Prije 45 godina, 7. septembra 1977. potpisima tadašnjeg predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera i panamskog vođe generala Omara Torrijosa Herrere (O. Torihos Erera) započeo je proces predaje Panamskog kanala zakonitoj vladi te zemlje nakon jednog stoljeća američke vlasti. Sporazum je stupio na snagu u ponoć 31. 12. 1999. i kontrola nad Panamskim kanalom je predana vlastima te zemlje. Uz 45- godišnjicu sporazuma prof. dr. Adamir Jerković, poznavalac prilika u ovom dijelu svijeta, piše o Panamskom kanalu i ovoj neobičnoj zemlji koja se trgla iz neokolonijalističkog stanja za vrijeme vladavine Omara Torrijosa Herrere. Istina, Torrijos je vladao čvrstom rukom, ali je istovremeno ostavio neizbrisiv trag u historiji Paname. Nakon dugog drijemeža Panama se uspravila na međunarodnoj sceni zašto je Torrijos dobio nedvosmislenu podršku jugoslovenskog maršala Josipa Broza Tita, čiji je bio veliki poštovalac. Kao sve latinoameričke nacije Panama je prebolovale revolucije, pobune, nasilne smjene vlasti, vojne intervencije, invazije i period okupacije od strane SAD.

Smrt Omara Torrijosa 1981. godine, prije završetka tranzicije panamskog društva, uzrokovala je dugotrajnu borbu za vlast i političku krizu u zemlji. Tokom četiri godine smijenila su se trojica komandanata nacionalne garde i čak peterica predsjednika države. Panamsko rukovodstvo je bilo pod snažnim pritiskom iz zemlje i inostranstva da se zemlja vrati na civilnu vlast. Ustavne revizije u 1983. godini i predsjednički odnosno parlamentarni izbori izbori 1984. trebale su da daju zamah započetim demokratskim procesima. Ipak, sve strane u podijeljenom panamskom društvu smatrale su izbore kao prevaru. Ipak kada je u septembru 1985. svrgnut predsjednik Nicolas Ardita Barletta od strane generala Manuela Norijege i FDP bilo je jasno koliki su dometi uspostavljene demokratije. Za vojnog vladara Manuela Noriegu predsjednici države bili su najobičnije lutke, njegove marionete i kreature, k

Omar Torrijoh i njegov podređeni Manuel Noriega

Omar Torrijos je izgubio život kada je imao samo 52 godine pod nerasvijetljenim okolnostima. Njegova smrt je dovela do velike borbe za vlast unutar panamskih oružanih snaga. Na mjestu zapovjednika Nacionalne garde i de facto vođe Paname došao je najprije Florencio Flores Aguilar, koji je vladao kratko od 1. avgusta 1981. do 3. marta 1982.godine. Svrgnuo ga je general Rubén Darío Paredes, koji je vodio Nacionalnu gardu također veoma kratko. Paredes se povukao iz Panamske nacionalne garde početkom avgusta 1983. godine nakon što je sklopio dogovor sa generalom Manuelom Noriegom da ga ovaj podrži kao predsjedničkog kandidata. Međutim, nakon njegove ostavke, Noriega je odustao od dogovora i uhapsio ga. Potvrdilo se da ko mačem sječe, od mača gine. Tako je završio Paredes, a kasnije će i Noriega. Kazali smo da je Torrijosova smrt izazvala optužbe i nagađanja da je general bio žrtva zavjere. Ova nagađanja je podgrijao zbačeni vladar Paname general Manuel Norijega na predsudskim saslušanjima u američkom zatvoru na Miamiju u maju 1991. godine. Njegov advokat Frank Rubino je, rekao: "General Noriega u svom posjedu ima dokumente koji ukazuju na pokušaje atentata na njega i generala Torrijosa od strane SAD". Neke svjetske agencije, među kojima je prednjačio sovjetski TASS, iznijele su nepotkrijepljene tvrdnje da su SAD odgovorne za Torrijosovu smrt, koja je došla u vrijeme jačanja konzervativnog predsjednika Ronalda Regana. John Perkins navodi da su u Torrijosov avion operativci CIA-a postavili bombu. Njegov avion Twin Otter ('DHC-6') se srušio pod misterioznim okolnostima. John Perkins je uvjeren da su ga ubili američki interesi, da je Omar Torrijos bio žrtva “predatorskog kapitalizma”, kao i ekvadorski predsjednik Jaime Roldos, likvidran dva mjeseca ranije. Navodno Torrijos je ubijen zbog toga što su se neki političari i poslovni čelnici iz Sjedinjenih Američkih Država oštro protivili pregovorima koje je on vodio sa grupom japanskih biznismena o novom, većem kanalu. Njegovom izgradnjaom bile bi isključene američke kompanije, kao što su Bechtel, Stone i Webster. Noriega je tvrdio da su upravo ti pregovori izazvali nepovoljnu reakciju američkih krugova. Ovo je kasnije opovrgao historičar Niall Ferguson tvrdeći da je američko ekonomsko prisustvo u Panami bila minimalno (manje od pola odsto ukupne američke vanjske pomoći i vanjske trgovine) i da ne bi opravdalo atentat na šefa države.

Ali bilo je i optužbi na račun njegovog nasljednika generala Manuela Noriege da je on povezan sa ovim ubistvom. Među njima bio je i Torrijosov rođak, načelnik štaba pukovnik Roberto Diaz, koji je pozivao na istragu smrti. Političke tenzije su nastavile da rastu zbog negativnog publiciteta vojnog režima, ali i zbog niza političkih ubistava, a prije svega zbog likvidacije dr. Huga Spadatora. Svakako u tom kontekstu treba posmatrati raskol između Noriege i pukovnika Roberto Diaz Herrere, ali i zbog izrazito teške ekonomske situacije izazvane “bježanjem kapitala” iz zemlje. Vojska, ustvari, nije imala opipljive pozitivne rezultate. Najznačajniji uspjeh je ostvarila vlada generala Omara Torrijosa koja je uspjela vratiti Panamski kanal, koji se istina ostvarivao postepeno, do kraja vijeka. Značajne uspjehe koji je postigla panamska vlada u oblasti bankarstva polahko su se topili zbog krize u vojno-civilnim odnosima i nesposobnostima vlade da održi miran razvoj.

Sutra: Hvala vam, Maršale, što ste spasili panamski narod