Kolumne
NISU NI HISTORIČARI ŠTO SU NEKAD BILI
|
|
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 22. January 2023. 15:01:43
Historija (ili povjesna znanost), je znanstvena disciplina koja proučava prošlu stvarnost odnosno povijest. Alegorijski prikaz povjesne znanosti...
Historičar, a ne političar, hodža ili pop je osoba koja se zanima za kontuirano, sistematsko izlaganje i istraživanje prošlih događaja...
Ima i onih historičara koji misle da su historijvjesnici koji znaju šta se događalo u prošlosti, ali ne znaju šta se zbog prošlosti može dogoditi u budućnosti.
Zanimljivo i interesantno je kako se u Bosni a i u Hercegovini začas upadne u historiju kao u neograđen bunar. Cijelo društvo ima tu ničim izazvanu i bezveznu supermoć da preko noći sklizne u nervni slom, a decenijama nam govore kako su normalni mada rade i čine nenormalne stvari. Znamo da postoje tri razlike između historije, ali gle pojavile se i razlike histerije i nervnog sloma zbog historije.
Mi nismo psihijatri nego samo ljudi koji ponekad imamo moć sa strane posmatrati stvari. Svi smo se uvjerili kako se ljudi vrlo brzo i bez imalo stida i ustručavanja pretvaraju u džinove, šejtane, u ono što ne (ne)mogu biti. Političari postaju historičari, historičari postaju političari, političari postaju vjerski poglavari, a poglavari postaju političari. U mozaiku te izgubljene historije, a zbog historije postoje niti satkane od stoljeća, a od kojuh mnogi pletu historijske šarene čarape. Pletu šarenu lažu.
Žalosno je ono društvo koje je u stanju da funkcioniše samo kada mu se dešavaju nekakve antičke ili biblijske tragedije. To je pretpotopno društvo, ali bez Nuhove lađe spasa, ali stalno zahtjeva epskog pjevača da o njima gusla i gusla. Ne volimo epiku, gusle, ni krokodilske suze koje se liju da bi se vlastito zlo u suzama potopilo. Kolektivna historija nikada neće proći, ali može kolektivbna histerija zbog historije. Ima historičara koji su više šoferi nego historičari, za historijskim volanom malo, malo bi sletili s (dr)uma. Za njihovu nesposobnost upravljanja krive rupave puteve historije, a da bi se to popravilo po njima treba napraviti reviziju historije. Niko im to ne bi zamjerio da tu pokušavaju sa svojom dosta puta mitskom historijum, ali oni žele i drugima da se petljaju i vrše reviziju. Treba im poručiti da za četvrt stoljeća historijske istine u Bosni i Hercegovinui nije moguće nadoknaditi ono što je izgubljeno u stoljeću obmane.
Kada narod o sebi ne zna gotovo ništa, postaje pogodan za oblikovanje koje ide u prilog drugima, onima koji su i tada kao i danas negirali njegovo ime, jezik i kulturu, svodeći ga na „versku grupu“. Nažalost, nekima to uđe na jedno uho, a na drugo izađe.
Najozbiljniji narodi jesu oni koji o svojoj historiji, kulturi, tradiciji i o svojim velikanima stoljećima uče u školama, imaju razvijene naučne i kulturne institucije.
Englezi, naprimjer, kroz školske programe prije svega i više od svega izučavaju englesku historiju, od antičkog doba do moderne povijesti. Iako je njihova prošlost puna osvajačkih, rasističkih, eksploatatorskih i kolonijalističkih poglavlja, Englezi su narod s izraženim samopoštovanjem.
U američkom obrazovnom sistemu jedini predmeti koji nisu izborni nego obavezni jesu američka historija i engleski jezik. Iako su direktno odgovorni za potpuni nestanak domicilnog američkog stanovništva, teško da ćete naći Amerikanca koji se stidi svog nacionalnog identiteta.
Danas je za historijske (ne)znalice otvoren sav srpsko – hrvatski medijski prostor, da pričaju šta im padne na pamet, bez ikakvog utemeljenja, zadojeni mržnjom i propalom ideologijom, a argumenti im ne znače ništa. Srpsko – hrvatski historičari su u službi – politike. Imamo historičare, profesore i istraživače iz „rs“ i Srbije koji bez i malo stida i srama, ali i bez pravih činjenica uporno rade na kvazi i takozvanoj „zaštiti kulturno – historijskog nasleđa Srba u Bosni i Hercegovini“. Oni misle da su odavno Bosnu i Hercegovinu prisvojili, ali im još fali da su oni bili banovi i kraljevi, da je sve njihovo od jezika, bosančice, sevdalinke... Ovo rade sve sa jednim ciljem kako bi bacanjem prašine u oči svima nama, pa i šire zamaskirali, agresiju, progone, ubistva i na kraju genocid. I da su ljudi bili slijepi osjetili bi sve to. Jer ako nisu mogli vidjeti sve te zločine mogli su čuti tupe udarce, granate, jauke, osjetiti dim i vatru u kojoj su im gorili domovi, mogli su osjetiti vrelinu suze i krvi onih kojima su zlo činili, a onda ih u hladnu bosansku zemlju pretvorenu u masovne grobnice bacali.
