Najnoviji ruski raketni napad na Dnjepar predstavlja nastavak politike zločina i genocida te strašne riječi koja dominira mračnom politikom Kremlja i diktatora Putina. U izjavi za agenciju TASS, Putin je izjavio: ,, Specijalna vojna operacija u Ukrajini”, kako naziva invaziju na susjednu zemlju, odvija prema planu Ministarstva odbrane Rusije. “ Dinamika operacije je pozitivna. Nadam se da će nam se naši borci pružiti još razloga za zadovoljstvo svojim rezultatima na bojnom polju.” Ruske snage gađale su Dnjepar nepreciznom raketom H-22 koja dovodi do ogromnih ljudskih žrtava, saopštila je Kancelarija generalnog tužioca Ukrajine. “Ovaj projektil je veoma neprecizan, ima velika odstupanja. Stoga je upotreba takvog oružja na ciljevima u gusto naseljenim područjima očigledno ratni zločin”, tvrde iz Kancelarije. “Ova tragedija nije samo ratni zločin, to je zločin protiv čovječnosti,” izjavio je načelnik ukrajinskog Odjeljenja za borbu protiv zločina počinjenih u uvjetima oružanog sukoba Jurij Belousov, prenosi Interfaks Ukrajina. Raketa H-22 Raduga je protivbrodska raketa velikog dometa, razvijana u vrijeme Sovjetskog Saveza, koja može da nosi nuklearnu bojevu glavu.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski rekao je da se broj poginulih u ruskom raketnom napadu koji je uništio stambenu zgradu u ukrajinskom gradu Dnjepru popeo na 25. “Poginulo je 25 osoba, među kojima je i jedno dijete”, napisao je Zelenski na Telegramu. Dodao je da je 39 osoba spašeno, dok se 43 vodi kao nestalo. Oko 73 osobe su povrijeđene, među kojima je 13 djece, rekao je ukrajinski predsjednik. Uništena su 72 stana, a više od 230 stanova je oštećeno, dodao je on.

Ruska okupacije Ukrajine i nastavak zločina predstavlja očigledno kršenje Povelje UN i u javnosti je sve više dokaza prisutno da je velikorsuka politika praćena sistemskim ratnim zločinima počinjenim u svakom regionu đe su raspoređene ruske snage. Ako malo pažlljivije analiziramo uvidjećemo namjerne, neselektivne i nesrazmjerne napade na civilno stanovništvo i elemente civilne infrastrukture đe su mnogobrojne žrtve i djeca nažalost. Koliko je zlostavljanje civila i ratnih zarobljenika u pritvoru, kao i napori da se ti zločini prikriju i obmane javnost vidimo svakog dana. Iskreno se molim za narod Ukrajine da traje istraje i pobijedi u ovoj borbi đe se brani goli ljudski život. Iz grobova stradalih ukrajinskih vojnika od kojih će mnogi biti obilježeni N N imenom iznići će neko novo cvijeće za neka nova pokoljenja koja će znati da cijene ovu žrtvu. Položiti život za domovinu je najjteži i najveći vid patriotizma. Zato ći na samom kraju podsjetiti na riječi jednog od velikana Ukrajine koji je položio svoj život za nezavisnu državu.

Josip Pozičanjuk (ukr: Позичанюк Йосип (Осип) Іванович pseudonimi: ,,Šabljok“ ,,Šugai“ , ,,Jevšan“ , ,,Stožar“ , ,,Ustim“ , ,,Čubenko“ , ,,Rubaigada“). Rođen je 25. marta 1913, Dašiv, Lipovecki okrug, Kijivska provincija – poginuo u borbi 22. decembra 1944. selo Juškivci, Židačivski okrug, Lavovska oblast) - državni sekretar za informisanje i propagandu u UDP, politički vođa UPA, šef Biroa za informisanje UGOV-a, pukovnik Ustaničke pobunjeničke armije besmrtnih. Borac za nezavisnost Ukrajine. U svojim memoarima piše:
,,Sledeće nedelje otišao sam na groblje Ličakov da pogledam grobove ukrajinskih Sičovih strijelaca. I šta sam tamo vidio? Ispred mene su u pažljivo formiranim redovima betonski grobovi sa krstovima, na nekima natpisi-prezimena, a na nekim slovima NN, odnosno: ratnici ,,nepoznatog imena. “ Na nekim grobovima leže cvjetovi. Dakle, čak i u tom teškom trenutku pokoravanja, neko je donosio i polagao cvijeće na grobove. I tada sam imao duboko uvjerenje da je ideja koja povezuje one u zemlji sa onima koji su još uvek živi. I zaključio sam da ideja sama po sebi nije mrtva, već da je živa. To je bila prekretnica u mom životu. Vratio sam se kući i dugo nisam našao mir. Znao sam da je to istina, ali iz nekog razloga su je oni na vlasti isključili. Crvene vlasti ne žele da niko sazna istinu, koja se ne uklapa u boljševički okvir. A istina mora se znati! Zabrinut, otišao sam do Jurija Stefanika (sina poznatog pisca Vasilja Stefanika), i on mi je lijepo objasnio. Jurij je preuzeo rizik i dao mi nekoliko memoara o 1918. o Lavovu i Galiciji. Od tada postajem ukrajinski patriota, razumio sam jezik grobova u dubini srca“ (iz memoara Pozičanjuka uključenih u istraživanje Petra Dužog, List ,,Put pobjede“, broj 50, 10. decembar 1994.)