Prije 45 godina, 7. septembra 1977. potpisima tadašnjeg predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera i panamskog vođe generala Omara Torrijosa Herrere (O. Torihos Erera) započeo je proces predaje Panamskog kanala zakonitoj vladi te zemlje nakon jednog stoljeća američke vlasti. Sporazum je stupio na snagu u ponoć 31. 12. 1999. i kontrola nad Panamskim kanalom je predana vlastima te zemlje. Uz 45- godišnjicu sporazuma prof. dr. Adamir Jerković, poznavalac prilika u ovom dijelu svijeta, piše o Panamskom kanalu i ovoj neobičnoj zemlji koja se trgla iz neokolonijalističkog stanja za vrijeme vladavine Omara Torrijosa Herrere. Istina, Torrijos je vladao čvrstom rukom, ali je istovremeno ostavio neizbrisiv trag u historiji Paname. Nakon dugog drijemeža Panama se uspravila na međunarodnoj sceni zašto je Torrijos dobio nedvosmislenu podršku jugoslovenskog maršala Josipa Broza Tita, čiji je bio veliki poštovalac. Kao sve latinoameričke nacije Panama je prebolovale revolucije, pobune, nasilne smjene vlasti, vojne intervencije, invazije i period okupacije od strane SAD.

Od 1968. do svoje smrti u avionskoj nesreći 1981. godine, general Omar Torrijos je dominirao panamskom političkom scenom. Njegov uticaj bio je daleko veći od bilo kojeg pojedinca u povijesti panamske nacije. Taj uticaj nije prestao njegovom smrću. Vojni i civilni čelnici pokušavali su se ogrnuti Torrijosovim ogrtačem, tvrdeći da su autentični nasljednici generalove političke i društvene baštine. Ali, od kasnih 1980-ih niko nije bio osobito uspješan u tom nastojanju.

Prije 1968. godine, panamsku političku scenu je karakterizirao personalizam, davanje političke lojalnosti pojedincu, a ne stranci ili određenoj ideološkoj platformi. U to vrijeme dominantna sila bile su tradicionalne elitne porodice, poznate kao „rabiblancosi“ (prevodimo kao bijelci/bijela vladajuća klasa/elita, bogati bijelci u Panami), koncentrirani u Ciudad de Panami. Oni su manipulirali nacionalističkim osjećajima Panamaca, uglavnom usmjerenim protiv kontrole SAD nad Zonom kanala, protiv Nacionalne garde i raznih političkih stranaka kako bi zadržali vlastitu kontrolu. Najdominantniji pojedinac među njima u razdoblju prije 1968. godine bio je Arnulfo Arias, harizmatični, desničarski nacionalista, kojeg su se i bojali i mrzili ga oficiri Nacionalne garde. Svrgnut je sa predsjedničkog položaja 1968. godine, treći put u svojoj karijeri. Nikada mu nije dopušteno da završi čak ni polovicu mandata za koji je izabran.

Vrlo brzo je postalo jasno da se puč iz 1968. godine bitno razlikuje od svih ranijih koji su mu prethodili. Omar Torrijos, kao vođa panamske „revolucije“ aktivno je nastojao dobiti podršku niže i srednje klase građana koristeći kontrolu nad oružanom silom upotrebljavajući nacionalizam i populizam za postizanje tog cilja. Podržavao je radnike, male poljoprivrednike, studente, i čak komuniste, koji su bili organizirani u Panami kroz Narodnu stranku (Partido del Pueblo, PdP). Pri tome je isključio tradicionalne elite iz političke moći upravljanja zemljom, iako je njihovu ekonomsku bazu ostavio uglavnom netaknutom. Torrijosova vlast je zabranila sve političke stranke, a zakonodavno tijelo je raspušteno sve dok ga 1972. godine nije zamijenila Narodna skupština općinskih zastupnika (505 predstavnika administrativnih okruga) koji su većinom izabrani na nestranačkoj osnovi od strane panamske vlade).