Revizija je jedno, a drugo je neumorno proučavanje prošlosti, pa tako i prošlosti Bosne i Hercegovine. Iz bosanskohercegovačke prošlosti napisano je mnogo manjih i većih radova, a Bosna i Hercegovina je kao neistražen kosmos i nije moguće napisati cjelokupnu povijest, a to je velika šteta.
Da bi neko pisao o Bosni i Hercegovini on treba da je strastveni zaljubljenik u historiju Bosne i Hercegovine. Njega treba da krasi jedinstveni stil u kojem se spajaju hronološka pojednostavljenost histografije i umjetnička posvećenost detalju. To se otkriva u izlascima iz temeljnog toka opisivanja historijskih zbivanja, te u radovima u kojima su naglašenije etnološka i kulturološka dimenzija od one histografske. Na svu sreću Bosna i Hercegovina je imala takvih ljudi, a koje prepoznajemo u njihovim pisanim djelima. Jedan od njih je bio prvi bošnjački akademik Hamdija Kreševljaković kojeg prepoznajemo kao zaljubljenika u kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, kao entuzijastu spremnog da iz vlastitog džepa, bez ikakve institucionalne pomoći, organizuje putovanja i otkupljuje vrijedne dokumente.
Ovaj titan bosanskohercegovačke histografije ostavio je iza sebe više od tristo naučnih radova i eseja bez kojih skoro da ne bismo imali uvida u naše osmansko naslijeđe. On je uspješno i na svoj način obradio austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine. Možda to nekom zvuči kao pretjerivanje, ali treba imati na umu da su i mnoge druge studije o osmanskoj Bosni nastajale upravo na radovima Hamdije Kreševljakovića, kao prvijencima koji su pojedina poglavlja naše historije prvi put uvela u naučni diskurs.
Dovoljno je spomenuti spisak predmeta koje je Hamdija Kreševljaković predavao u Gazinoj mederesi – geografija, historija, filozofska propedeutika, pedagogija i njemački jezik – pa da se vidi širina njegove naobrazbe.
Zbog svog nesvakidašnjeg naučnog opusa, Hamdija Kreševljaković je zavrijedio titulu akademika u historiji. Godine 1939. izabran je za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a od 1952. godine, od njegovog osnivanja, potpredsjednik je Naučnog društva Bosne i Hercegovine, buduće Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i prvi potpredsjednik ove institucije. Bio je naučni saradnik Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine sve do svoje smrti 1959. godine.
Pored Bošnjaka Hamdije Kreševljakovića, ovdje ću pomenuti Slavonca doktora Ćiru Truheleka i on je jedan od najznačnijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine, Slavonac koji je bio jedan od osnivača Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine i njegov prvi kustos. Povodom prve godišnjice Truhelkine smrti, u septembru 1943. godine, Hamdija Kreševljaković je u listu „Bosanska uzdanica“ objavio članak o ovom važnom naučniku.
Za poznavanje Bosne u doba banova i kraljeva, kao i za osmanlijski period (1463 – 1878.), Truheleka je mnogo doprinio. Za svoje radnje crpio je građu u prvom redu iz Dubrovačkog arihiva, iz Arhiva Zemaljskog muzeja, kao i iz isprava u privatnom posjedu i raznih publiciranih dokumenata. Usto je pročitao i priopćio najveći broj natpisa s patarenskih stećaka.
Uz bosansku prošlost spada i Bošnjak Hamdija Kreševljaković i Slavonac Ćiro Truhelek. Oni ostaše u prošlosti, ali ne i njihova djela o prošlosti Bosne i Hercegovine, a koju bi i te kako revizori historije željeli iskriviti ili sakriti.
Zato možemo primjetiti da, nisu ni historičari što su nekad bili. Kod mnogih nema šta nema utrpano među korice kvazi historije. Zbog takvih nadri historičara Bosna i Hercegovina ne može da ima jednu historiju, umjesto toga Bosna i Hercegovina je jedna država, troje usta, tri historije i hiljadu jezika. A to je tako kada srpsko – hrvatski historičari - GUS(L)ARI vršljaju prekrajaju, prisvajaj, svojataju, otimaju historiju Bosne i Hercegovine. I za prošlost, a ne samo za budućnost moraju se Bošnjaci boriti, jer im dušmani žele i jedno i drugo oteti.
