islam nisu prelazili samo obični ljudi nego i prvaci i velikaši, a za njima su se onda u grupama drugi povodili.

Osmanlije si imali običaj ponuditi nemuslimanima da prime islam. To su, bez sumnje, učinili i kada su Bosnu i Hercegovinu osvojili, ako o tome uopće nije postojao kakav sporazum između Osmanlija i bogomila prije osvajanja Bosne i Hercegovine. Iza ponude ostaje da svak slobodno odluči da li će primiti ponudu ili je odbiti.

U ovom nema nikakva prisiljavanja.kako je taj proces prihvatanja islama konkretno tekao, nije do sada poznat nikakav opis ili kakva evidencija. Činjenica je da je u početku, i duže vremena, to imalo samo deklarativan karakter, sastojalo se u uzimanju novog imena kod muškaraca, dok se njihove žene još dugo spominju pod svojim pravnim imenom. To uzimanje imena se događalo pred tvrđavskim imamom.

Sigurno je da su vođene neke evidencijae, budući je taj čin objema stranama donosio promjene, jer time otpisivan jedan značajniji porez. Nalazimo pri tome u popisima na različite evidentiranje „novih muslimana“.

Tako u popisu stanovništva u Sarajevu, 1489. godine kod popisa kršćanskog džemata zavedena i dvojica novih, i to: „Jusuf, muslim“ i „Hazir, sin Radice, muslim“ . Mnogo je takvih slučajeva gdje je zapisano samo muslimansko ime sa oznakom „muslim“, što bi značilo „novi“. Ima slučajeva gdje je krišćanskom imenu didato „muslim“, spominje se „Grubeša, muslim“ „Iskender, muslim“ i „Ivan, sin Pavla, muslim“ „Božidar, sin Mihovila, muslim“ i „Alija, njegov brat, muslim“ i tome slično.
Da li je bilo kakve propagande učenih ljudi, to ne znamo. Ali znamo da su se učeni i vjerski obrazovani ljudi latili posla tek kada se je svijet priznao muslimanima. Tada je trebalo ove nove muslimane opismeniti i u vjeru poučiti. Od tada su izgrađene mnogobrojne džamije koje su tada trebale, jer je bio veliki broj Bošnjaka - muslimana kako u gradu tako i na selu. Od 104 sarajevske džamije 98 ih je sagrađeno prije 1600. godine. Skoro je isto sa Mostarom, Banja Lukom, Fočom, Rogaticom, Travnikom i drugim bosanskim i hercegovačkim gradovima i selima.

Broj Bošnjaka – muslimana u Bosni i Hercegovini se kasnije mijenjao, rastao i opadao. Rastao je novim prijelazima na islam, jer je ipak ostalo bogomila koji nisu isprva odmah bili primili islam, a i drugi su u manjim brojevima prelazili na islam. Uzrok porastu broja Bošnjaka – muslimana bile su seobe iz bližnjih zemalja u Bosnu i Hercegovinu nakon što su ove potpale ispod osmanilijske vlasti.
Mora se uzeti u obzir da se pak bošnjačko – muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini vremenom i smanjivalo i brojčano opadalo. Opadalo je, jer su Bošnjaci – muslimani baš mnogo stradavali u raznim vojnama koje je su vodile Osmanlije u raznim krajevima, jer su samo oni bili vojnici. Osmanlije nisu imale u svojim zemljama ni onoliki broj stanovništva, koliko je potreban, a kamo li da su imali višak da ga u Bosni i Hercegovini naseljavaju. Osmanlije nisu Bosnu i Hercegovinu naselile, osim posade po tvrđavama.

Iseljavanje iz Bosne i Hercegovine najviše je umanjivao broj Bošnjaka – muslimana. U seobama u posljednjih šesdeset godina izgubljeno preko 100.000 bošnjačko – muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, oni su se pridružili onima koji su ranije odselili u Tursku. A iseljavanje i (č)etničko čišćenje tokom agresije od 1992. do 1995. godine ne prestaje. Stotine hiljada Bošnjaka – muslimana rasuto je širom zemaljske kugle.

Kada je nakon osvajanja Bosne i Hercegovine do nekih sedamdeset godina osvojena Mađarska, mnoge dijelove Mađarske naselili su Bošnjaci – muslimani, koji su u nju prenijeli svoj jezik, oni su i tamo nastavili govoriti bosanskim jezikom. I danas u Mađarskoj živi veliki broj Bošnjaka – muslimana čiji su korijeni u Bosni i Hercegovini.

Dakle, naše je mišljenje da se je islam brzo u Bosni i Hercegovini raširio za razliku od drugih susjednih zemalja. Ipak mnogo je onih koji su pisali o ovom pitanju i ovdje izvrćali historijsku istinu, kako bi dokazali da bosanski Bošnjaci – muslimani nisu uistinu starosjedioci u Bosni i Hercegovini nego neki doseljenici.

Iz ovoga može se zaključiti sledeće: bosansko – hercegovački Bošnjaci – muslimani su starosjedioci Bosne i Hercegovine, a ne došljaci. Svojevoljno su napustili svoju staru bogomilsku vjeru i prigrlili uzvišeni islam iz opravdanih razloga.
Isto tako iz opravdanih razloga i Bošnjaci – pravoslavci, a i Bošnjaci – katolici su bez prisile postajali Bošnjaci – muslimani.

Bosansko – hercegovački Bošnjaci – muslimani vole svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu i svoj narod i za njih se bore, te su prema tome patrioti i nacionalni. Prigovori da su Bošnjaci – muslimani anacionaln elemenat nemaju nikakve osnove, još ako znamo iz kakvih smrdljivih usta te laži izlaze. Podloga tim pogovorima je to što oni, koji ih iznose, a sve ih je više takvih, razumjevaju pod nacionalizmom ono što nikako ne spada u ovaj pojam. Krivica je, dakle, kod njih, a ne kod Bošnjaka – muslimana ponosne Bosne i Hercegovine.