Početkom 1970-ih populistička alijansa koju je stvorio Omar Torrijos smanjila je tradicionalno nepovjerenje i antagonizam između Nacionalne garde i studenata. Ovo je postigao čišćenjem nelojalnih elemenata u obje grupacije. Povećanim zapošljavanjem u javnom sektoru Torrijos je dobio lojalnost srednje klase. Veliki projekti u oblasti stanovanja, zajedno s proširenim zdravstvenim, obrazovnim i drugim programima socijalnih usluga, pomogli su održati podršku u urbanim područjima. Usvojen je mnogo povoljniji zakon o radu pa su na taj način pridobijani radničke vođe i tribuni. Proveo je mnogoe reforme, posebno u poljoprivredi, i tako prezadužio zemlju. Procjenjuje se da je Panama bila najviše zadužena zemlja u svijetu po glavi stanovnika. Stalno je naglašavao nužnost sticanja kontrole nad Panamskim kanalom i tako je krnjio nacionalističku privlačnost Arnulfa Ariasa. Ali do 1976. godine rastuća inflacija, uz povećanje nezaposlenosti i kontinuirani neuspjeh u pregovorima o kanalu, počeli su ozbiljno potkopavati popularnost generala Omara Torrijosa.

Potpisivanje ugovora o Panamskom kanalu 7. 9.1977., Panama je konačno dobila 2000. godine potpunu kontrolu nad kanalom. Ali, za to vrijeme, od 1977. do smrti Omara Torrijosa 1981. godine povećali su se problemi s kojima se suočavala nova panamska država. Jer, u Panami je postojalo značajno protivljenje nekim odredbama ugovora. Naravno, bio je potreban golem napor Omara Torrijosa da bi se osigurala dvotrećinska većina za ratifikaciju ovog dokumenta na nacionalnom plebiscitu koji je održan u oktobru 1977. godine. Protivljenje se dodatno povećalo kada je vlada prihvatila nekoliko amandmana, koje je nakonadno usvojio Senat SAD nakon plebiscita. Kako bi olakšao ratifikaciju ugovora u SAD-u, general Torrijos je obećao povratak civilne vlasti i vraćanje vojsku u kasarne.

U tom smislu su usvojeni amandmani na Ustav 1978. godine, čime su stvorene pretpostavke u procesu povratka na civilno društvo. Iste godine panamska vlada je dopustila povratak iz egzila političkim protivnicima, dopustila je političke stranke i obećala održavanje parlamentarnih izbora 1980. i predsjedničkih izbora 1984. godine. Međutim, stranke su morale registrirati 30.000 članova da bi dobile službeno priznanje. Omar Torrijos i njegove pristalice su iskoristile novi sistem za stvaranje vlastite političke stranke, PRD. Revolucionalrna demokratska partija je pokušala spojiti stare elemente Torrijosove koalicije u jednu političku stranku. Nakon toga Omar Torrijos je imenovao i novog civilnog predsjednika, Aristidesa Roya, i objavio da se odriče posebnih ovlasti koje je imao od 1972. godine. Ali, protivnici Torrijosove vlasti su tvrdili da je tempo demokratizacije prespor i pozivali su na direktni izbor i predsjednika i predstavničkog zakonodavnog tijela. Većima opozicionih političara je ipak prihvatila ovakvo rješenje. Velika iznimka je bila partija Panameñista (PP) Arnulfa Ariasa, koja je u početku bojkotirala cijeli proces. To je bila populistička, konzervativna stranka, a osim stranke PP na izborima 1980. godine su se pojavili „torihovci“, koji su u međuvremenu osnovali stranku PRD (Revoucionalnu demokratsku stranku) i osvojili su najviše mjesta, zatim opoziciona Nacionalno liberalna stranka (Partido Liberal Nacional, PLN), i minorna Kršćanska demokratska stranka (Partido Demócrato Cristiano, PDC).

Sutra: Torrijos je namjeravao penzionisati Noriegu