/Foto: Udruženje mapa kulture/
Historičar, a ne političar, hodža ili pop je osoba koja se zanima za kontuirano, sistematsko izlaganje i istraživanje prošlih događaja...
Ima i onih historičara koji misle da su historijvjesnici koji znaju šta se događalo u prošlosti, ali ne znaju šta se zbog prošlosti može dogoditi u budućnosti.
Zanimljivo i interesantno je kako se u Bosni a i u Hercegovini začas upadne u historiju kao u neograđen bunar. Cijelo društvo ima tu ničim izazvanu i bezveznu supermoć da preko noći sklizne u nervni slom, a decenijama nam govore kako su normalni mada rade i čine nenormalne stvari. Znamo da postoje tri razlike između historije, ali gle pojavile se i razlike histerije i nervnog sloma zbog historije.
Mi nismo psihijatri nego samo ljudi koji ponekad imamo moć sa strane posmatrati stvari. Svi smo se uvjerili kako se ljudi vrlo brzo i bez imalo stida i ustručavanja pretvaraju u džinove, šejtane, u ono što ne (ne)mogu biti. Političari postaju historičari, historičari postaju političari, političari postaju vjerski poglavari, a poglavari postaju političari. U mozaiku te izgubljene historije, a zbog historije postoje niti satkane od stoljeća, a od kojuh mnogi pletu historijske šarene čarape. Pletu šarenu lažu.
Žalosno je ono društvo koje je u stanju da funkcioniše samo kada mu se dešavaju nekakve antičke ili biblijske tragedije. To je pretpotopno društvo, ali bez Nuhove lađe spasa, ali stalno zahtjeva epskog pjevača da o njima gusla i gusla. Ne volimo epiku, gusle, ni krokodilske suze koje se liju da bi se vlastito zlo u suzama potopilo. Kolektivna historija nikada neće proći, ali može kolektivbna histerija zbog historije. Ima historičara koji su više šoferi nego historičari, za historijskim volanom malo, malo bi sletili s (dr)uma. Za njihovu nesposobnost upravljanja krive rupave puteve historije, a da bi se to popravilo po njima treba napraviti reviziju historije. Niko im to ne bi zamjerio da tu pokušavaju sa svojom dosta puta mitskom historijum, ali oni žele i drugima da se petljaju i vrše reviziju. Treba im poručiti da za četvrt stoljeća historijske istine u Bosni i Hercegovinui nije moguće nadoknaditi ono što je izgubljeno u stoljeću obmane.
Kada narod o sebi ne zna gotovo ništa, postaje pogodan za oblikovanje koje ide u prilog drugima, onima koji su i tada kao i danas negirali njegovo ime, jezik i kulturu, svodeći ga na „versku grupu“. Nažalost, nekima to uđe na jedno uho, a na drugo izađe.
Najozbiljniji narodi jesu oni koji o svojoj historiji, kulturi, tradiciji i o svojim velikanima stoljećima uče u školama, imaju razvijene naučne i kulturne institucije.
Englezi, naprimjer, kroz školske programe prije svega i više od svega izučavaju englesku historiju, od antičkog doba do moderne povijesti. Iako je njihova prošlost puna osvajačkih, rasističkih, eksploatatorskih i kolonijalističkih poglavlja, Englezi su narod s izraženim samopoštovanjem.
U američkom obrazovnom sistemu jedini predmeti koji nisu izborni nego obavezni jesu američka historija i engleski jezik. Iako su direktno odgovorni za potpuni nestanak domicilnog američkog stanovništva, teško da ćete naći Amerikanca koji se stidi svog nacionalnog identiteta.
Danas je za historijske (ne)znalice otvoren sav srpsko – hrvatski medijski prostor, da pričaju šta im padne na pamet, bez ikakvog utemeljenja, zadojeni mržnjom i propalom ideologijom, a argumenti im ne znače ništa. Srpsko – hrvatski historičari su u službi – politike. Imamo historičare, profesore i istraživače iz „rs“ i Srbije koji bez i malo stida i srama, ali i bez pravih činjenica uporno rade na kvazi i takozvanoj „zaštiti kulturno – historijskog nasleđa Srba u Bosni i Hercegovini“. Oni misle da su odavno Bosnu i Hercegovinu prisvojili, ali im još fali da su oni bili banovi i kraljevi, da je sve njihovo od jezika, bosančice, sevdalinke... Ovo rade sve sa jednim ciljem kako bi bacanjem prašine u oči svima nama, pa i šire zamaskirali, agresiju, progone, ubistva i na kraju genocid. I da su ljudi bili slijepi osjetili bi sve to. Jer ako nisu mogli vidjeti sve te zločine mogli su čuti tupe udarce, granate, jauke, osjetiti dim i vatru u kojoj su im gorili domovi, mogli su osjetiti vrelinu suze i krvi onih kojima su zlo činili, a onda ih u hladnu bosansku zemlju pretvorenu u masovne grobnice bacali.
Revizija je jedno, a drugo je neumorno proučavanje prošlosti, pa tako i prošlosti Bosne i Hercegovine. Iz bosanskohercegovačke prošlosti napisano je mnogo manjih i većih radova, a Bosna i Hercegovina je kao neistražen kosmos i nije moguće napisati cjelokupnu povijest, a to je velika šteta.
Da bi neko pisao o Bosni i Hercegovini on treba da je strastveni zaljubljenik u historiju Bosne i Hercegovine. Njega treba da krasi jedinstveni stil u kojem se spajaju hronološka pojednostavljenost histografije i umjetnička posvećenost detalju. To se otkriva u izlascima iz temeljnog toka opisivanja historijskih zbivanja, te u radovima u kojima su naglašenije etnološka i kulturološka dimenzija od one histografske. Na svu sreću Bosna i Hercegovina je imala takvih ljudi, a koje prepoznajemo u njihovim pisanim djelima. Jedan od njih je bio prvi bošnjački akademik Hamdija Kreševljaković kojeg prepoznajemo kao zaljubljenika u kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, kao entuzijastu spremnog da iz vlastitog džepa, bez ikakve institucionalne pomoći, organizuje putovanja i otkupljuje vrijedne dokumente.
Ovaj titan bosanskohercegovačke histografije ostavio je iza sebe više od tristo naučnih radova i eseja bez kojih skoro da ne bismo imali uvida u naše osmansko naslijeđe. On je uspješno i na svoj način obradio austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine. Možda to nekom zvuči kao pretjerivanje, ali treba imati na umu da su i mnoge druge studije o osmanskoj Bosni nastajale upravo na radovima Hamdije Kreševljakovića, kao prvijencima koji su pojedina poglavlja naše historije prvi put uvela u naučni diskurs.
Dovoljno je spomenuti spisak predmeta koje je Hamdija Kreševljaković predavao u Gazinoj mederesi – geografija, historija, filozofska propedeutika, pedagogija i njemački jezik – pa da se vidi širina njegove naobrazbe.
Zbog svog nesvakidašnjeg naučnog opusa, Hamdija Kreševljaković je zavrijedio titulu akademika u historiji. Godine 1939. izabran je za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a od 1952. godine, od njegovog osnivanja, potpredsjednik je Naučnog društva Bosne i Hercegovine, buduće Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i prvi potpredsjednik ove institucije. Bio je naučni saradnik Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine sve do svoje smrti 1959. godine.
Pored Bošnjaka Hamdije Kreševljakovića, ovdje ću pomenuti Slavonca doktora Ćiru Truheleka i on je jedan od najznačnijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine, Slavonac koji je bio jedan od osnivača Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine i njegov prvi kustos. Povodom prve godišnjice Truhelkine smrti, u septembru 1943. godine, Hamdija Kreševljaković je u listu „Bosanska uzdanica“ objavio članak o ovom važnom naučniku.
Za poznavanje Bosne u doba banova i kraljeva, kao i za osmanlijski period (1463 – 1878.), Truheleka je mnogo doprinio. Za svoje radnje crpio je građu u prvom redu iz Dubrovačkog arihiva, iz Arhiva Zemaljskog muzeja, kao i iz isprava u privatnom posjedu i raznih publiciranih dokumenata. Usto je pročitao i priopćio najveći broj natpisa s patarenskih stećaka.
Uz bosansku prošlost spada i Bošnjak Hamdija Kreševljaković i Slavonac Ćiro Truhelek. Oni ostaše u prošlosti, ali ne i njihova djela o prošlosti Bosne i Hercegovine, a koju bi i te kako revizori historije željeli iskriviti ili sakriti.
Zato možemo primjetiti da, nisu ni historičari što su nekad bili. Kod mnogih nema šta nema utrpano među korice kvazi historije. Zbog takvih nadri historičara Bosna i Hercegovina ne može da ima jednu historiju, umjesto toga Bosna i Hercegovina je jedna država, troje usta, tri historije i hiljadu jezika. A to je tako kada srpsko – hrvatski historičari - GUS(L)ARI vršljaju prekrajaju, prisvajaj, svojataju, otimaju historiju Bosne i Hercegovine. I za prošlost, a ne samo za budućnost moraju se Bošnjaci boriti, jer im dušmani žele i jedno i drugo oteti.
/Foto: Udruženje mapa kulture/
